Dragoljub Ljubičić Mićko stekao je slavu još osamdesetih godina kao član „Indeksovog radio-pozorišta” u kome je, do prije desetak godina, bio Slobodan Milošević, Tito, Šešelj, Koštunica...
Danas, Mićko se može nazvati i glumcem, tvorcem reklama, piscem-satiričarem i muzičarem, a svoju monodramu “One stvari”, večeras će u KIC-u “Budo Tomović predstaviti podgoričkoj publici.
"U originalu predstava se zove “Uputstvo za seksualno (ne)zadovoljstvo”, a napisao je austrijski seksualni psihoterapeut Bernhard Ludvig na osnovu seansi sa pacijentima. Naravno, morao sam da tekst prilagodim našem mentalitetu, ali glavna tema predstave je komunikacija između bračnih ili partnera koji žive zajedno.
"Po Ludvigu, četvrta godišnjica braka je momenat kada shvatite koliko se vaš sadašnji život razlikuje od početka zajedničkog življenja"
Naravno, u ovoj temi se pronalaze i mlađi i stariji, i oni koji još ne žive zajedno, ali znaju kakve probleme i radosti donosi zajednički život. Ozbiljan dio komada posvećen je i seksu. Ljudi će sjutra moći da nauče koliko su muškarci i žene različiti.
U svim tim razlikama postoji jedna univerzalna istina, a to je prepoznavanje koje se događa publici u toku ove predstave. Svi prepoznajemo te smiješne i zabavne momente u komunikaciji, probleme, teškoće i srećne trenutke."
Šta se to dešava parovima nakon četiri godine braka? To je, takođe, jedan od segmenata predstave...
"Po Ludvigu, četvrta godišnjica braka je momenat kada shvatite koliko se vaš sadašnji život razlikuje od početka zajedničkog življenja. Mijenja se odnos, komunikacija, pitanja koja postavljamo jedni drugima. Ton kojim govorimo nije isti, nazivi, obraćanje - sve se mijenja."
Humorom se bavite dugo. Da li danas postoji zdrav humor?
"Mislim da postoji, u većoj mjeri nego što smo svjesni. Nažalost, okružen je lošim, negativnim vijestima, događajima i brigama koje imamo. Manje ga, svakako, ima na sceni nego u životu, jer je, ili angažovan ili opterećen političkim sadržajem.
Mogu o tome da sudim jer sam u Indeksovom pozorištu toliko godina ja bio taj koji se bavio angažovanim humorom, satirom i komedijom. I ma koliko su ljudi dolazili to da vide, nikada nisu vraćali zbog težine koju je tema nosila. Sa druge strane, ovaj komad nudi rasterećeniji i univerzalniji humor, tako da je ovo primjer čistog humora i ljudi je gledaju i više puta."
Godinama glumili ste Slobodana Miloševića, koji je neprikosnoveni simbol pada Srbije. Koliko je bilo teško naći se u njegovoj koži?
"Toliko teško, da sam ja poslije prve predstave pomislio da više ne želim da ga igram. To mi nije bio drag lik, čak naprotiv, cijela ta struktura vlasti je bila odurna. Sve je tada bilo opterećeno ratovima, sankcijama, izolacijom i najstrašnijom nemaštinom. Strašne stvari su bile skupljene na jednom mjestu u isto vrijeme.
Nastavio sam da igram Miloševića najviše iz potrebe da nešto promijenim i nekako sam izašao iz sebe da bih to radio, shvatajući da je korisnije nego da ne kažem ništa. Meta je bila jasna - mala grupa ljudi na čelu sa Miloševićem je uzurpirala ne samo vlast i novac nego živote svih nas i dovela nas do neslućenih najcrnjih dubina."
Mnogo ste radili na radiju i sa svojom agencijom “Tim talenata” pravite reklame najčešće za radio. Kako danas gledate na mjesto tog medija?
"Najljepše godine života proveo sam na radiju, gdje sa “Timom talenata” radim od '84. Drago mi je što je posljednjih nekoliko godina radio ponovo stavljen u određeni okvir, što je sređena situacija u etru, pa je ponovo zanimljiv klijentima.
Kada pomislim na radio uvijek mi je toplo oko srca, jer je to human i topao medij koji je uvijek oko nas, gdje god se nalazimo, na ulici, na plaži, u prodavnici... I mislim da su internet i radio jedini mediji koji doživljavaju novu ekspanziju."
Sa agencijom “Tim talenata” pravite prepoznatljive radio-reklame. Da li nekada reklamirate nešto u šta ne vjerujete?
"Ne. To je odlično pitanje, jer je to glavni kriterijum koji koristim kada biram projekte i klijente. Srećom, klijenti to znaju pa mi sa takvim ponudama i ne dolaze. Bilo je nekoliko situacija tokom 90-ih i početkom 2000. kada su mi nudili političari da radim političke kampanje.
Ponude sam glat odbio i ne pitajući ih koliko su spremni da plate, jer su oni i njihova politika projekat u koji ne vjerujem. Ne želim da ubjeđujem druge ljude da kupuju nešto u šta ni sam ne vjerujem, u šta ne vjeruju čak ni oni koji to nude. Oni vjeruju samo u sopstvene interese i zbog njih su na Balkanu samodovoljnost, sam interes, korupcija i sve ono najnegativnije što nosi vlast doživjeli potpuni procvat."
Kako se danas sjećate Indeksovog pozorišta i da li je za rad u njemu trebalo hrabrosti?
"Dobrih 20 godina je trajala ta priča. Nismo mogli da budemo na televiziji, zbog zabrane tadašnjeg režima. Nisu nas ni hapsili, ni tukli, ni ubijali, ali su nam, eto, odsjekli televiziju i jedini izraz mogli smo da nađemo ili na radiju dok je trajao, ili na sceni.
"Režima više nema, a mi smo ostali, ako ne na sceni, onda u glavama tih ljudi, na kasetama, na YouTubeu"
Ostali smo do kraja na sceni i ispratili taj režim. Ali, da, trebalo je hrabrosti. Bilo je jako opasno pričati o nekim konkretnim ljudima, mnogo se ginulo, stradalo po ulicama, bilo je sačekuša, atentata...
Nama se to nije desilo, jer je neko lukavo procijenio da bi veća šteta bila da grupu kreativnih momaka smakne i napravi sebi negativan publicitet, nego da ih pusti da pričaju, relativno bezopasno, pred nekoliko stotina ili hiljada ljudi.
Režima više nema, a mi smo ostali, ako ne na sceni, onda u glavama tih ljudi, na kasetama, na YouTubeu... A trebalo je hrabrosti, niste mogli znati da li vam je glava sigurna jer se gubila i za mnogo manje stvari.
Bonus video:
