[DEPEŠA: RADUO (IZ RIĐANA)]
Tajno diplomatsko opštenje, iliti depeša (franc. dépêche - požuriti) žila je kucavica stvaralaštva, naših pisaca, čije diplomatsko djelo se upravo po književnom karakteru poznaje. U nas ove prepiske ima na više nivoa, od raznih autora, sa diplomatskom radnjom povezanih, počev od diplomata Bokelja, međunarodno pismenih još za semiotičkih kriza u 16. i 17. stoljeću, kao malo koji u južnoslovenskim zemljama, preko petrovićevske diplomatije, pune epistolarija i državnih akata na granici književnosti, sve do elektronske prepiske - teksta od pepela.
Ima u našoj diplomatskoj, i sudskoj, tradiciji, poseban jedan izvor koji se na neki način, kolektivnom, polifonom, prepiskom može nazvati. To je hajdučka prepiska u surovo doba - 17, 18. i 19. stoljeće. Nije ostalo mnogo toga, kod naših starih pisaca, ko su odista bili hajduci i koliki im je značaj za stvaranje moderne vojske - ima dejstava, taktike i vojno-diplomatske tehnike, posvuda opisanih, ali diskursa o hajdučkom svijetu nema koliko zaslužuje.
U Hrvata i Srba ima više - širi su prostori, hajdučka i uskočka mreža gušća. Rječnik srpskohrvatskog jezika kaže da je hajduk odmetnik od turske vlasti i član družina koje su štitile narod boreći se protiv turskog nasilja; jedan drugi rečnik pravije ga definiše kao borca za slobodu. “Kad dođe zima - piše Vuk - onda se obično raziđu po zimovnicima, ponajviše jatacima, pa se načine kao sluge; a kad zakuka kukavica i gora se stane zeleniti, onda svaki ide na ročište.”
Hajduci i tekstualnost - na ovu se temu rodilo dosta, što iz usmenog, oralnog stvaralaštva i govornih žanrova, iz epike izraslih, što iz još nesređene hajdučke prepiske. U 20. stoljeću, ideološki ograničenom, ili preciznije, na žalost, neograničenom, diskurs o hajducima sveden je na epiku. Diplomatski ogranak, u kontekstu hajdučke epohe, posebno nukleus hajdučka prepiska, i sudski procesi hajducima, značajan je, činilac, bez kojeg se neće razumjeti 17. i 18. stoljeće.
U našoj književnosti najviše je uradio na tom planu don Srećko Vulović. On je, dvadesetih prošlog stoljeća, u Sarajevu, u staroj ortografiji, objavio prepisku jednog sveštenika, obavještajca, i to izgleda višestrukog obavještajca, imena Raduo iz Riđana(selo kod Nikšića). Stotinak pisama, Raduovih, sredio je kasnije Miloš Milošević, i ona su biser, hajdučke, a mogu se čitati i kao dragulj diplomatske prepiske.
Don Srećko je našao prvu Raduovu, obavještajnu, depešu, upućenu kapetanu Perasta Grguru Buroviću 1648. g. - izvještaj o turskom napadu, prožet gorušicom hajdučke metafore (“E, dao Bog da živi ostanemo!”) - i posljednju, upućenu Krilu Zmajeviću 1671.g. (“Što smo jači, vazda smo Božji i vaši, i Bog ti umnožio svijetlo gospostvo”)!
Za dvadeset tri godine obavještajne aktivnosti, prema mletačkim vlastima u Boki, prema Turcima u brđanskom zaleđu i, razumije se, prema cetinjskim vladikama, ovaj vješti diplomata, ostavio nam je svjedočanstvo o stradanju našeg naroda među dva carstva, u krvoločno doba, kada je to malo ko radio i znao raditi.
Bavio se Raduom, još, izvanredni Pavao Butorac, čuvajući originalnu ortografiju, kako ovaj vojni diplomata iz hajdučkog gnijezda traži novac, od Peraštana, za naručene obavještajne poslove: “A u tursku vojsku neprestano uhode šljah, u dne i noći u tursku vojsku, da nas ne prevare, a vaše gospostvo pisaše da šljem spije, da vaše gospostvo plati poklisare i spije…”
Po tonu, koji je u diplomatskom opštenju veoma važna stvar, reklo bi se da je Raduo znao kako stepenovati diplomatsku lojalnost - što se vidi u pismu Vicku Mažaroviću: “Pisali bismo i hajdukome”, kaže on, što će reći htio je pisati hajducima, “ali nećemo bez dogovora i nauka vašega gospostva. Za sve se mi preporuču(j)emo Bogu i vašemu gospostvu.”
RODOLJUBLJE: LJUBIŠA (S. M.)
Voljeti svoju zemlju, barem za mene, spada u osjećanja koja čovjeka drže budnim najsnažnije i najduže u životu. Ljubav jeste viteštvo, samo što je to, u diplomaciji, ne samo obavještajnoj, već i javnoj, za razliku od pjesništva, kontrolisano viteštvo - rafiniran viteški program u glavi a mimo srca.
Diplomacija je zatvoren, sistem, zatvoreniji znatno od umjetničkog stvaralaštva. Ne možeš napolje kad poželiš, niti kako želiš - ili pak možeš sa dozvolom, a ta dozvola se plaća skrupulama, kompromisima, itd. itd., sve do ruse glave, u kritičnim okolnostima. U taj sistem si ušao po strogim pravilima, i po istim, izbrušenim uzusima, eventualno izlaziš - ako ikad.
Stvaralaštvo predstavlja, zapravo, drugost u odnosu na ovo, i ovakvo, razmišljanje. Kada čitaš diplomate, koji su pisci, otkrivaš patriotu u jednom zapučenom sistemu. To je rodoljublje pod šifrom. Šifra, sistem znakova u kome riječi imaju ugovorenu izmijenjenu vrijednost, tumačenje po ključu, na koji se mišljenje, i pero diplomate, vremenom navikne, htio-ne htio, daje smislenu auru stavu i emociji u dip-komunikaciji. Pripovjedačka proza, da skratim, protkana je stavovima živih ljudi, a skovana od ljudskih sudbina. Dobra, realistička zemaljska proza, nije ništa drugo doli odnos između likova (stavova, sudbina) i ovog jebenog svijeta, koji ih rađa, odgaja, stvara, uništava i, najzad, memoriše u svojim katalozima ako toga zaslugu nose.
Snaga umjetničkog djela, kod pisca, pogotovo romansijera, zna skloniti s horizonta njegov lični dojam i moralni odnos prema domovini koji zovemo patriotizam. Na neki način je ovo slučaj S. M. Ljubiše - diplomate dvije decenije u centru onog svijeta, Beču. Snažnije je kazao, što kazati ima, na svojoj umjetničkoj, nego na diplomatskoj stazi, jer ga jezik bolje služi od uvjerenja a intuicija jače od srca.
No, u svjetlu interteksta, što će reći odnosa među tekstovima - a ja u datom slučaju Ljubišinu političku karijeru u velikom svijetu, intertekstom, takođe, smatram: intertekstom motivacije, uticaja, opsesije, stvaralačke psihlogije, konac konca opservacije - piščevi lični govori, proglasi, politički tekstovi ostali su u sjenci viteških figura, kao Kanjoš Macedonović, Stevan Kalođurđević (sestrić Stevana Štiljanovića, docnijeg Skender-paše u službi Sulejmana Magnifika), pop Andrović, patrijara Brkić i dr.
Svoj diplomatski rad i nerv ovaj pisac nikad nije izolovao iz konteksta viteštva. Nisam našao precizniji opis Bokelja, dramaturgiju sa ukusom zemlje i mora, srca i gena, pred ogledalom zvanim život, od njegovog, jednog, politički programiranog teksta objavljenog u Dubrovniku na vrhu snage:
“Bokelj je ozbiljan, trijezan, čazben, govorljiv i pun ponosa; drži riječ kao amanet. Vjeran drug, postojan muž, ćutljiv otac, srčan junak; sujevjeran, osjetljiv i naprasne ćudi. Najviši je porok društveni u Boci krvna osveta, koju protežu nad cijelo bratstvo rukostavnika. - I grabež djevojački biva često. Kad roditelj neće da da komu kćer u ženu, ovaj je zajmi s puta ili s vode, pak je robinju preruči svojoj majci da mu je čuva i njeguje do vjenčanja. Ne zaruči li se, povrati je rodu čistu, niti ona za to naroka gubi. Ovo su zla, koja se pomiču jošt od viteškijeh doba, i što ih prosvjeta nije iskopala. No prijevara, vjerolomstvo, deračina, preljuba, nijesu poznata, a krađa i paljevina vrlo malo” (vidi Boka, Dubrovnik, 1870).
Opisati svoje selo svijetu, i svijet svom selu, nije baš jednostavno. Da ga je pisao Andrija Zmajević, takođe diplomata, crkveni, pregovarač u tolikim vjerskim i civilnim konfliktima - opis ne bi bio precizniji. Zmajević je piturao stvari i stavove svojom psiho-opsesijom o početku i kraju svijeta, u kojoj nema, mnogo, mjesta, ni volje, za muziku. On ne bi ostavio prostora za opažanje, da je ljubav, prema zemlji, zapravo, ritmički doživljaj i duboko muzikalno osjećanje. Ne folklorno - folklor je afekat - već trajno, prirodno, muzičko stanje srca. Zmajević zna za nježnost samo kad se zaboravi, u odnosu na svoje, apokaliptičke, i mesijanske, porive, a u ljubišijanskoj auri, u okruženju imperijalne uprave i tuđinskog jezika, nježnost je stanje melanholije, neizlečivo, kad se o porocima govori s ljubavlju.
Početak osme decenije za Ljubišu je bio buran, pošto je g. 1870, 3. 07. mjeseca, rezignirao u sastavu kolektivne ostavke slovenskih deputata, u znak neslaganja sa ustavnim ustrojstvom Austro-Ugarske monarhije. Opet ga je domaća politička garnitura predložila, nakon formalne ostavke, za Beč, da bi 23. 01. 1872. zakletvu položio, i ostvario uspjeh, na prvim, redovnim izborima za Reichsrat 1873.g., pokrivajući, pored Kotora, Risan i Budvu. (Vidi detaljnije: Stenographische Protokolle des Abgeordnetenhauses des Reichsrates 1861-1918, Arhiv u Beču).
Ovaj sud o svojim zemljacima, zapisan u Beču, na vrhuncu političke snage, kad poslanik i nakon rezignacije očekuje reizbor, teško bi izrekao čovjek bez pregovaračkog, nota bene diplomatskog, iskustva. Diplomatski pregovori, dijaloška forma njihova, preinačena iz političkih stavova u ljudske sudbine - to je prava, psihološki i krvno, oštra proza. Diplomacija, najstarija i najsugetivnija tehnika zvaničnih institucionalnih dijaloga, kad zatvori svoju praktičnu namjenu, kad zapuči svoj državni i politički cilj, postaje trajna nacionalna uspomena. Postaje jedan šiljoust, dijaloški tekst. Memoar. Proza koja guta druge proze.
[IZBOR: NJEGOŠ]
Izbor, ili izbori, u toj mjeri je politička, da više i nije politička, već poetička riječ u politici. Interesantno je jedno recentno viđenje, stranca sa domaćim imenom, dr Zdenka Zlatara, iz Australije, istoričara diplomacije i vizantologa koji podučava na univerzitetu u Čikagu, o tome kako je Njegoš izabran, a izbor potvrdili glavari, na predsjedničkim izborima - koristim savremeni termin - jer ga i dr Zlatar u figurativnom tonu koristi, sa izvornim slovnim greškama: “In it Montenegrin chieftains informed the Austrian local authorities of their election of a new Prince-Bishop. The document was signed by:
Arhimandrit Josif
Iguman Mojsea
Serdar Filip Đurašković
Stefan Perkov Vukotić
Serdar Đuro Petrović
Vojvoda Mina Radović
Pop Vuko Čelebić
Serdar Manojlo Vukotić
(Vidi The Poetics of Slavdom: The Mythopoetic Foundations of Yugoslavia - Volume II, Peter Lang, 2007, 454).
“Njegošev izbor ozvaničen je diplomatskom notom, upućenom Austriji, u novembru 1831. g., i drugim aktom, u naravi crkvene, diplomatske prepiske, potpisanim od strane vjerskih predstavnika dotičnih nahija (pop Hristo Radulović - Katunska, pop Vuko Čelebić - Lješanska, pop Mihailo Plamenac - Crmnička).”
Dr Zlatar je objavio studiju Njegoševa Crna Gora: 1830-1850, na Kolumbija Univerzitetu, u Njujorku, 2005. g., ali i knjigu koja nas iz bizantskog ugla, u odnosu na najstariju povijest našu, može interesovati: Golden Byzantium: Imperial Power in Komnenian Constantinople (1081-1180), u drugom, za nas takođe interesantnom, centru, Carigradu, 2015. g.
[RIJEČ: PLAMENAC (J.)]
John Plamenatz, član jugoslovenske emigrantske vlade u Londonu, profesor političke teorije na Oksfordu, u svojim zapaženim kritikama Marksa bavio se fenomenologijom rada i fenomenologijom riječi - gdje počinje polje slobode u odnosu na rad, a gdje u odnosu na riječ:
“Work that calls for rare talents and skils, work that is challenging to the doer of it and is ‘creative’ and a form of ‘self-affirmation’, does not for that reason alone cease to be necessary. It, too, deserves to be called labor; so that Marx was as much mistaken when, in the third volume of Capital, he said that the realm of freedom begins only where labor determined by necessity ceases as when he implied, in The German Ideology, that in the communist society all productive work would be included in the realm of freedom.” (Vidi J. Plamenatz: Marx’s Philosophy of Man, Oxford, 1975, 377).
Zanimljivo je kako riječ - državnu riječ - vidi jedan od najuspješnijih američkih diplomata, republikanac George Shultz, šezdeseti po redu državni sekretar SAD (1982-89) - tako što citira svog sugrađanina, Njujorčanina, pisca Richarda Sterna: “Riječ je starija od države. Riječi formiraju i reformiraju države. Oni koji vode države znaju šta je moć riječi i nastoje da je drže pod kontrolom.”
Bonus video:
