Veliki kosovski pjesnik, jedan od najvećih pjesnika albanskog jezika, Ali Podrimja umro je u francuskom Lodevu, u toku pjesničkog festivala Glasovi Mediterana. Podrimje je nestao, a nakon tri dana potrage pronađen je mrtav u jednom parku. Prema informacijama francuske policije riječ je o prirodnoj smrti. Podrimja je bio istinski prijatelj Crne Gore, i prijatelj mnogih crnogorskih pjesnika. Umjesto klasičnog In Memoriam, objavljujemo odlomak iz teksta pjesnika Miraša Martinovića o poeziji Ali Podrimje:
Podrimja je pjesnik ukonektovan sa kosmičkim frekvencijama, Orfej koji pjeva u paklu. Razapet između tih krajnosti, on izgovara i zapisuje riječi poput kakvog profeta iz Heliopolisa ili Pitije u Delfima.
Od mnogih mitologija – ovaj pjesnik je stvorio svoju ličnu, ali istovremeno i univerzalnu mitologiju, koja bi se mogla nazvati njegovim imenom. Svojim usudom i usudom svog sina Ljumija on je u dosluhu, bolje reći u dodiru sa opštim usudom koji diktira sve na zemlji. Podrimja je pjesnik koji s pravom zaslužuje epitet svjetski. I po bliskosti sudbine i pjevanja, lične i opšte drame, po patnji, po sažetosti izraza, najbliži je Ungaretiju.
Ponekad mi se učini da su te pjesme molitve prepisane sa zidova nekog drevnog hrama i unesene u naš život i naše vrijeme
Svaka njegova pjesma je ključ za po jedan kosmos, a svaka riječ otvara po jedan novi svijet. I svaka riječ ima oreol oko sebe koji joj garantuje vječnost. Izgubljeni ključ, kako je naslovljen izbor iz Podrimjine pozije, zapravo je iznova sagrađena kuća, ponovo nađeno vrijeme. U svakoj pjesmi iz ove knjige vječnost je pronašla svoje stanište. I dok čitamo ovu poeziju, čujemo kako iz svakog njenog stiha bruji vječnost.
Ništa se ne može učiniti prije nego za to dođe određeni čas. Tako je i meni stigao čas u kome ću napisati ovaj tekst, koji je dugo čekao sebe i sopstveno ovaploćenje.
Čitajući ovoga jutra, po ko zna koji put, poeziju Ali Podrimje kao da čitam izgovorene riječi u prvom danu stvaranja svijeta. U onom danu kada još nije postojalo vrijeme, kada je bezvremenost još uvijek imala svoje carstvo. Riječi umivene rosom prvog jutra i zapahnute snagom samoga Tvorca.
Podrimja u poeziji koristi elipsu, a stihovi su mu najčešće toliko sažeti, nalik epitafima na antičkim setalama
Svaka riječ Podrimjine poezije ima neopozivu moć, testamentarno je obavezujuća i zrači snagom zakona kojim su definisana vječna pravila, uvijek važeća i u stalnom ponavljanju, između zemlje i neba, u čovjeku. Vječna pravila. Ova poezija podsjeća na kodove kojima je sve definisano, gdje se ne podrazumijevaju raščlanjivanja i objašnjenja.
Ponekad mi se učini da su te pjesme molitve prepisane sa zidova nekog drevnog hrama i unesene u naš život i naše vrijeme.
Svoj otmjeni i zatvoreni praktičko – politički nagon Heraklit je iživljavao u svom samotnom uspinjanju do univerzalnog vidika, i zato njegova filozofija, doživljena u gledanju i osluškivanju najvećeg opšteg, neće u svojoj suštini biti ništa drugo do odmjeravanje i određivanje pravih vrijednosti.
Misterije svoje mudrosti, od koje nam je sačuvano sto i trideset nesumnjivih odlomaka (Diels.pg. 150-179) pisao je sažeto i u zapahnutoj kratkoći, u antitezama punim skrivene harmonije, u profestkom i hijeratskom stilu, u aforističkim i slikovitim nagovještajima, koji sijevaju kao munje kroz mračne oblake, i u tome poslu ugledao se na Apolona, koji u svojim proroštvima niti govori niti krije, nego nagovještava, i na Sibilu, koja govori pomamnim jezikom bez smijeha, bez rumenila i bjelila, i bez pomasti, pa ipak joj se glas čuje kroz hiljade godina jer je goni bog (frg-i 92 I 93)...
Kratkoću Heraklitovih izreka i Podrimjine poezije ne dovodim slučajno u vezu. I za jedno i za drugo potreban je delfski ronac!
Provijava u ovoj poeziji tragika Ilira i Dardanaca, tragika kosovske zemlje, duboko u toj zemlji zakopana, ima svoje vječene akrode u ovoj poeziji
Podrimja u poeziji koristi elipsu, a stihovi su mu najčešće toliko sažeti, nalik epitafima na antičkim setalama. Epitaf je najkraća forma zapisa u kojoj treba da bude sažet čitav život onoga kome se epitaf piše.
Podrimja piše epitafe u kojima su sažeti vjekovi i civilizacije, njihova došaptavanja i njihova preplitanja, trenuci koji su postali vječnost, pa tako okamenjeni i nepomični. On je pjesnik najkraće, ali i najsavršenije forme. Svaka pjesma pojedinačno cjelina je za sebe, ali je ona istovremeno i dio sveukupne poezije.
Ova poezija nalik je izdijeljenom svemiru, gdje svaki dio živi za sebe, ali istovremeno je u vezi sa ostalim djelovima, pa gledana ukupno ova poezija ima formu svemira, beskonačnosti, ali i pojedinačnih zvijezda koje snažno zrače u galaksiji, svaka svojom svjetlošću.
Pjesme Podrimjine imaju snagu antičkog hora, sa mnogo disonatnih tonova i glasova, koji se stapaju u veliku harmoniju i dišu kao vaskoliki svemir.
Provijava u ovoj poeziji tragika Ilira i Dardanaca, tragika kosovske zemlje, duboko u toj zemlji zakopana, ima svoje vječene akrode u ovoj poeziji.
PLAKANJE ZA KOSOVOM
Imasmo li te ili nas imaše
Ni na zemlji ni na nebu
Blagosloveno
Otvorim dlan i izmjerim
Kap tvoje krvi
(Minhen, 1998.)
Ima u njoj i drvene magije starih naroda, njihovih bajalica, tužbalica, izreka, popijevki, formula koje zrače onom zaummnom snagom, i koje su podtekst ove poezije. Ali sve je to u naznakama i nagovještajima, dovoljno samo da dio te drvenosti oživi i zapulsira kroz naše živote, ali ne i da preuzme primat. Pokad-kad se oglase i preci da nas podsjete da su tu, u nama, na zemlji, u našem pamćenju.
ILIRSKO POZORIŠTE
Upravo Mihalj Handžari
Tek što završi pjesmu o Kosovu
Pređe most Tabakovih
Pod jednim platanom u Tirani
Jutarnju kafu popi
Suza nam u oku zablista
Između sna i jave budio se
Gledao šumu kiparisa
Koji su opsijedali i vrh Dajta
Suzan Sontag bosa istrči
U Ilirskom pozorištu, izgorjela zemlja
Tražila Godoa među Dardancima
Igra je bila kobna
Jer ludi bijaše režiser
Ona držaše buket cvijeća u rukama
Kome darovati?
Smračilo se mališanima
Kod pjesnikovog groba izrasla
Magična šuma plač
(Ulpiana, 2006.)
Podrimja je pjesnik mjere, one mjere koja se određuje nekom vrhovnom kosmičkom vagom. Ništa ni u jednoj pjesmi nije suvišno, niti naglašno, sve je u mjeri u kojoj treba i koju dozvoljava vrhovni zakon. Podrimja kao da taj zakon sluša i savršeno slijedi, uspješno sažimajući raspone, vjekove i beskraje.
Podrimja umije i zna da služi Poeziji
Dok sam u ovom jutru skicirao ovaj tekst (koji odavno nosim, ali je došlo vrijeme da ga stavim na papir!), sa police sa knjigama uzeo sam Heraklitov spis O prirodi, pa sam te fragmente čitao ne slučajno, uporedo, ovoga jutra, zbog sličnosti.
Ove riječi su čekale ovo jutro i samo u njemu su mogle biti ispisane. Mračni filozof iz Efesa, koji svojim riječima svijetli gotovo dvije i po hiljade godina, i Podrimja, pjesnik sa Kosova, čije će riječi svijetliti isto toliko godina, čekali su čas susreta u ovom tekstu i jednom mediteranskom gradu Castel Nuovo. Bila je tu i Suzan Sontag, ilirsko pozorište u kome su stajale samo maske i smrt. Negdje i život, svojom neodoljivošću!
Podrimja umije i zna da služi Poeziji, zato i Poezija služi njemu.
(Uz izbor iz poezije Alija Podrimje, Izgubljeni ključ, 2011)
Bonus video:
