Žalim Slavka Musića jer je dokazao da je stvarno „djevojka za sve“, kako mi se predstavio prilikom našeg prvog susreta 31. januara prošle godine ispred fabrike cigara u Mojkovcu.
I njegovo ponašanje kod hangara u Donjoj Gorici dokaz je da on to jeste. On jednostavno bespogovorno prihvata sve zadatke svojih nalogodavaca i poslodovaca i to je njegov izbor.
On zna zbog čega to radi i, sudeći po tome da može sebi da priušti dva advokata i fensi garderobu, ne radi to za džabe, jer je na sudu kazao da je siromašan (materijalno). Ja sam mu, tokom cijelog istražnog i sudskog procesa davala priliku da pomogne sebi i kaže istinu, ali on to jednostavno nije htio ili nije smio.
Više od njega žalim institucije koje su bile dužne da, i fabriku u Mojkovcu i kontinuirane napade i pritiske na mene, istraže sa više volje, odlučnosti i petlje.I njima sam pomagala da do istine zajedno dođemo neprestano ukazujući na propuste u istrazi, opstrukcije, podmetanja... Sramno je bilo ponašanje i djelovanje čelnih ljudi tadašnjeg menadžmenta policije od samog momenta kada sam počela da istražujem poslovanje fabrike „Tara“.
Poslije toga policija se „pokazala“ kada su istraživali napad na mene i moje kolege kod hangara braće Mrkić kada nijesu smjeli, a morali su da istog momenta uđu u taj objekat. Nijesu ušli, a iz tog hangara cijele noći su kamioni odvozili moguće dokaze krivičnog djela. Dva dana su dali fore i Mrkićima i „mojkovčanima“. Niko nije za to odgovarao.
Da ne govorim o istrazi i podmetanju u slučaju kada su mi najbrutalnije prijetili da će mi napasti dijete (preko čega nikad neću preći!), pa sve do posljednjeg fizičkog napada na mene. U toj instituciji i tada su znali i sada znaju sve. Zašto su ćutali tada jasno mi je, ali zašto ćute sada? Tužilaštvo je bilo jedina državna adresa kojoj sam mogla da se obratim u svakom trenutku kada sam brinula za svoju, bezbjednost moje porodice i redakcije.
Ja i dalje imam i snage i kondicije da se borim i izborim za istinu i mogućnost da živim i radim kao slobodan čovjek
Oni su sada jedina institucija u koju imam nadu i u koju se uzdam, uprkos gorčini koju osjećam jer nijesu u datom trenutku reagovali brže i učinili više bez obzira na sve prepreke koje su im bile na putu, a kojima sam bila svjedok. Da su tada krivično odgovarali svi oni koji su bezočno opstruirali, i istragu poslovanja fabrike i napada na mene, danas bih ja slobodno živjela i bavila se svojim poslom.
Ovako, Musić će biti četiri mjeseca lišen slobode, mjesec više nego što sam ja danas. Ali , polako. Ja i dalje imam i snage i kondicije da se borim i izborim za istinu i mogućnost da živim i radim kao slobodan čovjek.
A ni hrabrosti mi ne nedostaje, na veliku žalost onih koji još sjede u (doduše drugim, ali ne manje udobnim) foteljama. Javno ću ponoviti ono što sam rekla premijeru Igoru Lukšiću, i ne samo njemu i ne samo jednom: ako istražite do kraja, profesionalno i bez ostatka samo one koji stoje iza prijetnji i napada na mene i redakciju „Vijesti“ , otvoriće vam se kao na dlanu najbezočniji primjer organizovanog kriminala u kojem velikog udjela i debelog interesa imaju neki ljudi koji su i sada u vlasti.
Složio se sa mnom. I nije samo on. Ja sam kao novinarka pisala, rekla i pokazala što je do mene ne štedeći se ni u jednom trenutku, uprkos svemu. Premijer, tužilaštvo i policija su na potezu. Ja taj potez strpljivo čekam, ali neću još dugo.
Bonus video:
