Na dan 12. februra 1861. u Sankt Peterburgu, u prodici Gustava fon Salomea rođena je dugoželjena kćerka. I dadoše joj ime Lujza, a tepahu joj mala Lu ili samo: Lu. To je bilo prvo žensko dijete u porodici Salome i najmlađa od šestoro djece.
Imajući petoro braće Lujza se osjećala zaštićenom, ali nikad nije bila razmažena. Nije nikad zahtijevala da joj roditelji kupuju skupe i lijepe stvari. Istina, tražila je nešto više: slobodu da postupa po sopstvenom izboru.
Svi autoriteti su poklekli pred Lu
Još u djetinjstvu mala Lu ispoljavala je svoju nevjerovatnu tvrdoglavost; da li iz kaprica, ili nekog drugog razloga, ali joj se po svojevoljnosti teško moglo naći ravne u cijeloj prijestonici velike Ruske imeprije. Svi autoriteti morali su da pokleknu pred snažnom voljom ove djevojčice. Religiozna porodica njemačkog porijekla slala je jedno za drugim, kako je koje prispijevalo, svako od šestoro djece u najstariju njemačku školu Sankt Petrerburga, Petršul, a sa 16 godina Lujza (odavno ne više mala Lu, ali i dalje Lu) počela je da pohađa nastavu za konfirmaciju pri protestantskoj, evangleističko-reformatorskoj crkvi. I upravo je ovdje njena nezavisnot zablistala svim spektrom jarkih boja.
Još u djetinjstvu mala Lu ispoljavala je svoju nevjerovatnu tvrdoglavost; da li iz kaprica, ili nekog drugog razloga, ali joj se po svojevoljnosti teško moglo naći ravne u cijeloj prijestonici velike Ruske imeprije
U protestantskoj crkvi konfirmacija je služila kao simbol svjesnog prihvatanja vjere, pa je za pripremu za nju bila nepohodna obuka. Lujza, koja se još odranije inetersovala za pitanja filozofije, religije i nauke, pripremu je pohađala kod pastora Daltona, čovjeka oštrog, autoritativnog i potpuno lišenog bilo kakve nježnosti. Pričalo se da su se Daltona svi bojali a da je samo Lujza smogla snage da mu se usprotivi: “Za vrijeme jednog od prvih konformacionih časova kod tog netolerantnog pastora, ona ga je, čuvši u njegovoj propovijedi da nema takvog mjesta na kome Bog nije prisutan, prekinula riječima: Postoji takvo mjesto – pakao, piše Larisa Garmaš, biograf Lujze Salome.
Nije se tu uopšte radilo o ateizmu: jednostavno je intelektualno radoznali Lujizn um očekivao odgovore na duboka pitanja na koja Dalton nije bio u stanju da odgovori. Ona je tražila učitelja koji bi mogao da razvije njene sposobnosti, da bude njen nastavnik i ispovjednik. I uskoro se čovjek takvog kapciteta našao. U jednoj crkvi djevojka je slušala propovijed holandskog pastora Hendrika Gijoa. To je bio u to vrijeme poznati intelektualac koji je, moglo bi se reći, pripadao društvenoj eliti: čak ga je i sam car Aleksandar II izabrao za nastavnika svojoj djeci.
Pismo pastoru Gijou
Lujza je bila očarana. Svaki mudar čovjek obdaren darom posmatranja zapazio bi da se u tom momentu dogodilo i nešto drugo: pastor Gijo je nije privlačio samo umješnošću propovijedanja i duhom, nego i kao muškarac, bez obzira na to što je bio od nje 25 godina stariji i već imao kćerku njenog uzrasta. U maju 1878. Lujza je skupila hrabrost i poslala mu pismo: “Piše Vam, gosodine pastore, sedamnaestogodišnja djevojka, koja je jedinica u svojoj porodici i u sredini svog okruženja, jedinica u tom smislu što je usamljena u svojim shvatanjima, niko ne dijeli s njom iste vrijednosti, da ne govorimo o tako ozbiljnim, dubokim pitanjima“, citira Garmaš u svojoj knjizi Lujzino pismo. Na veliko njeno iznenađenje, pastor joj je odgovorio na pismo, čak i zakazao sastanak. Tako je i počela njihova ljubavna veza, zvanično pokrivena pripremama za konfirmaciju.
Da li je četrdesetdvogodišnji muškarac primijetio zanos devojke, da li je shvatio što on znači? Naravno, da. A da li je pri tom pored čitanja religioznih tekstova namjeravo da osvoji Lujzu svojom erudicijom? Da li mu je to bio krajnji cilj kad je s njom rasravljao o istoriji religije, logici i filozofiji, kad joj je davao da čita djela Kanta, Lajbnica, Rusoa, Voltera? Zbog čega je uopšte i pristao na te sastanke koji su se održavali krijući od njenih roditelja?
Gijo je sve više gubio glavu i počeo da se ponaša na način neodostojan jednog pastora. Lujza je zapisala u dnevniku da mu je nekoliko puta sjedjela u krilu.
Nekako u to vrijeme umire vremešni general Salome, Lujzin otac. Njegova smrt ubrzava rasplet događaja: Gijo moli djevojku da kaže majci o svojim “časovima“.
Susret sa majkom završen je Gijomovom molbom gospođi Salome za srce i ruku njene kćeri. Ali se Lujza nije obradovala - bila je škirana. Za nju je Gijo bio autoritativna ličnost, slična Bogu ili ocu, ali se da se uda za njega... Njen mir koji je već bio pomućen očevom smrću konačno se srušio.
Lujza je ispoljava samostalnost koja se sve obeshrabrivala: najprije je odbila prosidbu pastora, a zatim je molila majku da je pošalje na studije u Evropu. Željela je da uči kod Alojza Bidermana, najvećeg protestantskog teologa epohe.
Lujza je ispoljava samostalnost koja se sve obeshrabrivala - najprije je odbila prosidbu pastora, a zatim je molila majku da je pošalje na studije u Evropu
Biderman nije skrivao oduševljenje svojom učenicom čiji dar je upređivao sa brilijantom. Majka je jedno vrijeme oklijevala da dozvoli kćerki da se bavi ozbiljnim životnim pitanjima pod izgovorom zabrinutosti za njeno zdravlje, budući da je od djetinjstva imala slaba pluća. U stvari, gospođa Salome se plašila pojavljivanja “novog Gijoa”. Više od svega je željela da joj kćerka ima stabilan, srećan brak i sigirnu budućnost, ali Lujza za tako nešto nije htjela ni da čuje. Na kraju krajeva, sve se završilo odlaskom majke sa kćerkom u Rim u kojemu su Lujzu čekali novi sudbonosni susreti.
Dospjevši u uži krug Malvide fon Mejzenbuh, prijateljice Garibaldija i poznanice Ničea i Vagnera, Lujza se upoznaje s biolgom Paulom Rejom. Pomalo smiješan, potpuno nepraktičan za život, ali zato načitan i obdaren blistavim umom, Rejo je odmah prigrlio Lujzu. Prva njihova zajednička šetnja po Rimu prepuna ushićenih razgovora potrajala je do pred zoru.
U to vrijeme Lujza je formirala veoma specifične pogled na odnos prema muškarcima: očigledno da joj je storija s pastorom ostavila ozbiljnu traumu.
Odbila je Reja ali mu je predložila alternatvnu, nestandardnu varijantu: čedan život u komuni u kojoj bi mogli da im se pridruže i drugi momci i devojke koje žele da nastave obrazovanje. Zajedničko bavljenje naukom, razgovori, obavezno odvojene spavaće sobe, takav bi trebalo po zamisli Lujze da bude život u budućoj komuni.
Godine 1882. Rejo je upoznao Lu sa svojim prijateljem Fridrihom Ničeom. Tada se praktično ponovila istorija njenog poznanstva sa Paulom: Niče je isto tako bio očaran i takođe je ponudio brak Lujzi, što je ona kao i slučaju Rejoa odbila. Tako je nastala njihova prijateljska trojka o kojoj će se još dugo pričati po cijeloj Evropi.
Niče: Lujza je najumnija
Pričalo se da je upravo osjećanje prema Lujzi, njegova ogromna želja da je osvoji, podstakla književnički potencijal Ničea. Filozof je ne jednom govorio da je ona bila najumnija od svih ljudi koje je poznavao. Na njene stihove Niče je napisao muzičku komediju “Himna životu” i smatra se da je upavo lik Lu Salome on iskoristio u “Zaratustri”.
Lu, Rejo i Niče živjeli su u istoj kući, utroje, platonski, u odvojenim spavaćim sobama. Sudeći po dnevnicima i svjedočenjima savremenika, njihov odnos je zaista ostao platonski. Međutim, strasti su ipak nezaustavljivo kipjele: prijateljska odanost ničim nije umanjivala ljubavne porive. Tome treba dodati da Lujzu od prvog momenta nije voljela Ničeova sestra Elizabet, žena despotske prirode i vrlo ograničena, od koje je folozof čitavog života bio zavisan.
Filozofa je mučila još odranije sumnja da su Lu i Rejo u dogovoru. Bio je ubijeđen da to dvoje vole jedno drugo i da ga obmanjuju… Ali je prošlo još nekoliko mjeseci dok njihovim odnosima nije došao kraj. Istina, posljednji udarac je ipak nanijela Ničeova zla sestrica: ona je Salomi napisala grubo i uvredljivo pismo. U jesen 1875. Niče sam krenuo na putovanje. Neutješni raskid je utrostručio njegovu stvaralačku snagu. Lujza je ostala i dalje sa Paulom Rejom ali njihovi odnosi se nisu promenili - i dalje su, kao i dotada, ostali platonski.
Godine 1886. Salome se upoznala sa Fridrihom Karčom Andreasom, univerzitetskim predavačem, eskpertom za istočne jezike. Andreas, kao i mnogi njegovi prethodnici postao je žrtva Lujzine privlačnosti. Da bi dobio njenu naklonost i ubijedio je da se uda za njega, Andreas je sebi zabo nož u grudi. Tog momenta je 25-godišnja Lujza Salome postupila drugačije nego ranije: pristala je da se uda za Andreasa, ali pod uslovom da nikad ne stupi s njim u intomne odnose. Ona je insistirala da taj uslov bude potvrđenim i njihovim bračnim ugovorom. Iako zvuči nevjerovatno, ali po svjedočenju mnogih biogarfa, za 43 godine njihovog braka taj uslov nije ni jedan jedini put bio narušen.
Preokret: Lu ima ljubavnika
Godine 1892. u životu Lu Salome je nastupio prelomni moment: ona je ipak riješila da stupi u intimni odnos s muškarcem. Njen ljubavnik je postao Gerog Ledebur, jedan od osnivača socijaldemokarstke partije u Njemačkoj i utemeljivač marksističkih novina “Forvec”. Otkrivši dosta kasno tu stranu ljudskih odnosa, Lu se zagnjurila u nju udišući kovitlace koje taj odnos stvara. U to vrijeme počinju da izlaze njene knjige: ”Bitka za Gospoda“ (1885), “Fridrih Niče u ogledalu njegovog stvarlaštva” (1894), povijest “Ruf“ (1895). U knjizi “Erotika” objavljenoj 1910. Salome istražuje prirodu emotivne sfere života.
Godine 1897. 36-godišnja Lu Salome se upoznaje sa 21-godišnjim pjesnikom Rajnerom Mariom Rilkeom. Među njima su se razbuktale ljubavne strasti. Lujza s njim putuje po Rusiji, uči ga ruskom jeziku, upoznaje sa stvaralaštvom Dostojevskog i Tolstoja. Neko vrijeme Rilke, kao što su to činili i drugi koji su bili zaljubljeni u nju, živio je s njom u Andreasovoj kući. Međutim, nakon četiri godine i on počinje da ističe sopstvena prava na Lu, ubjeđujući je da se razvede, i oni su se rastali, ali su sve do Rlkeove smrti (1926) bili u prijateljskim ondnosima i dopisivali su se.
Začuđujuća osobenost ove žene da izvodi eksperimente sa sopstvenim životom izražena je čak i u svojevrsnom pokusu maternstva
Začuđujuća osobenost ove žene da izvodi eksperimente sa sopstvenim životom izražena je čak i u svojevrsnom pokusu maternstva. Djece nije imala, ali je 1905. ekonomka njenog muža Andreasa rodila kćerku s njim. Lu ostavlja djevojičicu zvanu Marija u svom domu i sa radoznalošću istraživača posmatra sopstvene reakcije.
Do kraja života Salome je uspjela da štampa još desetak knjiga, družila se sa Frojdom i Jungom (a poslije njihovog razlaza jedino njoj je bilo dozvoljeno da se kreće u krugu obojice nekadašnjih prijatelja), izučavala je psihoanalizu i zajedno s Anom Frojd zamislila udžbenik dječje psiholgije. I kad je 1937. došlo vrijeme da Lujza ode na drugi svijet, uz njenu postelju se našla Marija, vanbračna kćer njenog muža kojoj je bilo suđeno da čuje i zapamti posljednje riječi ove žene - zagonetke: ”Ceo svoj život sam radila i samo radila. Zašto?”
Bonus video:
