Nedavno je publikovano drugo izdanje romana Boža Bulatovića „Ubojtak“. Izdavač je Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević“ sa Cetinja, u prestižnoj ediciji Neprolazni romani.
Ovaj osvrt motivisala su tri razloga.
Prvo, radi se o vrlo složenom, slojevitom i estetski vrlo uspjelom i vrijednom djelu, netipičnom romanu osobene sadržine i forme.
Drugo, fenomen ubojtak i mene je opsijedao još od djetinjstva. Enigmu i magiku toga neobičnog kamena nosim decenijama.
I, treće, prevodi Boža Bulatovića su mi, još dok sam bio đak, otškrinuli vrata evropske književnosti, čije je tokove pratio, pogotovo ruske poezije. On se iskazao kao pripovijedač, pjesnik, književni kritičar, antologičar a, nadasve, kao romansijer.
Roman „Ubojtak“ je nesumnjivo njegovo, po mome sudu, estetski najvrijednije djelo, sazdano na više tematskih i značenjskih ravni: istorijskoj, etnološkoj, psihološkoj, etičkoj, metafizičkoj i čisto estetskoj. One teku paralelno ili sukcesivno, a često se prepliću i prožimaju.
Tematski, roman je posvećen komitskom pokretu koji djeluje od polovine 1916. do decembra 1918. godine u Crnoj Gori, a uže u Potarju, Zatarju i Polimlju, a još uže na kolašinskom području, posvećen komitskim grupama koje su se opirale i suprotstavljale okupatoru. Na toj istorijskoj ravni, kroz kazivanje naratora i ljetopisca i cijelu galeriju glavnih i sporednih likova, književnih junaka, date su prilike u Crnoj Gori nakon njenog tragičnog državnog i vojnog sloma. Crna Gora je tada, ostavljena i izdana od saveznika, bila prepuštena sopstvenoj sudbini, pala u austrougarsko ropstvo, najtežu okupaciju, i najsuroviju, koju je ikad imala u svojoj viševjekovnoj istoriji, nepodnošljivu za narod koji se našao po logorima i zatvorima, u teškoj oskudici i gladnim godinama, izginuo na bojištima ili stradao po kapitulaciji.
Međutim već od početka druge polovine 1916. godine javljaju se pojedine manje komitske grupe, koje čine početak pokreta otpora u Crnoj Gori, u teškim i surovim prilikama. Narod se nije mirio sa okupacijom, užasnim represalijama i odmazdama.
Do kraja rata djelovalo više od 50 manjih ili većih komitskih grupa, skoro u cijeloj Crnoj Gori, pogotovo u njenom središnjem i sjevernom dijelu đe su postojali povoljniji uslovi za skrivanje, izmicanje potjerama i vođenju borbi protiv okupatora. Imali su komiti oko 550 manjih i većih borbi i okršaja sa okupatorom. Istina, komitski pokret nije imao jedinstvenu komandu, rukovodstvo ni program.
Istoričari vele da je bilo oko 1500 komita, a identifikovano je preko 1000 prezimena i imena njegovih boraca, dok ostalih nijesu popisana. Mnogi su položili živote na oltar slobode i otadžbine: za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Bilo je i izdaje i izdajnika, ali i žestoke komitske osvete. Narod je prošao kroz velike muke i stradanja...
Na kraju, komitske čete i ustanički odredi oslobodili su samostalno Crnu Gori, osim dijelom Podgorice, a malo kasnije su bili razoružani. Crna Gora je okupirana od saveznika i srpskih jadranskih trupa i utopljena, mimo volje naroda, prvo u Srbiju potom u Kraljevinu SHS. Na Cetinju je uveden krvavi „saveznički“ policijski čas. Crnogorci su „darovani“ srpskim identitetom i ostali bez države, kralja, dinastije, imena i budućnosti.
Međutim, „Ubojtak“ nije istorijski roman. Autor se, štaviše, opire istoriji, faktografiji. On vrši svojevrsnu destrukciju istorije, deistorizaciju i defabulizaciju.
Božo Bulatović je, kao iskusan pisac, nastojao da u romanu predstavi „živi život“ i ljude u njemu, narod i pojedince u vihoru i vrtlogu svjetskog rata, pod okupacijom, u ropstvu. On je događaje defobulizovao, kazivanje sveo na slike iz života, fragmente - život okrenuo na postavu, na naličje.
U ratu važe i logika i antilogika. U njemu i jaki posrnu, moralno i psihički, a uzvise se mali i anonimni. Pisac je u svijetu romana sa više aspekata, na više ravni, naslikao to stanje kroz više slojeva postojanja. Zapravo riječ ubojtak, koja je u naslovu, sve povezuje. Ona ima neku mitsku, ontološku moć, tajanstveno značenje, složenu semantiku, realnu i metafizičku.
Odgonetke šta je zapravo ubojtak nema ni nakon pročitanog romana. Ubojtak je poseban fenomen. I ostaje enigma. Na žalost, Crna Gora i Crnogorci još nemaju napravljen svoj mitološki rječnik. Ako se to nekad i uradi, ubojtak će u njemu biti jedna od ključnih riječi - odrednica, koja seže iz daleke starine. Ni u našem okruženju nema te riječi! Ovaj roman je obnovio drevni kult ubojtaka, odnos prema prirodi i njenoj moći. On ima mističnu, magijsku moć, skoro atribute božanske, a s druge strane sasvim konkretnu upotrebu, vezan za seoski način života, zemljoradnju i stočarstvo. On se nađe na njivi ili na livadi, izore, iskopa ili se izvadi iz vode. To je ostatak prirodne religije u kojoj se poštovao kult kamena. On je predmet a ponekad i mitsko biće, ideja ili metak, demonskog ili anđeoskog porijekla…
U romanu je cijeli jedan segment, kao traktat, posvećen ubojtaku a priča o njemu prožima cijeli roman. On je naš crnogorski Alef, analogno onom Borhesovom, naš alef-kamen. Iz romana to emanira!
Borhesov Alef je jedna tačka u prostoru koja sadrži sve ostale tačke. To je mala blistava lopta koja odaje zasljepljujući sjaj. Iz nje se sve istovremeno vidi. Cijeli kosmos. I Borhes se u istoimenoj priči, pita: ‘’Postoji li taj Alef u srcu jednog kamena?’’. Po Božu Bulatoviću cijeli svemir se nalazi u Ubojtaku.
U romanu Boža Bulatovića Ubojtak je i naslov i glavni književni lik. A šta je, u stvari, ni pisac nije mogao da odgonetne.
Priča o ubojtaku romanu daje megafizičku dimenziju i estetsku visinu, upućuje na dubinske slojeve ovoga jedinstvenog umjetničkog djela.
U funkciji romanesknog kazivanja i strukture različiti su značenjski i formalni elementi: tužbalice, leleci, gusle, narodne popijevke, izreke i druge forme, ugrađeni u tkivo romana.
Kompoziciono roman je sastavljen iz tri dijela, koji obuhvataju 70 manjih segmenata, pričica ili slika, kazano filmskim jezikom, sa simboličkim ili metafizičkim naslovima, uz prolog na početku i epilog na kraju.
Djelo ima prstenastu formu koju, kao godovi na stablu drveta, čine pomenuti segmenti, što se smisaono i aksiološki šire od centra ka kori: u centru je ubojtak, a na omotaču maksima: Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, pod kojom su se borili i ginuli crnogorski komiti.
Dodatnu vrijednost ovome izdanju „Ubojtaka“ čine ime Nacionalne biblioteke Crne Gore, umni i nadahnuti predgovor Borislava Bora Jovanovića i, na kraju, bilješka o piscu Radoslava Pajkovića.
Kamen koji nije od ovoga svijeta
Ono što sam ja svojim očima gledao od djetinjstva jeste da je ubojtak poseban kamen. A pitao sam se da li je baš kamen? Svjestan da ima neku posebnu magijsku moć. Boje je crne ili crvenkaste, kao parče crne džigerice. Gladak i sjajan. Upotrebljava se kao lijek za čeljad i stoku. Ima iscjeliteljsku moć. Služi prevashodno za liječenje uboja, otud ubojtak, po leksičkoj tvorbi kao kremen - kremenštak, oblutak. Zove se i ubojni kamen, koristi se kad se neko slomi, otuta, ili neko nekoga izubija, kada nekoga pretuku kao zublju, kada neko dobije teške batine, padne s konja, kad počne iznutra da pobolijeva.
Kada zaslabi čovjek ili živinče ali ne zna se od čega boluje. A, ubojtak može da se osveti ako se prema njemu loše odnosi, ruga mu se, sprda itd.
Upotrebljava se tako što se kamen, ubojtak, trlja beleđijom (brusom) u vareniki ili vodi, koje pocrvene kao krv. Valjda zato što u ubojtaku ima gvožđa ili drugih minerala. To je banalna pretpostavka. Po nekima se ta varenika ili voda pretvaraju u krv. U neki čudni eliksir, tajanstveni napitak. I to se pije: prvo po gutljaj, pa po čašu, više puta dnevno. Ubojtak se od upotrebe troši, smanjuje, skoro da se izliže… Ranije je bivalo: kad se braća dijele, podijele imanje i svu drugu imovinu a najposlije ubojtak napola, ne na više djelova, ili se vuče šorak kome će da pripadne, sa pravom onog drugog da ga koristi, da svi u njemu imaju dio. Kad se kuća zapali, prvo se spašavaju čeljad, pa ubojtak, pa tek ostale stvari…
Ne smije se ukrasti. Ako ga neko ukrade ili pozajmi a ne vrati ne piše mu se dobro. Loš je znak ako se prelomi, polomi.
Prepolovljen gubi dio moći. Neki su ga gledali kako se noću kreće kroz kuću i svijetli nekom neobičnom svjetlošću, plavim plamičkom, kao da nije od ovoga svijeta.
Bonus video:
