Damir Šodan je hrvatski pjesnik, prevodilac, dramski pisac, diplomirao je engleski jezik i opštu istoriju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Član je redakcija časopisa “Poezija ” i “Quorum” u Zagrebu. Sastavio je antologiju suvremenog hrvatskog "stvarnosnog" pjesništva, “Drugom stranom” (2011).
Poezija mu je uvrštavana u više izbora i antologija suvremenog hrvatskog pjesništva i prevedena na desetak jezika. Već petnaestak godina radi kao prevodilac za Ujedinjene nacije u Holandiji, gdje uglavnom i živi. Damira smo nedavno sreli u Sarajevu, na Sarajevskim danima poezije. On smatra da se poezija danas polako ali sigurno rehabilituje.
Kako gledate na stanje u poeziji kada je region u pitanju i da li Vam se čini da se danas poezija vraća na scenu, bar u odnosu na prozu koja je bila vodeća u smislu povezivanja autora i razdvojenih prostora?
"Koliko vidim s ovog svog "isturenog komandnog mjesta" - naime živim već dugo u Hagu u Holandiji, gdje radim kao prevodilac za ovaj "naš Sud" za bivšu Jugoslaviju - stanje u poeziji u regiji je zapravo jako dobro.
Pjesnik kao barbarogenij-alkemičar i/ili duhovni predvodnik plemena definitivno je out
Nakon silne provale proze koja je preselivši se oko milenijskih godina iz knjižara pravo na kioske naprosto pomela sve pred sobom, poezija se u drugoj deceniji 21. vijeka, polako ali sigurno rehabilituje i vraća na scenu.
Međutim, riječ je o drugačijoj poeziji, o poeziji "realističkog" ili "stvarnosnog" (kako mi to volimo reći u Hrvatskoj) predznaka, koja ne zazire od postavljanja riječi i stvari u direktnu relaciju. Riječ je, naime, o poeziji koja "uprkos" jeziku pokušava iskazati neku "istinu" o duhu vremena u kojem živimo.
Znači, ta poezija je iskoračila iz deseteračko-simbolističkog diskursa i vratila se u carstvo individualne slobode (riječi), kamo je zapravo uvijek i pripadala. Osim toga, ovaj put ona počinje rabiti svakodnevni leksik i takozvani "razgovorni stih", što bi rekao Dragutin Tadijanović, tako da njezin govor više nije patetičan ni preuzvišen, niti plačno metafizičan.
Drugim riječima, pjesnik kao barbarogenij-alkemičar i/ili duhovni predvodnik plemena definitivno je out, a pjesnik na braniku individualne sudbine u svijetu (iz)virtualiziranom ideološkim obrascima i diktatima kasnog kapitalizma - i te kako je - in!
Taj novi trenutak u hrvatskoj poeziji: prijelaz između ostalog i ka "čitkosti" i značenjskoj transparentnosti, nastojao sam obilježiti ukoričavanjem antologije suvremene hrvatske "stvarnosne" poezije, Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010). Koliko sam u tome uspio, posvjedočit će, nadam se, nadolazeća pokoljenja.
To što danas književno naobraženi Hrvat, Srbin, Bošnjak, Slovenac i Crnogorac mogu sjediti za istim stolom, a da ne "poleti escajg", ne znači nužno da smo se bog-zna-kako "normalizirali"
Nešto prije mene, sličnu stvar uradila je i Radmila Lazić u Srbiji sa svojom antologijom srpske urbane poezije Zvezde su lepe ali nemam kad da ih gledam (Samizdat, B92, 2009).
Inače, čini mi se da su obje antologije u matičnim sredinama doživjele i određeni recepcijski otpor, ponajprije zato jer je riječ o "nekanonskim", odnosno problemskim antologijama, a mi kao da smo navikli u tom kontekstu razmišljat i isključivo u terminima vrijednosnih ljestvica.
Uzgred, ne znam baš koliko je proza doprinijela povezivanju bivšeg prostora u nekom esencijalnom ili "duhovnom" smislu. Prije je možda riječ o uvezivanju nekih interesnih skupina preko komodifikacije književnosti kao merkantilne robe na "slobodnom" tržištu tranzicijskog kapitala.
To što danas književno naobraženi Hrvat, Srbin, Bošnjak, Slovenac i Crnogorac mogu sjediti za istim stolom, a da ne "poleti escajg", ne znači nužno da smo se bog-zna-kako "normalizirali". Ali da je globalno uzevši u tom smislu situacija bolja negoli prije, naravno da - hvala bogu! - jest."
Sve više se afirmacija poezije uočava kroz postojanje književnih portala i blogova, ali su i dalje vrlo aktivni i časopisi. Kako tumačite ovaj relativno nov način komunikacije autora i publike i kuda po Vašem mišljenju vodi to net promovisanje?
"Nedvojbeno je da je zahvaljujući Internetu došlo do izvjesne egalitarizacije i demokratizacije književnosti kao takve. Velika sloboda umrežavanja i gotovo beskonačna propulzija globalne tekstualnosti može nas nažalost odvesti i u drugu krajnost, a ta je informatička "entropija", koja zapravo znači kraj "humanizma" kakvog znamo.
Napokon postoji realna mogućnost da se u toj "igri" koncepcije i recepcije, da tako velimo, zaobiđe cijeli niz institucionalnih ešalona
Neki veliki filozofi, poput Heideggera (o)davno su upozoravali da bi projekt emancipacije mogao ljosnuti baš pred "tsunamijem" tehnološkog razvoja.
Drugačije kazano, čovjekovo bacanje u naručje " tehnike "lako dovodi do "zaborava bitka", odnosno prenebregavanja činjenice tko smo, što smo i kamo idemo. Ono što je pak neosporno vrijedno jest činjenica da su humanistički nastrojene "proizvodne snage" napokon osvojile "sredstva za (virtualnu) proizvodnju", pa su time stvoreni - da se tako vulgarno marksistički izrazim - i novi "proizvodni odnosi", pri čemu je Mreža uspjela dokinuti čitav lanac posrednika, ako ne i prepreka, na liniji interakcije čitatelj - tekst!
Sad, naime, napokon postoji realna mogućnost da se u toj "igri" koncepcije i recepcije, da tako velimo, zaobiđe cijeli niz institucionalnih ešalona, od znanstvene i publicističke kritike, pa sve do "zlatoustog" marketinga, koji se često rukovode isključivo ideološkim, interesnim ili pak merkantilnim obrascima pri servi(si)ranju književnosti u svijetu u kojem je tržište manje-više sve. Čitatelju je tako danas ostavljena mogućnost da bez nekog posebnog preduvjerenja posegne za svim što mu se svidi.
I upravo nam je zbog takve duhovne - ali i "fizikalne" situacije vremena - potrebna obnovljena i jaka institucija kritike koja bi književni kanon nastojala održat i na koliko-toliko zdravim nogama."
Nakon nekoliko godina obnavljanja veza i promjene generacija, šta danas pripada "stvarnosnoj" književnosti regiona?
"Ne bih navodio imena, ali ono što je svim "stvarnosnim" književnim stožerima u regionu zajedničko je baš taj impuls priznavanja realiteta i zeitgeista, što znači uvažavanja objektivnih okolnosti, klasnih i duhovnih, u kojima živimo. Pjesnici su zapravo napokon iskoračili iz "kule bjelokosne" i svrstali se među običan svijet - "rulju" - štono se kaže. Priznali su da, eto, imaju i "ljudske odviše ljudske" crte i probleme, obznanili su se kao subjekti koji plaćaju račune, tiskaju se u redovima, svađaju se partnerima i općenito se trape sa svakodnevnim problemima u pokušaju da baš kao i bilo tko drugi izguraju tanji kraj.
Kao da ponovno proživljavamo trenutak kad je punk odmijenio simfo-rock, odnosno grunge MTV-pop
I baš ta nova "empatička" nota je, mislim, na određenoj razini novum koji nam je svima zajednički. Osobno držim da je bio krajnji čas da izađemo iz tog prokletog klinča (historijskih i inih) metafikcionalnosti i okrenemo se - koliko god to smiješno zvučalo - upravo "životu"! Jer kao što Sartre veli: egzistencija uvijek prethodi esenciji!
Ako smijem iznijeti paralelu iz glazbenog svijeta, kao da ponovno proživljavamo trenutak kad je punk odmijenio simfo-rock, odnosno grunge MTV-pop."
Relacija drama-poezija je jedna od najprirodnijih u književnom stvaralaštvu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
"Drago mi je da ste kao pjesnikinja i dramaturginja potegli baš ovu vezu, jer ja osobno i dramu i poeziju doživljavam - da malo parafraziramo Jacksona Pollocka - kao "action writing"!
Dobro je znana rečenica Paula Valéryja koji je kazao da mrzi romane jer u njima stoje rečenice poput - "Markiza je izišla u pet!"
Naime, ni jedna ni druga forma ne robuju deskripciji, već naprosto idu - in medias res! Materijalnost jezika je u oba slučaja jako bitna. Uzmimo na primjer jednog od najvećih dramatičara našeg vremena, Davida Mameta; on je zapravo pjesnik među dramatičarima, mada ga se stereotipno gledano na prvu loptu baš tako i ne doživljava.
Ali on primjerice ima tu nevjerojatnu brigu za jezik: jer njegovi likovi i kad najstrašnije psuju paze na svaki samoglasnik! Također, element zvuka odnosno glazbe u tekstu nije niti izdaleka zanemariv. Isto tako, iz autorske pozicije gledano pjesmu ili dramski prizor možete završiti u jednom sjedenju, dok s prozom stvar ipak ide malo teže.
Uostalom, dobro je znana rečenica Paula Valéryja koji je kazao da mrzi romane jer u njima stoje rečenice poput - "Markiza je izišla u pet!"
Time je zapravo iznio svoj oporbenjački stav nasuprot "mimesiza", da tako velimo, jer proza može i zna tendirati banalnosti, što je s poezijom i dramom daleko rjeđa stvar, upravo zato jer zbog direktnosti i ogoljenosti tih formi (ne)kvaliteta valjda odmah upada u oči, a roman s druge strane (kao pisac i čitatelj) možete odbaciti i nakon "parsto" stranica."
Čini se da se danas prostori drugačijih kultura ekspolatišu na račun t ržišta, a ne identitetske raznolikosti. Kako se po Vašem mišljenju to reflektuje na umjetnost?
"Mislim da smo se poprilično udaljili od nedužnog derridaovskog koncepta "razlike" kao konstitutivnog elementa svakog identiteta: danas živimo zapravo "nasilje" razlike kako nam ga serviraju agresivni bjelosvjetski agenti političke korektnosti, no nemojmo se zavaravati jer nije riječ o epohalizaciji razlike kao koncepta emancipacije, već koncepta izolacije "Drugoga" kao potencijalnog objekta mržnje ili agresije.
Čak se i Goran Bregović, rodonačelnik "pastirskog rocka", uspio preformatirati u world glazbenika
Ovo sam "maznuo" od Woody Allena iz filma “Deconstructing Harry”, ali mi se čini baš simptomatično za vrijeme u kojem živimo, gdje je "istina" zapravo uvijek manje u "tekstu", a više u "podtekstu", pa je jako te ško bilo što generalizirati. Naravno da je tržište naskočilo na ideologiju razlike i od toga napravilo velik profit.
Pogledajmo samo bum etno glazbe od kraja 80-ih naovamo. Čak se i Goran Bregović, rodonačelnik "pastirskog rocka", uspio preformatirati u world glazbenika, što je mislim travestija par excellence, ali u nekoj mjeri i politički korektan potez, baš po aršinima ovog našeg zbrkanog vremena."
Tribunal u Hagu je Vaše "radno mjesto", odnosno tamo radite kao prevodilac. Taj sud je tačka u kojoj se susreću najvažnije i najmračnije činjenice prošlosti bivše Jugoslavije. Kakvo je Vaše iskustvo?
"Iskustvo je moje u tom pogledu "dugogodišnje"! Malo se šalim, ali doista je Tribunal za bivšu Jugoslaviju, govoreći u izrazito književnim terminima (jer u onim drugima i ne smijem govoriti, pošto sam kao još uvijek djelatni službenik poslovnom "omertom" obavezan na šutnju) nekovrsno konradovsko Srce tame.
No, valjda zbog loše ili katastrofalne ekonomske situacije ljudi su danas često skloni idealizirati prošlost i misliti kako smo eto "lepo živeli"
Ta toliko je višestoljetnog jala i jada, da ne velim frustracija, n at a l o ženo u balkanskom čovjeku, da je to naprosto antropološki fenomen sâm za sebe. Ono što sam između ostalog ovdje naučio je i to da će život po zlu iliti zlosti uvijek nadmašiti književnost, jer to što su neki od svih tih malih Kurtzeva (baš tako!) i Hitlera iz balkanskih sokaka bili u stanju učiniti ljudima s kojima su do jučer prijateljski živjeli, ne mogu prizvati na papir niti jedan De Sade, Lautréamont, a bogme ni Bret Easton Ellis koji nam je ne tako davno podario patološki briljantnog Američkog psiha.
Moje mišljenje je da je nam je zapravo ona ista brahijalna totalitarna i patrijarhalna svijest koja nam je dala Goli otok, slijedeći vlastite "dijalektičke" mijene, upriličila i ovaj posljednji Genocid.
No, valjda zbog loše ili katastrofalne ekonomske situacije ljudi su danas često skloni idealizirati prošlost i misliti kako smo eto "lepo živeli", dok se odnekud nisu dokoturali ti vražji nacionalisti i preokrenuli sve naglavačke.
Ali nažalost nije riječ o "vanzemaljcima" nego o "zemljacima", jer izlišno je valjda podsjećati na to da je i Slobodan Milošević izgmizao upravo ispod skuta Saveza komunista Jugoslavije, koji je dobro znao s kim ima posla, ali nije htio, ili nije smio pokušati da ga spriječi u njegovim apokaliptičnim nakanama."
Kamenje
Uvijek to kamenje.
Više mu i ne kontroliram let.
Izudarane glave jedem, radim,
oko mene grgolji suhi bijes.
Kamenje opsadâ, kamenje pjesnika,
biblijsko kamenje, kamenje otokâ
(i ostala kamenja) pljušti niz stubišta,
kroz parkove, niz lica potomstva.
I mada u njemu nema ničega,
ništa od sadre, volje, minerala
(ništa od samog kamenja),
ono me svejedno zasipa.
Tvrdo, drugorazredno sječivo
pred kojim se i anđeo ugiba.
Šodanov dramski i poetski opus
Šodanov dramski opus je takođe nezanemarljiv. Dramu “Zaštićena zona”, (1. nagrada na Natječaju za autore s područja bivše Jugoslavije u Beču (2000) praizveo je zagrebački ZKM (2002) u režiji Dušana Jovanovića i objavljena je na njemačkom jeziku (Schutzzone, Folio Verlaag, Beč (2002), grotesku “Noć dugih svjetala”, postavio je u režiji Tanje Oručević-Miletić Mostarski teatar mladih (2005) i gostovala je na sarajevskom MESS-u (2006), a dramolet “Hrvatski idol” (2008) postavilo je Hercegnovsko pozorište.
Za burlesku “Chick-lit ” nagrađen je 3. nagradom (2012) na dramskom Konkursu Marin Držić
U prevodu je predstavio mnoge angloameričke pjesnike i prozaike (Čarls Simić, Rejmond Karver, Leonard Koen, Čarls Bukoviski...). Uvršten je u američku antologiju “New European Poets ”, Graywolf Press, USA (2008) i u francusku “Les Poètes de la Méditerranée” (Gallimard, France, 2010).
Učestvovao je na više međunarodnih književnih skupova i festivala (International Poetry Festival Rotterdam, Holandija, Tinos Literary Festival, Grčka, Södermalms Poetry Festival, Stokholm, Švedska, Southeast Europe: a Cultural Journey, Antwerpen, Belgija, Narratives for Europe, ECF, Amsterdam, Holandija, Cork Poetry Festival, Cork, Irska, Chapbook Poetry Festival, NYC, USA, Sarajevski dani poezije, BiH, Voci lontane, Voci sorelle, Firenza, Italija), a na poziv londonskog Southbank Centra predstavljaće Hrvatsku na predolimpijskom poetskom skupu "Poetry Parnassus" u Londonu (2012), jednom od najvećih svjetskih pjesničkih okupljanja posljednjih decenija.
Za burlesku “Chick-lit ” nagrađen je 3. nagradom (2012) na dramskom Konkursu Marin Držić. Član je HDP-a i hrvatskog PEN-a.
Bonus video:
