Književni program Grad teatra doveo je na Trg pjesnika i pisca Dragana Velikića, čime se povećava spisak značajnih i poznatih pisaca koji su ovog ljeta stigli u Budvu - autor romana („Via Pula", za koji je dobio nagradu „Miloš Crnjanski", „Astragan", „Hamsin 51", „Severni zid", „Danteov trg", „Slučaj Bremen", „Dosije Domaševski", „Ruski prozor", nagrađen Ninovom nagradom, nagradom „Meša Selimović" i srednjoevropskom Nagradom za književnost), koji su prevedeni na oko petnaest evropskih jezika, zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama.
Ovog puta, Velikić je budvanskoj publici predstavio svoje posljednje, deveto djelo, roman „Bonavia" u kojem, po riječima kritičara Teofila Pančića, „nadograđuje" svoje literarne opsesije, od „malih" opredmećenih simbola svakodnevice, preko vozova i tramvaja, i dakako gradova: Zemuna, Budimpešte i Beča.
O toj „zagonetki odgonetke" otkud, dakle, baš Bonavia, sa Velikićem je na Trgu pjesnika razgovarao Ivan Radosavljević, urednik „Stubova kulture", koji su ovaj roman objavili i kao svoje prvo elektronsko izdanje.
Priča o protagonistima „Bonavie" zamijenjena je pričom samog pisca i njegovih roditelja
Kako je naglasio Radosavljević, odgonetka je u posljednjem poglavlju romana: u tih dvadesetak stranica na kojima progovara sam autor, nudeći čitaocima više nego eksplicitno i zavodljivo, autobiografski ključ za čitanje glavnih toposa ovog romana.
Priča o protagonistima „Bonavie" zamijenjena je pričom samog pisca i njegovih roditelja, koja se pak iskazuje kao očinska priča o bjekstvu od trajnih posljedica jednog pomalo „nesrećnog ljubavnog slučaja" i majčinskoj fanatično tvrdoj vjeri u Veliku Priču o Porodici koja mora opstati svemu uprkos naročito uprkos činjenicama...
Preslikavanje ličnog života
A kako je Dragan Velikić rekao za „Vijesti", ono što je autentično, autobiografsko u priči, zapravo je samo program kroz koji se tumači književno djelo.
"To preslikavanje ličnog života koje postoji na kraju romana, to je kao kad izvrnete rukavicu i taj neki autobiografski momenat, u ovom slučaju poznanstvo mojih roditelja, samo daje ubjedljivost jednoj priči, jednoj fikciji koja stoji prije toga. I, naravno, sve to ne mora biti „istina istina".
"S druge strane, svako je, da tako kažemo, dužan da se suoči sa nekom svojom pričom, i da se pogleda u ogledalo"
Jer, istina jednog umjetničkog djela jeste ona istina koja čitaocu prosto pruža jednu uvjerljivost. Recimo, knjige kojima se vraćam, sigurno je da su istinite priče, čim ih ponovo tražim, i čim su me ti neki detalji i likovi kao čitaoca, pa na kraju krajeva i pisca, uzbudili i obilježili.
Ja sam se samo poslužio jednom mogućom verzijom poznanstva mojih roditelja, niko ne može da kaže da je to baš tako bilo, i to na kraju samo zaokružuje cjelinu sam roman i sama priča sve vrijeme postoji, ona bi se držala i bez toga.
S druge strane, svako je, da tako kažemo, dužan da se suoči sa nekom svojom pričom, i da se pogleda u ogledalo. Nije to nikakvo strašno prizanje, nego prosto, svi smo skloni da odabiremo neku nama najlakšu, najpogodniju verziju događaja i dešavanja kroz koja prolazimo.
Da li je to baš tako, mislim da čovjek kad ostane sam sa sobom ipak zna šta je istina i šta je laž, i da svako negdje sluti koja je ona prava verzija određenog događaja i vlastitog života", istakao je Dragan Velikić.
Bonus video:
