Ili: Zašto odbijaš da budeš evro-fetišista?
Otvarate internet stranicu i na njoj čitate kako vaša zemlja “nije izolovano ostrvo”, već je “sastavni dio Evrope”. (Dobro, slažem se.) Malo niže primijetite kako vaš narod mora postati “član Evropske porodice”, jer “bez te zajednice nema života”. (Okej, sad već pretjerujete.) Ona je nužna jer garantuje “socijalnu pravdu prema trudu, pravo na kulturni razvoj, pravo na život”. (Priznajem, zvuči primamljivo.)
Ulaskom u ovu porodicu “otpočeće nov, bolji život” za sve nas. Samo tada “nestaće straha od novih ratova, a narod će se posvetiti podizanju svog i opšteg blagostanja, uz podršku ujedinjene Evrope”. (Ojha!) Čitate i pitate se koliko još puta morate da čujete izlizane fraze koje vlast koristi ne bi li vam prodala ideju o Evropskoj uniji. (Kako se samo ne smore!)
Nasmijete se kako (naši) političari uvijek muvaju na istu foru
Onda za trenutak zastanete, primijetite da je nešto drugačije: da li je u pitanju taj prastari font, ili pak loša štampa, a možda baš te retro ilustracije… (Ma, nešto je drugačije...) I onda shvatite! Držite pamflet iz 1941. godine, pamflet iz doba Kraljevine Jugoslavije, pamflet na kome piše: “Šta će biti kad pobijedi nacional-socijalizam!” (Sve ti jeb... Pa, ovo je isto kao…) Tada se prenete, ustanete od monitora i razmislite…
Za trenutak pomislite da ste detektiv iz Dežurnih krivaca koji je ukapirao ko je Kajzer Šoze. (Ali šta sad? Kuda s ovom informacijom?) Bacite pogled na monitor i kažete sebi kako nacistička Njemačka i Evropska unija nemaju dodirnih tačaka.
Problem nije u tome, nastavljate, problem je u nama – u retorici koja ostaje ista, propagandi koja se nije promijenila punih sedamdeset godina. Nasmijete se kako (naši) političari uvijek muvaju na istu foru. (Valjda zato jer nas uvijek nađu na istom ćošku, ucviljene i ponižene.) Volimo da čujemo da nas sreća čeka na nekom drugom mjestu. Divan je osjećaj okrenuti leđa problemima koje smo sami stvorili, napustiti ih bez okretanja i, jednostavno, početi iz početka. (I slijepo hoditi ka mjestu koje opčinjava.)
Tada se sjetite da ste prestali da budete fascinirano tele, davljenik koji čeka da ga neko drugi spasi. Uz neznatni intelektualni napor, promrmljate samom sebi da preovlađujući odnos ljudi oko vas prema Evropskoj uniji nije ništa drugo do fetišizacija, pripisivanje natprirodnih svojstava jednoj običnoj birokratskoj strukturi.
Odbacujete Brisel kao označitelj totaliteta, mjesto gdje će se riješiti svi vaši – i samo vaši – problemi. Ulaskom u “evropsku porodicu” neće nestati devijacije nastale odrastanjem u jugoslovenskoj, te u srpsko-crnogorskoj, pa potom u i crnogorskoj porodici. (Ko koga ovdje zajebava?)
Jednostavno, više se ne primate na priču da smo “šampion demokratije” samo zato što to kaže neko u skupom odijelu
Bacite pogled na televizijski ekran. Neko iz vladajuće koalicije veli da je dobijanje zelenog svjetla za otpočinjanje pregovora sa Evropskom unijom pobjeda crnogorske demokratije. Zadovoljno se smijete jer znate da vas više ne mogu zamajavati.
Pominjanje fetiša ne rješava problem: “Evropska unija” više nije magična riječ koja će učiniti da sva sranja nestanu. Pada vam na pamet kako je “evro-fetišizam” sličan “fetišizmu robe”, pa se sjetite teze Gija Debora: “Fetišizam robe, dominacija ‘vidljivih i nevidljivih stvari’ nad društvom, dostiže vrhunac u spektaklu u kojem sav stvarni svet biva zamijenjen izborom prizora projektovanih iznad njega, ali kojima ipak uspeva da se nametnu kao jedina stvarnost”. (Da, da, slično.)
Razmišljate: umjesto da mi budemo gospodari svoje sudbine, da sami odlučimo šta su problemi koji nas more i koje treba riješiti, mi dozvoljavamo da otuđeni predmet gospodari našim problemima i njegovim potencijalnim rješenjima – život našeg društva postaje stvar papirologije u briselskoj administraciji. (I tako Evropska unija – kao rezultat mukotrpnog rada mnogih naroda – dobija svojstva za koja se misli da su joj inherentna, nezavisna od nas samih.)
Ipak, za vas više nije dovoljno da neki briselski birokrata kaže da dobro živite, već želite da i sami to vidite, da i sami osjetite kako je to živjeti dobro i biti zadovoljan kvalitetom života. (Jebeš statistiku i jebeš izvještaje o napretku!)
Sada već želite da čujete debate o evropskim integracijama, da izvagate “pro” i “contra” argumente, ne bi li vidjeli šta dobijate a šta gubite ulaskom u Evropsku uniju. Ne želite vladu koja odgovara Briselu, već vladu koja odgovara vama. Hoćete da znate šta vi dobijate svim tim reformama koje se traže od vaše države.
Ali koje su to “dobre ideje”? – pitate se. To su “ideje koje djeluju”, odgovara Brisel
Zahtijevate godišnje, mjesečne, nedjeljne izvještaje o “evro-integracijskim procesima” koje se tiču lično vas. Jednostavno, više se ne primate na priču da smo “šampion demokratije” samo zato što to kaže neko u skupom odijelu. Želite da se osjetite kao šampion demokratije. (Kao da smo na terenu!)
I ne prihvatate priču o tome kako je Evropskoj uniji demokratija na prvom mjestu. Ne prihvatate, jer niste glupi. Na pamet vam pada primjer Grčke. Sjećate se kako je premijer Jorgos Papandreu predložio referendum o priloženim mjerama štednje, što je izazvalo burna negodovanja Evropske Unije, jer povjerenje finansijskih institucija isključuje savjetovanje sa grčkim narodom.
Papandreu biva smijenjen i na njegovo mjesto dolazi ekonomski ekspert, čovjek koji nikada do tada nije bio biran na javnu funkciju. Onda se sjetite daleko interesantnijeg primjera koji se desio u Italiji kada je Mario Monti došao nedemokratskim putem u premijersku fotelju. (Mario Monti? Da li je to isti onaj Mario Monti, jedan od glavešina Goldmana Saksa, tog bankarsko-investicionog konglomerata koji je punih deset godina prije pada Grčke pružao pomoć grčkim vlastima u prikrivanju svojih dugova, a pri tome, koristeći takozvane derivate, basnoslovno zarađivao na tim mahinacijama?)
Sjetite se i tadašnje izjave italijanskog predsjednika: “Italija ne može sebi priuštiti izbore za vrijeme ekonomske krize.” Evropa vam je još tada pokazala da su joj interesi globalnih banaka – odnosno vraćanje duga – važniji od volje naroda. (Toliko o tome da EU na prvo mjesto stavlja demokratiju!)
To vas navede na misao kako su brojni mislioci lijeve orijentacije u pravu: depolitizacija je doista suštinska odlika savremene politike. Slavoj Žižek vam je rekao kako “osnovni cilj antidemokratske politike uvijek i po definiciji jeste depolitizacija – to jest bezuslovni zahtjev da se ‘stvari vrate u normalu’, pri čemu svaki pojedinac mora da radi svoj posao”.
Ne znate šta da očekujete od Saše Barona Koena ovog puta, jer ste gledali trejlere i čini vam se da se sprda na račun lakih meta – palih diktatora
Tako se napetost između različitih ideoloških vizija zamjenjuje saradnjom tehnokrata koji streme zajedničkom cilju i rade na njegovom ostvarivanju. Kontate da ovaj depolitizovani, ekspertsko-menadžerski konsenzus počiva na jednostavnoj maksimi: “Nije važno je li mačka crvena ili bijela, važno je da hvata miševe.” A to zapravo znači da treba prihvatati dobre ideje bez predrasuda i primjenjivati ih kakvo god bilo njihovo ideološko porijeklo.
Ali koje su to “dobre ideje”? – pitate se. To su “ideje koje djeluju”, odgovara Brisel. Čitajući Žaka Ransijera shvatate da živite u vremenu u kome politika sve više ustupa mjesto “administraciji društvenih pitanja”. Ali, vaši omiljeni ljevičari rekli su da pravi politički čin nije tek nešto što dobro funkcioniše u okvirima postojećih odnosa, već “nešto što mijenja sam okvir koji određuje kako stvari funkcionišu”.
Shvatate da definisanje dobrih ideja kao “ideja koje djeluju” znači unaprijed prihvatiti globalnu kapitalističku konstelaciju koja određuje šta djeluje: ako se, recimo, troši previše novca na obrazovanje ili zdravstveno osiguranje, to “ne djeluje”, jer uveliko narušava uslove kapitalističke profitabilnosti.
Zato se u vama razvija sumnja, a potom ponosno odlučujete da ćete preispitivati svaku direktivu iz Brisela, jer razmišljate kao političko biće i ne dozvoljavate da se politika preoblikuje u “administraciju društveno-ekonomskih problema”. (Neće meni niko uskraćivati politički subjektivitet!)
Zvoni vam telefon. Društvo vas zove da idete zajedno u bioskop. Da gledate Diktatora. Ne znate šta da očekujete od Saše Barona Koena ovog puta, jer ste gledali trejlere i čini vam se da se sprda na račun lakih meta – palih diktatora.
Izlazite iz mračne sale zadovoljni činjenicom da niste usamljeni u vašim razmišljanjima. (I Saša Baron Koen je uz mene!)
Ipak, ekipa je ekipa. I dok plačete od smijeha gledajući film, primjećujete jedan detalj: raspravu o nuklearnim projektilima koju vode admiral general Aladin i šef nuklearnog programa Republike Vadije – da li projektili treba da budu zašiljeni ili zaobljenog vrha. Diktator insistira da budu zašiljeni, iako ga naučnik uvjerava da to ništa ne znači – zašiljen ili zaobljen, projektil ima istu razornu moć. Aladin naređuje da ga pogube zbog nepoštovanja njegovog ukusa.
Na kraju filma, nakon demokratskih reformi, admiral general Aladin postaje predsjednik premijer Aladin i opet se susreće sa šefom nuklearnog programa koji mu ovoga puta donosi željene projektile – zašiljene. Reformisani diktator se na to nasmije i odgovori mu da nije bitno da li su projektili zašiljeni ili zaobljeni – razorna moć ostaje ista.
Izlazite iz mračne sale zadovoljni činjenicom da niste usamljeni u vašim razmišljanjima. (I Saša Baron Koen je uz mene!) Njegov Aladin je shvatio ključnu stvar – da su promjene neophodne: odnosno da je neophodno sprovesti promjene kako se zapravo ništa ne bi promijenilo. (Kozmetika čuda čini – posebno u politici.)
Nabrajate ih u sebi: Vadija je od diktature postala demokratija, njeni stranovnici su dobili mogućnost izbora, Zapad im je postao partner… (Sve ti jeb... Pa, ovo je isto kao…) Na pamet vam pada pamflet koji ste pročitali i sličnosti između propagandnih poruka nekad i sad. Shvatate da vas priča o Vadiji užasno podsjeća na priču o jednoj drugoj zemlji… (Sve dok moja zemlja garantuje nesmetano cirkulisanje robe i kapitala, da li je Zapad uopšte zainteresovan za njeno transformisanje u istinsku demokratiju?)
Konačno ste osjetili umor. Odavno niste toliko razmišljali. I trenutak prije nego sklopite oči, vi se iskezite. Prestali ste da budete politički idiot, a pred vama je novi dan.
Bonus video:
