Posveta Karlu Goldoniju, italijanskom komediografu s početka XVIII vijeka, koju ovog ljeta svojim koprodukcijama pravi Grad teatar, dovela je pred našu publiku nakon „Krčmarice Mirandoline“ i „Ribarske svađe“, jedan od njegovih najizvođenijih komada.
Ova mediteranska komedija, iščitana kao priča o odnosu vlasti i puka, sa autorskim potpisom rediteljke Ane Vukotić, koprodukcija budvanskog festivala i Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice, zapravo je jedan Goldoni kakvog, vjerovatno, nikada do sada nismo vidjeli – ozbiljna, tužna i teška slika o nama samima i današnjici koju živimo.
Rediteljka Ana Vukotić i cijela glumačka i autorska ekipa „Ribarskih svađa“ - Momčilo Pićurić, Ratka Mugoša, Ana Vučković, Simo Trebješanin, Momčilo Otašević, Dragan Mićanović, Varja Đukić, Nada Vukčević, Bojana Malinovska, Zoran Vujović, Mišo Obradović, Dragan Gagi Jovanović, Stevan Radusinović, Miloš Pejović, scenograf Aleksandar Vukotić, kostimograf Leo Kulaš, kompozitor Ljupče Konstantinov i koreograf Sonja Vukićević, ispraćeni su sa scene Terase između crkava burnim aplauzom brojne publike.
Za Dragana Mićanovića, premijera i reakcija gledalaca pokazali su da su ispunili obećanje koje su dali najavljujući „Ribarske svađe“ – napravili su hrabru i bolnu priču o nama i o vlasti. Ali, njegov lik, šjor Fortunato je, kako kaže, izvan toga.
"Fortunata ne zanima pretjerano ta vlast, on bi samo da uživa, a drugi mu ne dozvoljavaju. Ali, te intrige koje jedni drugima činimo, koje ne možemo da riješimo bez pomoći nekoga odozgo, to je ono što je strašno. Jer, taj neko „odozgo“ uvijek je bahat, pohlepan, i kraj ove predstave dosta je upečatljiv. Postoji rečenica koju kaže šjor Kriminal – ako neće milom, onda će forcom a nama svako malo pokazuju da su jači i moćniji od nas malih, običnih ljudi. Ali, ni mi nismo mnogo bolji od vlasti, jer pristajemo na sve - „raskomodamo se, i skidamo gaće“. I u tome je jedna od poruka ove predstave", ističe Mićanović.
"Vukotić uvijek traži nešto ozbiljno i dublje"
Mišo Obradović koji je bio upečatljiv kao Tofolo rekao je da je znao da rad sa Anom Vukotić neće donijeti “ljetnju koktel predstavu”.
"Nemam ništa protiv njih, ali ona uvijek traži nešto ispod, nešto ozbiljno i dublje i onda je taj njen potpis tuge na kraju „Ribarskih svađa“ sasvim logičan. Čini mi se da sam zbog toga negdje i odabran u tu podjelu, mislim da mi ona vjeruje u tom smislu da razumijem njene ideje, kao i ona moje. A Tofola sam zamišljao kao neku lokalnu skitnicu, gradsku protivucu kojoj je najveći grijeh kad uhvati ženu za zadnjicu. Na kraju ipak vidimo njegoviu ozbiljnost, kao i to da je ono za čim žudimo negdje i ljudski."
Likom Poslužitelja u Tužilaštvu Stevan Radusinović napravio je „mali biser“:
"Generalno mi je zanimljivo u pozorištu da radim te male karakterne, komične uloge i tražim od reditelja da mi daju te male zadatke oko kojih puno vremena potrošim. To je negdje moj pozorišni put. A sam lik koji ovdje igram, govori o tom državnom aparatu, o svima koji su poslušnici, doprinose manipulaciji i sami se iživljavaju nad ljudima - preziru sve koji nisu u vlasti. Komediji su, zapravo, vrlo jednostavne, ali zbog toga što su jednostavne one su i najteže, i najčešće su genijalne."
Varja Đukić, Šjora Libera, i ovog puta je oduševila publiku u Budvi:
"Ovo je prava ansambl predstava i meni se dopada što je pored jako dobre režije, koreografije, muzike, neka vrsta histrionstva morala da dođe u obzir, i ona se ovdje u Budvi pokazala kao nešto vrlo bitno. To histrionstvo ima neko svoje mjesto - pametan rediteljski koncept uspio je iz ovog komada da ispriča jednu dobru, jednostavnu, tačnu i bolnu priču o nama i o našem pristajanju na ono što živimo i da napravi kopču s današnjim vremenom"
"Ovo je prava ansambl predstava i meni se dopada što je pored jako dobre režije, koreografije, muzike, neka vrsta histrionstva morala da dođe u obzir"
Vječiti, isti odnos
Dragan - Gagi Jovanović, koji je oduševio publiku likom Isidora, isljednika za kriminal, rekao je da su otišli dalje od Goldonija.
"Ono što je kod njega zapisano bilo je namijenjeno nekom pučanstvu u XVIII vijeku, kada nije bilo toliko potreba za nekim toliko važnim pozorišnim porukama, jer je publici bilo važno da se dobro nasmije. Zato smo morali da istražujemo, da vidimo šta ćemo mi da pričamo iz tog njegovog „predloška“, mogu baš tako da nazovem njegove „Ribarske svađe“. Pronašli smo tu našu priču, taj neki naš put, i da smo ga dobro „proputovali“.
"Taj trenutak kojim se bavimo u predstavi traje skoro beskonačno – od kad postoji čovjek, postoji i vlast, i drago mi je što smo se Ana Vukotić i ja odmah našli na istoj „talasnoj dužini“. Moj zadatak u „Ribarskim svađama“ je da predstavim tu vlast, njenu bahatost, surovost, neku totalnu nepažnju prema narodu, čak neku vrstu zgražavanja nad tom „sortom“ koja hoda ulicama, kao da su to neka „niža bića“. A narod uvijek zaslužuje vlast koju ima, to je stara izreka i jeste tako. Ali, taj narod je kao izgubljene ovce, mora da ima predvodnika, i ko god ih dohvati, neki je prevarant."
Bonus video:
