Na XIX Olimpijskim igrama prvi put su učestvovali takmičari iz trocifrenog broja zemlja (112), oboreni su brojni svjetski rekordi, ali je centralna tema, ipak, bio užasni događaj koji se dogodio 10 dana prije početka smotre u Meksiko Sitiju - čuveni Tlatelolko masakr.
Meksički studenti su tokom čitave 1968. godine protestovali protiv vlade, tražeći da se uvede demokratija.
U zemlji u kojoj je tada vladala prava diktatura, akademski građani su imali pet zahtjeva - da se ponište članovi krivičnog zakona kojim su zabranjivani javni skupovi (ako se na jednom mjestu skupi troje ili više ljudi, policija je imala pravo da ih uhapsi), da se raspuste „granadoresi” (specijalne policijske snage), da na slobodu izađu politički zatvorenici, da šef policije i njegov zamjenik dobiju otkaze, kao i da budu kažnjeni zvaničnici za krvoproliće koje je vladalo u zemlji.
Svi mediji su iz dana u dan pratili proteste, a onda je predsjednik Gustavo Dijas Ordas naredio razbijanje demonstracija, ne pitajući za posljedice.
Tog 2. oktobra, 10 dana prije početka Igara, oko pet hiljada studenata i radnika stiglo je na Plaza de las Tres Culturas (Trg tri kulture), uzvikujući: „Ne želimo Olimpijske igre, želimo revoluciju”. Nažalost, nijesu mogli ni da naslute šta ih čeka...
Kada su svi demonstranti skupili na trgu u Tlatelolku, kvartu Meksiko Sitija, pripadnici policije i vojske su bez ikakve najave počeli da pucaju na njih! Epilog je bio tragičan - likvidirano je između 200 i 300 nenaoružanih civila (mada je vlada saopštila da je poginulo samo četvoro, a ranjeno 20 ljudi, a demonstranti govorili da je bilo više hiljada mrtvih) u masakru kakav je ponovljen samo 1989. na Trgu Tjenanmen u Pekingu.
Međunarodni olimpijski komitet je odmah nakon masakra u Tletalolku sazvao hitan sastanak. Neki delegati su čak predlagali da se Igre otkažu, ali se od toga odustalo. Šta više, OI u Meksiku je otvorio niko drugi do Dijas Ordas.
Dok je svijet još vraćao scene sa Tlatelolko masakra, Igre su morale da počnu. Velika nadmorska visina u prijestonici najjužnije zemlje Sjeverne Amerike (2.240 metara) omogućila je obaranje mnogih svjetskih rekorda u atletici. Razrijeđen vazduh najviše je pogodovao sprinterima, kao i skakačima uvis, udalj i sa motkom.
Jedan čovjek se izdvojio od svih - Bob Bimon. Svakome ko bar nešto zna o sportu to ime je jako poznato - 18. oktobra 1698. godine u drugoj seriji finala skoka udalj doletio je na nevjerovatnih osam metara i 90 centimetara.
Rekord Sovjeta Igora Ter-Ovanesjana, koji je tačno godinu ranije u istom gradu ostvario najbolji rezultat svijeta, oboren je za nevjerovatnih 55 centimetara.
Kada je konačno dotakao pijesak, Bimon je bio toliko šokiran da nije mogao da ustane. Samo je prekrio lice rukama, a rivali su morali da mu pritrče kako bi mu pomogli da stane na noge.
Kako je tu situaciju jedan američki novinar kasnije slikovito objasnio, Bimon je u tom trenutku bio „čovjek koji je vidio munju”.
Njegov rekord bio je na snazi 23 godine, kada ga je sa 8,95 oborio Majkl Pauel na Svjetskom prvenstvu 1991. u Tokiju.
Zlatna medalja u skoku uvis je pripala Ričardu Fosberiju. Američki atletičar bi se utopio u moru olimpijskih šampiona za koje sada niko ne zna da do trona nije došao na, do tada, neviđeni način - prvo je leđima prelazio preko ljestvicu, pa tek onda nogama, kao što se to sada radi.
I danas se taj način preskakanja danas zove Fosberijev stil. Do tada su atletičari preskakali sa nogama naprijed, koristeći tzv. makazice.
Igre na kojima su prvi put odvojeno nastupili sportisti iz SR Njemačke (Zapadne) i DR Njemačke (Istočne), obilježilo je mnogo kontroverznih događaja prilikom dodjele medalja.
Afroamerikanci Tomas Smit i Džon Karlos, koji su bili prvi i treći u atletskoj trci na 200 metara, prilikom intoniranja američke himne su podigli pesnice na kojima su imali crne rukavice, što je bio simbol boraca za prava crnaca u SAD.
Njihov sunarodnik Ejveri Brandidž, koji je u tom trenutku bio predsjednik MOK-a, izdejstvovao je da odmah budu izbačeni iz tima i zabranio im je nastupe na narednim Igrama. SFR Jugoslavija je imala odličan skor u Meksiko Sitiju - osvojene su po tri zlatne i srebrne medalje, kao i dvije bronzane.
Na tron su se, napokon, popeli vaterpolisti - Mirko Sandić, Ozren Bonačić, Đorđe Perišić i drugovi su nakon tri druga mjesta (1952, 1956. i 1964) do pehara stigli pobjedama nad Mađarima u polufinalu (8:6) i Sovjeta nakon produžetaka (13:11) u finalu.
Miroslav Cerar je odbranio krunu na konju sa hvataljkama, a Đurđica Bjedov je osvojila zlato na 100, a srebro na 200 metara prsno.
U finalu košarkaškog turnira generacija Radivoja Koraća, Krešimira Ćosića, Trajka Rajkovića... poražena je od neprikosnovenih Amerikanaca (65:50), a u završnom meču je poklekao i Stevan Harvat u rvanju grčko-rimskim stilom. Njegov kolega iz reprezentacije Branislav Šimić i bokser Zvonimir Vujin bili su treći.
Bonus video:
