Crnogorska umjetnica Irena Lagator-Pejović predstavila se u Beogradu u Muzeju savremene umetnosti doktorskim radom “Društvo neograničene odgovornosti”, u kom se bavi poimanjem javnog naziva današnjih privatnih korporativnih entiteta, odnosno distinktivnim značenjima koja su takvi nazivi kadri da proizvedu.
Značenje naslova poslovnog termina d.o.o. ili društvo ograničene odgovornosti, značajno “se pomjera u različitim jezicima, teritorijama i identitetima” i daje Vam materijal za konstrukciju umjetničkog djela?
- Kod nas taj naslov glasi Društvo s ograničenom odgovornošću (DOO). U Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i Rusiji njegovo značenje je identično, dok se u Velikoj Britaniji i Americi ono djelimično mijenja i to u Limited Liability Partnership ili Company.
Kako se značenja ovih naslova pomjeraju u različitim jezicima, teritorijama i identitetima, kao materijal za konstrukciju umjetničkog djela posmatram upravo datu produkciju procesa značenja u jeziku, a u odnosu na prostor, kontekst, geografiju i društvo, zbog njihove kulturne, socijalne i političke relevantnosti. Ako je tačno da svi konstituišemo društvo kao takvo, gdje se onda nalazi potvrda takve konstitucije ako, zapravo, prihvatamo bilo kakvu javnu izjavu o ograničenoj odgovornosti?
Izložbu i tezu “Društvo neograničene odgovornosti“ sačinjenu od tri instalacije, čini ispitivanje primjene i funkcionisanja značenja ovog internacionalnog termina kroz analizu njegovih konstitutivnih pojmova kao i njegove relacije sa pitanjem forme i funkcije umjetničkog djela i participatorskih praksi u savremenoj vizuelnoj umjetnosti. To je pokušaj da se dokaže značenje suprotno onom koji takav termin naglašava: dokazati da danas mnoštvo ne djeluje u svojim ograničenostima već neograničenošću potencijalne kreativnosti.
Ko su stanovnici Društva neograničene odgovornosti?
- Čovjek ovog društva je ničeanski čovjek čija evolucija nije završena. Njega interesuje odgovornost. On misli u odnosu na čovječanstvo. Ali, stanovnici ovog društva ne dijele samo prostor. Oni dijele sudbine, znanje i iskustva. Oni se pronalaze u neograničenoj odgovornosti. Prostor društva neograničene odgovornosti nije euklidski, nije prostor kvantne mehanike i preciznog broja dimenzija. On ima neograničen broj dimenzija. On je senzibilizovan prostor. U radu Društvo neograničene odgovornosti, čovječje tijelo je predstavljeno u industrijskom proizvodu – školskoj svesci na kocke.
U svakom redu, i narednom kvadratu ljudska figura se rotira, okreće u sopstvenom eksplicitnom životnom prostoru prisustva. Riječ je o bezbrojnim nizovima sitnih čovjekolikih piktograma koji stvaraju nepreglednu “masu ljudi” ili mrežu ljudi od kojih svako egzistira u neposrednoj blizini ostalih, ali potpuno izolovan, odnosno, čija individualnost nije dovedena u pitanje prisustvom ostalih. Svi njihovi prostori istih su dimenzija.
Fizički prostor u ovom društvu podijeljen je na precizno jednake djelove – kvadrate i stranice sveske
Fizički prostor u ovom društvu podijeljen je na precizno jednake djelove – kvadrate i stranice sveske. A osim fizičkog i ograničenog, stanovnici društva neograničene odgovornosti realizuju uzajamne primjere neograničenog poštovanja i prostora drugog, susjednog, bliskog, dalekog i nepoznatog im čovjeka. Ljudi društva neograničene odgovornosti su eho jedan drugog. Njima dominira etički imperativ.
Kakva se politika odvija u ovom društvu? Šta ga održava?
- “Ljudi” društva neograničene odgovornosti služe jedan drugome kao primjer o tome šta postojanje jeste, postojanje bez fraktura, bez lomova, šta fizički definisani prostor i njegova okupacija u datom im vremenu znače. Oni daju primjer o tome kako prostor, podijeljen na različite kulture, narode, nacije, religije, jezike, epohe, postaje i realizuje se kao neoganičeno dostupan kohabitat, imajući uvijek na umu način njegove upotrebe. Oni daju primjer načina na koji su sve teritorije, svi prostori i društva na planeti objedinjeni, povezani, a za šta nauka još uvijek nije dala naziv. Sva njihova tijela formalno su identična. Ono što ih razdvaja u ovoj bliskoj povezanosti jeste njihova subjektivnost. Njihova brojnost gradi društvo. Njihovo društvo čini individuu. Ove figure ne uzurpiraju jedna drugu.
One se u tihom saprisustvu neprekidno pokreću pojedinačno i uzajamno kao zajednica koja ih održava. Iz toga proizilazi razlog dugog procesa crtanja pojedinačnih figura i ispunjavanja stranica sveske, zarad razmišljanja o tome kako jedino uspostavljena ravnoteža unutar postojećeg mnoštva omogućava mirnu društvenu koegzistencuju, a ova posljednja realizaciju njegovog rada, stvaralaštva, razvoja i demokratije.
Ljudi ovog rada stanuju u sferi mirne koegzistencije. Koja je to vrsta prostora ili asemblaža koja takvu koegzistenciju omogućava? Šta se njome postiže? Da li je moguća politika kolektivnog? Politika mirne koegzistencije? Kako gradimo kolektivnost i kojim činjenicama ga konstituišemo? Od čega se kolektivitet sastoji danas? Čime se formira naša kolektivna sudbina na planeti?
Hljeb, novine, Vedro nebo, kafa, Podrška, Biti osoba… Finalne sume “poetičnih računa” visoke su - za koga?
- Za sve nas. U višemedijskoj instalaciji Automatizam društva ograničene odgovornosti materijal koji gradi djelo su papirne termo rolne za fiskalne kase na kojima se kontinuirano nižu modifikovani računi potrošača. Primjenom principa automatskog pisanja i brisanjem dijela naziva originalnih proizvoda i upisivanjem naziva imaterijalnih vrijednosti poput osjećaja, ljubavi i sličnog, ove druge stvari u ovom društvu, dobijaju i imaju svoju preciznu cijenu. Oni su strana tijela ili uljezi unutar sistema konzumerističkog svijeta.
Pored uobičajenih artikala poput hljeba, kafe, vode, novina, itd, danas se kupuje: upućenost, duga ljubav, iskustvo, vedro nebo, posao, rješenje, rezultat, savršenstvo, zamisao uma, karakter, moć, karijera, uspjeh, zrelost, žirant, budućnost, prošlost, nevinost, tolerancija, poštenje, čast, kajanje, vizija, pravda, rujna zora, biti čovjek, bolje sjutra... Takva primjena automatskog teksta čiji je cilj da se učini vidljivim proces konstrukcije imaterijalnog ili osjetilnog unutar sistema po kojem funkcioniše društvo ograničene odgovornosti, ima direktan kritički stav prema konstruisanoj realnosti.
Finalne sume ovih fiskalnih računa intencionalno su visoke za sve nas i zapravo se graniče sa nemogućim budući da je standard mnogih zemalja danas sve lošiji. Ovdje ljudi, ironično, troše velike količine novca jer, između ostalog, kupuju sreću, ljubav, moć. S tim u vezi nastaju poetični računi koji imaju za cilj relaciju sa konkretnom i vizuelnom poezijom čineći vidljivim i čitljivim dramatične momente analize društva, njegovih potreba, nedostataka, želja, boli, očekivanja, nadanja, procese i potrebe, ili možda prinuđenosti, na rastuću trgovinu imaterijalnostima u vremenima otuđenja, izolovanja, isključenja, u vremenima ograničenih odgovornosti.
Da li bilo šta što je po formi ograničeno može biti smatrano konstitutivnim ili produktivnim?
Šta povezuje pojmove društva, ograničenosti i odgovornosti?
- Povezuje ih specifičan ton njihovog zajedničkog značenja, ali pitanje koje odatle proizilazi jeste kakvu konstelaciju relacija proizvodi taj ton? I, da li u kontekstu funkcionisanja društva, taj ton proizvodi bilo koju vrstu osjećanja? Osjećanje odgovornosti? Ili, možda, osjećanje neodgovornosti? Ograničene odgovornosti? Ograničene neodgovornosti? Neograničene odgovornosti? Neograničene neodgovornosti?
Da li bilo šta što je po formi ograničeno može biti smatrano konstitutivnim ili produktivnim? Zar ne izgleda da djelovanje pod ograničenom odgovornošću, i utoliko djelovanje pod potvrdom odgovornosti o ograničenosti djelovanja, zapravo znači precizno znati kako i precizno znati šta? Da li (nakon dvadeset vjekova i dvadesetog vijeka) znamo kako i da li znamo na čemu raditi, proizvoditi i djelovati u diskursu ograničenih odgovornosti i pod osjećanjem ne-neutralnosti takvog diskurzivnog tonaliteta? Ako društvo nije sigurno, umjetnost jeste.
Sigurnost u poljuljano društvu vidite u…
- U individui a time u umjetnosti.
Bonus video:
