Pjesnik, slikar, filozof, religiozni mislilac, rođeni Kotoranin, Miro Glavurtić izložio je nove crteže poslije dvije decenije u beogradskoj galeriji “Hexalab“. Izložba je tematski postavljena sa refleksijama na likovne teme, ali i eksperiment za jedan od najvećih misterija ljudske povijesti, algebarsko i geometrijsko razrješenje kvadrature kruga, što je i naslov najnovije postavke. U Glavurtićevom imaginariju su obzori globalnoga zla, “misticizam satanskog doba, a za umjetničke je slobode sa stanovišta umjetnika danas došlo vrijeme definitivnog porobljavanja, a svijetom vladaju novovremeni kultovi u čijem središtu su novac i demonkracija”.
Glavurtić je sedamdesetih godina bio jedan od glavnih aktera tadašnje, jugoslovenske kulturne scene, za sebe veli da je u vječitoj antiutopiji, kao Orvel, Haksli, Zamjatin, Sloterdijk, Ivan Evanđelista, ili studiozni označitelj Satane. Najnoviju izložbu Pitagora iz Kotora koncipirao je sa sinom Ruđerom čiji će značaj u konstrukciji kvadrature kruga i nastajanju crteža produbiti u nekom budućem romanu.
Glavurtić je sa Leonidom Šejkom utemeljitelj Mediale, družio se u Beogradu sa vodećim piscima i intelektualcima toga doba - Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, Filipom Davidom, Borislavom Pekićem i dr. Objavio je zbirke pjesama Glad, Zvekir i najnoviju Romski car 2011. godine. Zbirka pjesama Istorija Lili Marlen, nagrađena je na konkursu Majskih rukovanja u Titogradu, ali nikada nije objavljena, već je izgubljena, roman Psine je objavljen u Beogradu kao i studije Satana i Pakao. U Zagrebu, u izdavačkoj kući Sion objavljen je rukopis Kvadratura kruga (konstrukcije), po čijim je referencama i nastala najnovija izložba crteža. Od 1993. godine Glavurtić živi u progonstvu, ili se tako osjeća...
Na izložbi u Beogradu predstavili ste 50 crteža, objekata i slika kojima želite da dokažete rješivost vječite enigme kvadrature kruga. Riječ je o nekoliko sinergija koje dejstvuju u vašoj imaginaciji tvoreći metaforički splet ideja, likovne imaginacije, boja, linija, geometrije, formula i zapisa?
- To je vjekovna enigma , to je takođe jedna velika metafora koja se sukobljava i prepliće sa drugim metaforama, koje su konačno u nekom konstantnom sukobu sa svijetom. Među nekoliko metafora koje vladaju svijetom jeste i kvadratura kruga. Ja sam baveći se tajnama ove metafore utvrdio neki pater, neku matricu koja je vladala tim problemom, geometrijski, slikarski, i koja je u mom duhovnom središtu. Izložbom u Beogradu došao sam da pokažem da je moguće riješiti tu metaforu. Ako je do sada bilo moguće riješiti tu enigmu samo aproksimativno, sa četiri, ili pet decimala ja imam rješenja sa deset, petnaest, ili dvadeset pet decimala. Bio sam predvidio dokazivanje kvadrature kruga, Duplikacije kocke i drugih rješenja (trećeg korijena).
Ako je istina da postoji samo jedan skup velikih brojeva, onda je kvadratura kruga jedna od najvećih. Tako smo, moj sin Ruđer i ja ponudili skice za mehaničke naprave koje mogu pomoći u rješavanju ovih problema. Međutim, ispostavilo se da se ne možemo i ne smijemo nikada pouzdati u oficijelne institucije. One odavno nisu u funkciji razvoja, Borhes je rekao: Država je najveći čovjekov neprijatelj. Svi znamo da postoji progon knjige. Ali tu paranoju i istinu najbolje je izrazio neminovni tumač opskurne i fantastične realnosti Beržije. Spasonosno je u otkrivanju tajni, ne u zabranama. Žak Beržije je dokazivao da su akademije odavno u funkciji zaustavljanja progresa i da su konzekventno stvorile pozitivističku inkviziciju. Davno sam govorio Šejki: ništa ne brini, pored oficijelnih institucija osnovaćemo našu malu akademiju. Uvijek su sloboda, misao i riječ bili oružje.
Osim u romanu Psine, koji je u osnovi autobiografskog karaktera u knjigama Satana i Pakao, demistifikovali ste velike sisteme moći koji vladaju svijetom, ili koji su u osnovi mnogih mistifikacija i maski u sistemu tih vladavina. Koje sile i što su danas instrumenti tih vladavina?
- Ako danas možemo reći da hrišćanstvo nije mrtvo, onda je u bezizlaznoj situaciji, ono je skinuto sa duhovne scene Evrope i danas ne može biti Hrista ni u kojoj funkciji a da se ne iznevjeri hrišćanstvo. Danas vladaju demonske sile, približava se vrhunac sukoba sila mraka i sila svjetlosti. Vodi se od iskona duhovni rat. Zlo je smisao apokalipse, sve ovo danas što mi na razne načine shvatamo to su grijesi iluminizma, lažnog lučonoše Lucifera, koji obasjava svojim uticajima duhovnu i političku scenu Europe i svijeta. Došlo je vrijeme kad se napokon moramo odlučiti hoćemo li pokleknuti pred oligarhijom koja vlada zlatom, političkim moćima, bankarstvom i novcem i koja, svakako ne želi slobodnog čovjeka.
Slobodan čovjek je opasnost za tu oligarhiju i ona uvodi raznovrsne najperfidnije i usavršene sisteme kontrole da nad njim uspostavi svoju potpunu vladavinu. Međutim, uvijek postoji alternativa, a to je najčešće kad pojedinac sam uzme stvari u svoje ruke. Danas se možemo pitati da li je i ovaj Asanž plaćenik i da li je i on u službi velikih koncerna, ili je slobodni strjelac. Ti pojedinci, koji dobiju tu vrstu prosvjetljenja još uvjek živim idealima istine i jednakosti oni su jedina nada i mogućnost za suštinske promjene utemeljenog interesnog u oko kapitala grupiranog svjeta. Tako je počela i pobuna u Volstritu, protiv monetarnoga sistema. I bankari su pred tom alternativom hoće li ustrajavati u svojim robovlasničkim programima.
Slobodan čovjek je opasnost za tu oligarhiju i ona uvodi raznovrsne najperfidnije i usavršene sisteme kontrole
Vi ste sredinom sedamdesetih bili kultna ličnost u Beogradu, družili ste se, imali saradnju i kontakte sa intelektualnom i književnom elitom toga doba. Dolazili ste u poznato potkrovlje u Palmotićevoj (Mansarda Danila Kiša). To su bila okupljanja oko književnosti i mediale. Vi ste sa Leonidom Šejkom utemeljili medialu. Kako su izgledali ti dani?
- Tu su se okupljali najzanimljiviji i najprovokativniji pisci toga vremena. Šejka nije dolazio tamo. Dolazili smo i okupljali se u toj kultnoj mansardi u Palmotićevoj kod Danila Kiša. Bilo je međusobnog čitanja novih rukopisa, razmjenjivali smo iskustva i nova saznanja. Takođe smo se veoma često nalazili i u stanu kod Borislava Pekića. Život je sastajao i rastajao sve nas, sastajete se i rastajete zbog mnogih stvari, ideja i okolnosti... takav je život, takva je priroda duhovne borbe i prepoznavanje nekih ishodišta u životu i u umjetnosti. Ja ne pridajem, znate, neku veliku važnost toj mojoj književnosti, mada je bilo mnogih koji su to shvatili i doživjeli jako dobro. Ali, ja mislim da se moram odreći mnogih stvari iz naše mladosti, mnogih zabluda.
Što se tiče Danila Kiša, Filipa Davida, Kovača, Pekića, mi smo, naravno, bili dugo na istom putu. Poslije su došli neki sukobi i razmimoilaženja. Sukobi su uvijek neminovni, često su i dobri, iako nose u sebi dosta gorčine, pa i bola ako hoćete. Sukobi se uvijek događaju i u porodici i među piscima, u svim strukturama društva. Ovom prilikom moram reći da sam ja ostao do kraja odan svojim prijateljima, bar na duhovni način. Uvijek sam htio da se pomirim i danas ako su se pojavili bilo kakvi sukobi i shvatanja. Polemika uvijek ima i bilo je i one donose nečega novoga, čak i kada u prvi mah izgledaju neproduktivno, apsurdno i destruktivno, polemike tvore nova kretanja i to je u osnovi njihove prirode.
Kad sam objavio knjigu o Satani, umiješale su se i neke političke i neke duhovne sile. I sve to, vjerujte, traje do danas
Kad sam objavio knjigu o Satani, umiješale su se i neke političke i neke duhovne sile. I sve to, vjerujte, traje do danas. Ali ja ne bih nikada htio da budem nepravedan prema mojim prijateljima. Sve te njihove i moje zablude su sporedne u odnosu na neko bratstvo, kako smo ga htjeli i definirali: plemstvo. To je iz jednog Bodlerovog stiha, Postoji samo jedno plemstvo, a to je plemstvo bola. To je Kiš, kao sjajan poznavalac i prevodilac francuske literature i ja kao ljubitelj dekadentne francuske poezije; to smo uvijek citirali i navodili kao neki naš slogan. To je bilo naše plemstvo, plemstvo bola i to je bilo sve! Ostalo nije plemstvo.
Dakle, pjesničkim zavještanjima dajete centralnu poziciju u odnosu na slikarstvo, prozu, esejistiku, filozofiju i druge fenomene i mišljenja kojima se bavite?
- U svim mojim preokupacijama poeziji bih dao prvo mjesto. I kad bih se htio odlučivati što je u osnovi moje stvaralačke egzistencije kao osnova svega što jesam, bila bi poezija. Odlučujem se za poeziju prije svega iz razloga njenih neshvatljivih i fascinantnih uzleta. Počev od starih tradicija, recimo u Kini niste mogli biti službenik ako niste u svom prilazu podnijeli i jednu pjesmu. Znači, bilo je neophodno i pjesmom pokazati svoje postulate. I u Japanu i u nordijskim zemljama je bilo povezano viteštvo s poezijom, samuraji su recimo bili i pjesnici. Međutim, to je jedan aspekt. Bodler ima oba aspekta vjerojatno i Po, niko kao veliki pjesnici nije otkrio dubinu zla. Ima i prokletih pjesnika kolko god hoćete, koji su isto bili i direktni sotonisti, kao Karduči, na primjer, i mnogi drugi; Blejk je bio neobična pojava, on je bio čudan senzibilni tip, opsjednut vjerojatno, ali Blejk je takođe u toj konstelaciji karakterističan. Rembo je bio isto opčinjen poezijom kao munjom, a završio je kao trgovac oružjem. Osim toga imamo u povijesti pjesništva proročanske vizije velikih korifeja, koji su se bavili i mistikom, magijom i najavljivanjem apokalipse. Imate i te velike religiozne pjesnike kao Miltona, ili Pola Klodela...
U svakome od nas postoje podsvjesni djelovi takvih pjesničkih proročanstava. Ja sam sa svojom slikom Posljednji dani Armagedona unio taj pojam u beogradsku kulturu. I onda je u Cvijeti Zuzorića tim povodom, gdje je slika bila izložena napravljen prvi okrugli sto na temu Armagedona. Sjećam se tada bilo je intelektualaca koji su se prvi put susreli sa tim pojmom, a sad je taj Armagedon, sada je pred nama, možda sjutra...
U svojim tekstovima bavili ste se fenomenima viteštva, templarima, masonerijom. Postoji još niz ideologizovanih tradicionalnih učenja koja ste istraživali; neka su čak ukinuta još prije nekoliko vjekova, ali se njihovi sljedbenici pojavljuju u obličjima novoproklamovanih proroka. Postoji u ovom kontekstu i izvjesna preraspodjela moći unutar moderne civilizacije?
- U knjizi o istoriji Satane rekao sam o tome puno. Mnogima je ta knjiga puno značila. A kako su neki uspjeli izvući naopaku pouku iz nje, to ja ni do danas ne znam. Jedan teolog katolički u Rijeci je, recimo, rekao kad je pročitao moju knjigu, rekao je - dakle, ako je ovo masonerija kako je Miro predstavlja, onda bih ja rado bio mason.
Peter Sloterdijk govori o tim novim kontrolama putem moći i uticaja. To je još jedan nivo u odnosu na Orvela. Sloterdijk to ironično naziva „gajenjem ljudskih vrtova“. Kako Vi vidite danas tu vice-versu uticaja politike, moći i novca? Šta su tu pjesnici, mali ljudi kako ste rekli, ili kako ih naziva Ježi Lec? Što predstoji poslije svega?
- Mislim da tzv. malom čovjeku predstoji trijumfalizam, pobjeda! Ti mali ljudi, to je neko iskustvo iz Žaka Beržijea... On je rekao inkvizicijama, da će ipak pripasti pobjeda malim ljudima. To je paradoks koji ne treba nikoga da čudi jer je svijet paradoksalan.
To je, opet, dilema, hoćemo li služiti bogu, ili bogatstvu, to se nepregledno vjekovima provlači. To je taj nevjerovatni obrt koji će nas pratiti pogotovu u posljednjim danima apokalipse koji će biti neočekivani po mnogim stvarima... Biće obraćenja raznih vrsta. Pa, evo ja najviše insistiram na obraćenju bankara, ne znam zašto. I nije slučajno što se u Volstritu pojavila prva prava revolucija, jer sve ove druge revolucije po njihovim definicijama su dirigovane. To je mišljenje i svih velikih dekadenata, recimo Špenglera – svi su rekli, naravno da revolucije nikad nije digla sirotinja - znači nikada prezreni nisu dizali revolucije u svijetu nego neki agenti nekih bankarskih kuća, kao što se to vidi iz povijesti. Mišle, veliki povjesničar francuski, a to znači da je mogao biti sklon i istini, a ne samo bogohulnome, on je rekao baš za templare da su nastali kada je novac postao kult. Oni su prvi iznevjerili boga zarad bogatstva, za račun zlata... Oni su prvi uveli organizovano bankarstvo u Evropi.
U najnovijoj knjizi pjesama “Romski car“ povodom koje za Vas Jovan Ćirilov, recenzent knjige, kaže “Pesnik Romskog cara, koji izrikom nije Rom, ali sa čežnjom da se sa njima poistoveti zna sve o svetu, evropskoj i svetskoj civilizaciji“, dakle u knjizi imate pjesmu “Kari Šabanovi“, koja jeste fantastičan rimejk na istoimenu pjesmu crnogorskog liričara Lesa Ivanovića?
- To je moj zavičaj, ja sam rođen i živio u tom svijetu i u toj epici i etici, kako bih rekao. Na mene nije imao uticaj samo taj primorski mediteranski pejsaž, već i naravno književnost, bilo da se radi o dubrovačkoj, bokeljskoj, ili crnogorskoj. Za mene je Leso Ivanović jedna enigma, on je živio jedan posebni život, i imao je posebnu filozofiju. On je živio na Cetinju, kao što sam i ja mogao ostati u Kotoru. A ti Kari Šabanovi oslikavaju jednu čudnu reminiscenciju na sve ono što je bilo veliko u tom svijetu i nesrećno. Vladajuća crnogorska obitelj Petrović imala je isto svoje duhovne, političke iskorake, ili kobi. To su kobi i velikih i malih naroda. Meni su ti kari Šabanovi, osim tog lutanja po svijetu bili i jedna metafora...
Ja sam uvijek imao tu nostalgiju, koju sam izrekao u toj pjesmi, nostalgiju prema propalim carstvima.
KARI ŠABANOV, Miro Glavurtić
Aleksandar Ivanović, sa Cetinja pjesnik javni,
Slušao je u djetinjstvu, u cetinjstvu, ulicama kako tutnje
Romska kola, puna neke bolne slutnje, mutne smutnje
I kako se čuje škripa, kad otuda nailaze slavni
Tako davni, po Pjesniku proslavljeni, kari Šabanovi
Pjesnik kad čita tuđe pjesme ne smije u njih ući
Tada on nije svoj i nije kući, tuđi bol ga neki muči
To i meni često zbore zadnji moji dani ovi
Jedne noći vidio sam, možda samo pomislio
Papus kako svijet ugleda na karima Šabanovim
Lijepe žene, Crnogorke to su znale
U Rusiju crne svate kad su zvale
I one su u Cetinju mogle čuti kako škripe, kako tutnje
Davni kari Šabanovi puni neke bolne slutnje
2. VIII 2010. (Iz knjige „Romski car”)
Rođeni ste u Kotoru, potičete, dakle sa jednog područja raznovrsnih srednjovjekovnih pomorskih i drugih mediteranskih miješanja. Kakva sjećanja Vas vežu za ovo podneblje?
- To je regija iz koje postoje moja najbolja sjećanja, samo ja sam prognanik iz tih oblasti, naših zavičajnih. Ja se teško mogu tamo vratiti, ne mogu se vratiti svakako tamo kao uljez, ne mogu se ni ovdje, ni nigdje vratiti. Međutim, ne samo da se ne mogu vratiti, službeno, nego ja nemam ni status prognanika. Jednostavno rečeno ja sam prognanik po nekom svom usudu, po sudbini, po poeziji, ili ko zna čemu. Možda je to i što slijedimo neki put je li, nekog učitelja koji nas je možda nekad učio tome pa smo mu još podsvjesno vjerni koliko to možemo. Tu mislim, recimo na Krista i na otkrovenje. To se sve sad u suštini mijenja, sve je izmijenjeno, mi smo ostali ovdje da lutamo po svijetu, da bježimo, da se skrivamo... A svaki je povratak težak, a osobito je težak neželjeni povratak.
Bonus video:
