Jedan od najznačajnijih reditelja Lordan Zafranović, već pola vijeka je prisutan u svijetu kinematografije i snimio je 80 filmova i jednu dokumenarnu TV seriju.
Njegovi filmovi su stekli status kultnih, a najširoj publici su poznati Okupacija u 26 slika (1978) Pad Italije (1981) Večernja zvona (1986), Ujed anđela (1984), Praznik kurvi (1988).
Prošle godine je završio dokumentarnu TV seriju "TITO - Posljednji svjedoci testamenta" u 13 epizoda, svaka po 55 minuta.
Često koristite more u Vašim filmovima, zašto?
"Prvo, ja pripadam jednoj mediteranskoj kulturi, ja sam porijeklom iz Splita, odnosno sa Šolte. More je bila jedna nihilistička situacija, more je stalnost, a mi smo u poređenju sa njim prolazni, mi smo jako sićušni, mi smo smrtni, mi smo samo za jednu malu sezonu i nestajemo, a more ostaje. More je simbol vječnosti, života."
Vi ste najrađe snimali filmove o ideologijama, a sve naše dominantne ideologije su zločini prema neistomišljenicima. Može li film da zaustavi da upozori na dolazeću nesreću?
"Može, ali samo kratkotrajno. Ja sam imao određena razočaranja, jer sam sa ekipom Kovačem, Kišem, Filipom Davidom, Rankom Munitićom, mislio da ćemo sa ovim filmovima koji su protiv zla upozoriti, i imali smo određene strahove da će se to ponoviti i nažalost se ponovilo.
Mi smo mislili da sa filmom upozoravamo na opasnost koja je stvarno došla, nailazila, osjetili smo da treba nešto na tom planu napraviti, međutim, to se ponovilo po gotovo istom scenariju. Bio sam razočaran što taj krik nije upozorio gledaoca.
Najnoviji rat je bio toliko krvav i užasan - da je trebalo da se napravi jedan film koji smo morali da uradimo mi
Vjerovatno je to držalo ljude možda dva-tri sata nakon projekcije i onda bi to iščezlo u svakodnevnom životu. I to se zapravo desilo. Bili smo pomalo razočarani da neki naši filmovi, za koje smo smatrali da su upozoravali, u stvari nijesu imali nikakav efekat.
Onda sam u jedno vrijeme mislio da napustim film, da se vratim slikarstvu, koje sam studirao prije filma, međutim, nijesam uspio da u nekoliko mjeseci ponovim tu tehniku koju sam nekad imao, tako da sam odustao.
A onda mi je u ruku došla knjiga Vidosava Stevanovića jer sam to vrijeme živio u Parizu, “Ostrvo Balkan”. Pročitao sam je preko noći i rekao - od ovoga se mora napraviti film. Nažalost, taj, jedan od najboljih scenarija koje sam imao u ruci, nikada se nije realizovao, jer je film “pao” pred samo snimanje.
Najnoviji rat je bio toliko krvav i užasan - da je trebalo da se napravi jedan film koji smo morali da uradimo mi a ne neki stranci i ljudi koji su upravo u njemu i učestvovali. Tu su nastali brojni filmovi o ratu od '90. do '95, a nijedan po mom mišljenju nije objektivan, svako vuče na svoju stranu."
Bivši hrvatski predsjednik Tuđman Vas je proglasio neprijateljem hrvatskog naroda nakon filma Krv i pepeo. Vi ste deset godina bili van domovine. Kakav je Vaš status danas u Hrvatskoj?
"On se nešto ublažio, izmijenio. Propaganda protiv mene i mojih filmova je trajala, a ja sam deset godina u Evropi bio čovjek bez biografije. Nijedan film, pa ni najraniji još iz amaterskog perioda, ni školski filmovi i čitav niz filmova koji nemaju nikakve veze sa povijesnim filmovima i ideologijom, nikada nisu slati na bilo kakve manifestacije.
I evo, tek nakon 30 godina prikazana je “Okupacija” na zagrebačkoj televiziji
Uvijek su izmišljali neke prepreke, tako da sam bio zabranjen autor jedno 10-15 godina. Zanimljivo je da se za vrijeme Sanadera, bez obzira na to što se danas vrše procesi, ta stvar malo oslobodila. On je tu ultradesnicu limitirao, malo svježeg zraka je ušlo za vrijeme njegovog mandata.
Tada sam počeo malo više da dolazim u Hrvatsku i počeo taktički da radim. Još uvijek sam na neki način crvena krpa, ali će to vjerovatno sve proći, ljudima je lakše stvaraoce stavljati u neke pretince i ne razmišljati više o tome.
Ima ljudi koji cijene to što smo mi radili, ali vrlo rijetko se mogu pojaviti filmovi u javnosti. I evo, tek nakon 30 godina prikazana je “Okupacija” na zagrebačkoj televiziji. Prikazana je negdje oko ponoći ali ipak je bila, tako da se vrijeme ponovo mijenja."
Bavili ste se fenomenom Josipa Broza. Kakvog Tita ste nam željeli prikazati u serijalu “Tito – posljednji svjedoci testamenta”?
"Mislim da je Tito zapravo oslikan sa svjedocima koji govore o njemu, od njegovim žena znači od najintimnijeg dijela pa do njegovim najbližih saradnika u političkom smislu. On je oslikan preko njihovih ispovijesti, njihove ispovijesti su vrlo zanimljive, to su čitavi životi jedna velika epoha, gotovi svi su se nadali u JNA u intimnom planu ili na političkom planu od njega samoga ali su svi na kraju ostali svi skupa i vjerni. To je isto jedan fenomen.
Praktički, u posljednjoj epizodi on više tih zadnjih 10 godina nije vladao, tu su vladali Ljubičić i Dolanc
Svi su doživjeli razna šikaniranja čak su neki bili zatvarani na Golom otoku itd. Stradali su kasnije u tzv. demokratizaciji kao što je Đilas, Ranković i još mnogi jer ne strada samo onaj na koga se cilja imenom nego stradaju čitave strukture koje su bile vezane za tog čovjeka tako da su to bili masovni prevrati.
On je u tim iskazima, kako kaže jedan od tih svjedoka, ostao jedan običan-neobičan čovjek."
Neki su gledajući Vaš serijal prokomentarisali da je lik Josipa Broza idealizovan. Jesu li u pravu?
"Ja mislim da može biti idealizovan zašto ne, zato što je to bila jedna izuzetno velika figura bez obzira na svoje mane, bez obzira na te greške kao što je Goli otok i kasnije te smjene u politici, bez obzira na to što je bio protiv višestranačkog sistema, što je bio tvrdi komunista itd. On je jedna ogromna istorijska ličnost, neponovljiva u ovom dijelu Evrope."
Koliko ste kritički osmotrili taj fenomen personilizacije vlasti. Onog dana kada je umro Josip Broz počela je umirati Jugoslavija?
"Naravno u toku serije se vidi da su oni nastojali da ukažu na to. U određenim epizodama se vidi da je trebalo da ostane neka vrsta kolektiva, kao neki savjetodavni um... Međutim, to nije jednostavno išlo. Naravno da je i on sam bio svjestan toga, makar tako govore ti svjedoci, ali niko to nije uspio da mu kaže, niko nije htio da kaže...
Oni su govorili te stvari između sebe, ali njemu to niko nije otvoreno rekao. Neko je predložio da bude vječni predsjednik, on je to prihvatio, nije imao nekog otpora tako da je to uvijek bilo zbog njih samih.
Praktički, u posljednjoj epizodi on više tih zadnjih 10 godina nije vladao, tu su vladali Ljubičić i Dolanc tako da se već pripremao raspad Jugoslavije."
Koliko je danas bitno za umjetnika da se suprotstavlja postojećim stanjima i postojećim ideologijama?
"Nakon 30 godina sam ponovo u Češkoj, u kojoj sam studirao negdje na kraju i početkom 70-ih. Došao sam ponovo u Prag 94-95. godine i najedanput sam shvatio jednu stvar - da više nema onog pravog češkog filma jer nemaju protivnika, nema ideologije koja je njih provocirala da budu kontra.
Sad su to neki sivi filmovi iz neke svakodnevice koji vrlo malo koga zanimaju, a nestalo je onog udarnog odnosa prema ideologiji koja je bila aktuelna u to vrijeme i ti filmovi su bili zabranjivani.
Takvi filmovi su bili u bunkeru, ali su napravljeni. Danas više toga nema i meni se čini da to počinje da se dešava i u političkom mišljenju. Svi su opsjednuti tim nekim temama iz ovog posljednjeg rata, svaka nacija drži svoju stranu. Dobri i loši momci su podijeljeni, zavisi iz koje države taj film dolazi."
Koje teme Vas interesuju?
Ja sam se malo umorio od ovog dokumentarnog filma, sad sam željan igranog. Trenutno radim na filmu Karuzo, koji je jedna crna komedija, što se kaže smijeh kroz suze. To je jedan humor koji možda liči i na vaš crnogorski humor - mada su to sve manje-više iste stvari.
Htio bih napraviti jednu praskavu komediju za najširu publiku, naravno ne napuštajući neki svoj pogled na svijet - jednu vrstu Felinijevog Amarkorda. Čak ću možda i posvetiti film Feliniju zato što već ima 40 godina od kada je napravljen Amarkord a humor je malo oštriji nego italijanski.
Mislim da bi se mogla na tom felinijevskom predlošku napraviti jedna komedija, upozoriti na jednu specifičnu sredinu kao što je Dalmacija."
Kakve vijesti Vam dolaze iz Crne Gore?
"Ja imam satelitsku televiziju pa tu i tamo pritisnem da vidim kakva je situacija u Crnoj Gori, kakva je situacija u Beogradu, Makedoniji, Sloveniji... Nisam uopšte emocionalno nikad napustio da je to svjetsko, moja zemlja. Čim sam u Sloveniji već se osjećam kao kod kuće."
Da li smo pojeli koncept jugoslovenstva, da li je on moguć u nekoj daljoj perspektivi?
"Potrošeno je mišljenje da ćemo se zvati Jugoslavija. S obzirom na to da je sve ove zemlje prekrila ogromna antipropaganda tog jugoslovenstva, ono će se napustiti ali s obzirom na isti jezik, sličan jezik, mislim da će se taj prostor opet integrirsti, a to je život. Život će prisiliti integraciju.
Ako svi uđu u Evropu, to će biti kraj, jer će svi živjeti zajedno s obzirom na to da imaju zajednički jezik, da imaju zajedničke brakove, zajedničku istoriju, imaju ono što se zove zajednički temelj tako da nema nikakvih bojazni da to neće biti ponovo spojeno."
Šta Vas impresionira, čemu se divite?
Pa ljepoti uvijek, ljepoti se divim. I zlu se divim u isto vrijeme, to su dva antipoda koja idu zajedno. U svim svojim fimovima sam uvijek bio zaprepašćen time kako se uništava ljepota preko zla, kako u isto vrijeme dolazi i dobro i zlo.
Kada smatrate da ste tog dana postigli jednu veliku stvar, onda za tri minuta dođe crv, jedan mali đavo koji to pokušava da vam uništi. Sve te stvari idu zajedno, paralelno.
I uvijek sam počinjao filmove široko sa ljepotom da bih malo pomalo uvlačio zlo koje bi naravno eksplodiralo negdje na onoj tački drame gdje se to u toj klasi dramaturgije zove katastrofa a onda finale. Neki novi početak i to je otprilike čitav moj kredo."
Da li ste zadovoljni današnjim načinom života?
"Živim između dva grada, u Pragu i Zagrebu, jer sam svakih 15 dana u jednom od njih, tako da su mi se pretvorili u jedan te isti grad. Dešava mi se nekada, da kada sam u Pragu tražim neku ulicu u Zagrebu i obratno.
Ja sam navikao na taj život, nikad nisam bio na jednom mjestu, uvijek sam bio u nekoj ekipi, uvijek smo se selili na neka mjesta gdje smo snimali, u hotele. Živio sam vojnički život tako da mi selidba nije neobična, ali pomalo sam umoran.
Šta poručujete mladim filmskim stvaraocima?
Da razmišljaju o ovom svijetu i da prezentiraju samo vlastiti svijet. Danas mi imamo najezdu tzv. realizatora u filmu koji rade... ne znam za koga.
Prave su vrijednosti kad doživite nešto novo. Mi ljudi nemamo kopije, svaki čovjek je briljantni unikat. Tako da se od svakog stvaraoca očekuje da ako misli da se ozbilno bavi filmom, ili bilo kojoj umjetnošću, da pravi svoj svijet, da iznese nešto što je autentično, što je unikatno.
Bonus video:
