Mišel Bitor je francuski pisac i esejista, pjesnik putovanja, snova i slikarstva. Pripada Novom romanu preko uticaja Prusta. Predavao je filozofiju na četiri strane svijeta: Francuskoj, Americi, Egiptu, Švajcarskoj… Njegova prva knjiga, Milanski prolaz, koju je objavio 1954, miješa poeziju i filozofiju.
U prvim djelima Bitor se stara da predstavi savremenu stvarnost trudeći se da se odvoji od tradicionalnog romana. Počev od Mobila (1962.) Bitor se okreće eksperimentalnom djelu. Kasnije postaje slavan po svojim pričama o putovanjima kroz seriju Duh mjesta kao i pričama o snovima kroz seriju Materija snova.
Sarađivao je sa mnogim slikarima o kojima je pisao i istovremeno ispitivao veze umjetnosti sa literaturom u nizu tekstova ukrštenih djela (Riječi u slikarstvu).
Gospodine Bitor, Vi ste pisac svjetskog glasa. Vi ste pisali romane, poeziju, eseje, kritike, tekstove o slikarstvu i muzici, profesor ste književnosti na Univerzitetu u Ženevi, veliki ste putnik... Kako postižete da se bavite svim tim? Da li ste imali život kakav ste željeli? Da li je slava dovoljna nagrada za uloženi rad? Da li biste ponovo izabrali isti život?
"Odjednom tolika pitanja! Uvijek se iznenadim kad se govori o mojoj slavi, jer se meni čini da ja imam prilično poteškoća. Možda sam pisac svjetskog glasa, ali kao i svi pisci, mislim da se ne govori dovoljno o meni.
Pošto mnogo cijenim pisce koji su prozvani “ukletima”, mislim da sam ipak imao mnogo sreće
Kad pogledam sve te knjige koje sam objavio i sam se čudim. Sve je to zaista zahtijevalo ogroman rad i nije mi jasno kako sam ga mogao dovesti kraju. Sasvim je moguće da sam zbog raznih teškoća bio prinuđen da mobilišem toliko energije. Da sam postigao ono što se zove uspjeh odmah, da sam mogao da obezbijedim egzistenciju prodajući mirno nekoliko bestselera, svakako bih manje napisao. Ali nimalo mi nije žao.
Pošto mnogo cijenim pisce koji su prozvani “ukletima”, mislim da sam ipak imao mnogo sreće. Kada bih mogao ponovo da počnem život, zadržavši neke uspomene iz prve verzije, nadam se da bih mogao da izbjegnem neke zamke, ali ono glavno ne bi bilo različito. Imao sam mnogo prelijepih trenutaka koji su mi pomogli da prođem kroz razne tunele. Pa i pokušavam da ispričam neke od njih."
Zašto ljudi pišu? Šta je literatura za Vas?
"Literatura je rad na jeziku. A piše se iz raznih razloga: da se stekne novac, ugled, itd. Ali neki ljudi će posvetiti veliki dio svoga rada jednoj vrsti borbe s jezikom, jer im se čini da je to jedini način za njih, i za druge, da izađu iz nekih ćorsokaka ili bolesti. Veliko djelo povećava naše znanje i poboljšava svijet.
Često jedan pisac pravi od samog svog života djelo, a knjige koje objavljuje su namijenjene da dozvole njegovom životu da to postane
Dobro je ono što daje sliku budućnosti. Imaginacija nije, dakle, nimalo izlet ili pseudorealizam. Pisac koji piše na fantastičan ili poetičan način, biće priznat prije ili kasnije, kao prorok ili kreator jedne nove realnosti.
Jedna literatura izražava jednu epohu, ali takođe u njoj igra svoju ulogu, daje o njoj novu sliku, poboljšanu i na kraju je mijenja. Pišemo da bismo izmijenili svoj život. A možemo promijeniti svoju egzistenciju samo ako promijenimo egzistenciju drugih. Djelo je uvijek fundamentalni podatak o piscu.
Često jedan pisac pravi od samog svog života djelo, a knjige koje objavljuje su namijenjene da dozvole njegovom životu da to postane. To je Kafka pokušao da učini sa svojim dnevnikom. A ja bih to želio da uradim preko samih romana."
Pisati, šta je to za Vas?
"To je najvažniji dio mog života, a pored toga ja sam i otac i djed, i radim na fakultetu kao profesor. Kada pisanju ne uspijem da posvetim dovoljno vremena, sedmicu-dvije, postajem nervozan, svadljiv, čak mi zdravlja strada. Pisanje je mučenje, ali mučenje bez koga ne bih mogao biti radostan. Mi smo primorani da razmišljamo, da svjesno pravimo od našeg romana jedan instrument novine, i prema tome instrument oslobođenja."
Po čemu Vi pripadate Novom romanu?
"Novi roman je najvažnije poglavlje u književnim udžbenicima XX vijeka. Mene tamo spominju, mada me spominju i u drugim poglavljima. Ponekad me je nervirao taj naziv i to pripadanje, ali kritika je poodavno naučila da razlikuje pisce jedne od drugih, a sigurno je da se divim svim tim pionirima Novog romana.
Možemo li da napravimo jedan kraći pregled Vaših najvažnijih djela, prikazujući njihovu evoluciju u smislu izbora sadržaja tema, mjesta, konstrukcije, hronološkim redom? Molim Vas da ne zaobiđete velike zbirke tekstova kao što su Materije, Snovi, Ilustracije.
"Počeo sam sa pisanjem velikog broja pjesama kad sam bio student, čak i u gimnaziji. Onda sam se potpuno našao u pariskom književnom životu i počeo pomalo da pišem kritike. Tek za vrijeme mog prvog dužeg boravka u inostranstvu, u Egiptu, počeo sam da pišem moj prvi roman. Tada sam prestao da pišem pjesme.
Ako trošimo toliko vremena na aktivnosti tako malo rentabilnoj prema sadašnjim normama pisanja, to znači da živimo u dubokom raskoraku sa društvom
Za vrijeme mog prvog boravka u Americi, zaustavio sam pisanje romana. Život mi je ispresijecan putovanjima koja su mi mnogo pružila. Kad sam se vratio iz Amerike, bacio sam se na pisanje djela čiji je fizički dio knjige bio najvažniji, od Mobila do Povratka bumeranga, pišući za sve to vrijrme eseje koji su često bili prvo predavanja, a koji su sakupljeni u seriji Repertoari.
U to vrijeme sam se i dosjetio da napravim svoje knjige kao serije za koje sam se obavezao da ne pređu nikad broj pet, a to je da bih sebe prinudio da se obnavljam pomalo. Tako je i bilo pet Repertoara (eseja, književnih kritika ili još češće likovnih), pet Materija snova (priče izvučene iz snova), pet Ilustracija (tekstovi pisani prilikom saradnje sa slikarima i muzičarima), pet Pošiljki (tekstovi posvećeni umjetnicima koji su pisani sa bilješkama koje rasvjetljavaju njihovu genezu), pet Improvizacija (gdje sam sakupio predavanja na univerzitetu)."
U Sujeti jedno lice kaže:“Postoji u svakom djelu savladani pokušaj samoubistva.“ Hoćete li objasniti?
"Ako trošimo toliko vremena na aktivnosti tako malo rentabilnoj prema sadašnjim normama pisanja, to znači da živimo u dubokom raskoraku sa društvom koje nas okružuje i zbog raskoraka patimo. Kako ukloniti tu patnju? Ukloniti taj dio koji škripi, to jest samoubistvom žestokim ili kukavičkim ili se truditi da se to društvo izmijeni na ovaj ili onaj način način, slikarstvom od strane slikara, pisanjem od strane pisca."
Rekli ste: “Istorija je postepeno čitanje svijeta i nje same. Pisanje je privilegovani momenat tog čitanja...“ U kojoj mjeri je neophodno to uzajamno preplitanje istorije i literature?
"Treba da se složimo oko riječi istorija. To može da znači jedan niz događaja, ili priču o tom nizu. Svako književno djelo se pojavljuje u jednom momentu niza događaja. S druge strane, samim tim što je to priča, priča o tom nizu događaja, oni mogu da budu posmatrani s tačke gledišta književnosti.
Nije neophodno u smislu neke obaveze, da bi bilo bolje da je tako. To je jednostavno tako. I bolje je biti svjestan toga."
Vi ste odgovorili Blezu Goberu o stvaranju “realnosti“: „Dobro je ono što je napisano sa osloncem na stvarnost i s namjerom da se na nju djeluje, da zbog toga napredujemo, da se zbog toga približimo jedni drugima dok ne osjetimo da činimo jedno te isto pleme.” To lijepo zvuči, ali da li je to ostvarivo u našem vremenu? Treba li u to vjerovati uprkos izgledu i nastaviti s dejstvom u tom smjeru?
"Nijesam nažalost siguran da prisustvujem početku vladavine mira među narodima prije moje smrti. Ljudi i dalje proizvode oružje sve strašnije i strašnije, uprkos svim licemjernim sporazumima i dobro je poznato da je to najbolji način da se stekne puno novca.
Upravo protiv toga se treba boriti svim sredstvima. A izvjesno je da moćnici, kojima odlično odgovara takvo stanje, neće bez otpora dozvoliti da budu pokazani prstom, ali im barem možemo dosađivati o otežati im život."
U Romanesknom pokušaju Mišela Bitora piše: “Nastavljajući romaneskni problem tamo gdje se Prust zaustavio, Mišel Bitor se potčinjava onome što je u njegovim očima istovremeno zadatak i ambicija romansijera: da odbije da drži kao definitivno važeće koncepcije ili konvencije svojih prethodnika, da nastavi njihova istraživanja u funkciji novog stanja svijesti, da tako osigura ne čuvanje ili preživljavanje romana, nego njegov život, njegov rast. Upotreba vremena odgovara na pitanje: kako bi danas napisali Potragu za izgubljenim vremenom?... Bitor pravi od problema romana, naročito od problema vremena, sam roman“. Tako ste Vi nasljednik i nastavljač Prustov? Da li je to za Vas kompliment? Da li ste u drugim knjigama riješili pitanje vremena? Da li ste rano bili svjesni „tog novog stanja svijesti“?
"Vrlo sam polaskan time što me smatraju nesljednikom i nastavljačem Prusta i mnogih drugih. Naravno da ne mislim da sam riješio pitanje vremena, ali se nadam da sam doprinio tome da ono bude bolje postavljeno. Bila su to neka nerazumijevanja na koja sam naišao koja su me navela da shvatim da je zaista postojalo neko novo stanje svijesti kod nekih."
Vi kažete u Studijama o književnosti: „Upotreba vremena je dovođenje u pitanje tradicionalnog romana, ukazivanje na ono čega je bilo nedovoljno ili što je bilo suviše lagodno u prethodnim romanima.“ Da li je Novi roman učinio da roman uopšte evoluira i u kojoj mjeri? Imam utisak da on nije dovoljno procijenjen onako kako zaslužuje.
"Novi roman je jedan momenat francuske književnosti XX vijeka. Bilo je drugih od tada. Ali taj momenat je imao vrlo važne posljedice o kojima se tek počinje jasno govoriti, jer su se stvari bile mnogo iskomplikovale raznim nesporazumima."
U Upotrebi vremena postoji detaljan opis grada Blestona. Na koju stvarnost ste se oslonili? Je li moguće napisati djelo fikcije do te mjere realno bez materijalnih podataka? To se odnosi i na druge Vaše knjige.
"Ja sam proveo dvije godine kao lektor na Univerzitetu u Mančesteru i taj grad je bio polazna tačka za grad Bleston, ali sam ja unio značajne izmjene, jer da nijesam onda bih taj grad nazvao Mančester."
Mišel Leris piše u Mitološkom realizmu o Modifikacijama: “Ta knjiga je prepuna poezije... za tu knjigu se može reći da je savršena...“ Ja bih dodala da su Vaše knjige isto toliko zanimljive kao i djela najvećih klasika. Otkuda onaj nesporazum o Novom romanu koji važi kao nerazumljiv, nezanimljiv, a može se dodati još negativnih kvalifikativa? Mislim i na knjige Natali Sarot i Kloda Simona.
"Mnogi klasični romani su prvo, u očima mnogih, bili nerazumljivi."
Na jednom mjestu kažete: „Zato je najtemeljitiji književni rad djelovanje jedne akcije... Roman ne može biti ni neutralan ni nevin“. Hoćete li nešto reći o toj akciji, o angažovanju romana? O njegovom uticaju na čovjeka, društvo?
"Jedan roman je uvijek angažovan u evoluciji društva. Nije potrebno angažovati ga preko toga. Književna priča mijenja društvo, pokazujući nam kako možemo da pričamo ono što je obično zabranjeno ili sakriveno. Zato su nam često potrebni veliki zaobilasci."
Mišel Lone u Otporu kaže: “Moćnika ne nervira toliko ono što vi kažete, nego ono što ste vi. Egzistencija muzičara, pisca, slikara izvjesnog nivoa, dovodi ga do bijesa do te mjere da bi htio da ih smrvi, jer su oni vječita optužba onoga što on radi i onoga što jeste.“ To se ovdje odnosilo na moćnike televizije. Zar se to isto ne može primijeniti i na političare i druge ugnjetače koji progone umjetnike iz istih razloga. Nasilnik je uvijek jači, koje je umjetnikovo oružje?
"Nasilnik, ili tiranin, ili ugnjetač, nije uvijek jači. Srećom, ima mnogo mjesta gdje se njegovo vladanje srušilo. Što se tiče umjetnikovog oružja - to mogu da budu lukavstvo, putovanja, i prije svega - njegove slike ili njegove knjige."
Za Vašu knjigu Repertoar, zbirku književnih kritika, dobili ste Nagradu književne kritike 1960. i ona je dočekana vrlo povoljno. Šta je književna kritika i koji su joj glavni kvaliteti? Da li je jedan pisac bolji kritičar od profesionalnog kritičara? Koji Vas je francuski kritičar posebno inspirisao?
"Taj Repertoar koji je nagrađen, jeste prvi tom za kojim su uslijedila još četiri. Književni kritičar je neko kome pođe za rukom da piše o djelima drugih - tako da vam probudi želju da ih pročitate. Uopšte, najbolji kritičari su takođe pisci drugih rodova. Tako je Bodler najveći kritičar XIX vijeka. Ali se događa da se neki pisci pokažu na prvom mjestu kroz kritiku kao, na primjer, Rolan Bart."
Kroz sve što ste rekli o dejstvu pisca na literaturu i o dejstvu literature na pisca, može se izvesti zaključak da su „akcije“ uzajamne i spasilačke za čovjeka. Da li je čovječanstvo svjesno toga?
"Akcije su uzajamne. Ali pazite, samo „dobra“ literatura ima „dobru“ akciju. (Akcija ovdje znači dejstvo). Loša literatura djeluje zaostalo, ima efekat kočenja. Nažalost, većina ljudi danas nije svjesna ni dobra ni zla koja mogu da im učine knjige i umjetnost. Zato je kritika toliko važna."
Napisali ste puno tekstova o slikarima, kompozitorima, skulptorima pod naslovom Ilustracije. U čemu se sastoji ta saradnja? Koje slikare ili muzičare osobito volite? Kojoj umjetnosti dajete prednost?
"Veliki sam ljubitelj slikarstva, savremenog i onoga iz prošlosti. Nemoguće mi je da nabrojim sve slikare ili muzičare koje volim. Ima ih mnogo. Meni su potrebne umjetnosti."
Igra je česta riječ koju upotrebljavate. Šta to znači?
"Ništa nije ozbiljnije od igre. Umjetnosti, sve što je izmišljeno, naučna otkrića koriste igru koja se nalazi u obrtima svih determinizama, svih mjesta u kojima slučajevi mogu da se dogode, susreti koji dozvole, na primjer, da čitalac nađe svoju knjigu.
Da bi ih otkrio, potrebno mu je da krene malo u avanturu, treba da mu je ostalo nešto od djetinjstva, treba da zna da se zabavlja s idejema i predstavama, da ih isproba."
Vaš junak Z. Revel počinje da piše i osjeća da ga opasnost okružuje (Upotreba vremena). Da li tu konstataciju možemo ovako da transponujemo: pisanje (kao uostalom i sve umjetnosti) je opasno. Ako je to tačno, zašto?
"Pisanje je opasno (kao i sve umjetnosti, uostalom) kada je novo: pošto ono djeluje na društvo, mijenja ga, ono ugrožava privilegovane, pošto ono njih ugrožava, ono je opasno za svog autora kome će u najčešćem broju slučajeva zagorčati život."
„Sve moje djelo je predstava. Ono je čitavo takođe - intervencija. Svi moji tekstovi govore o svijetu i svijetu...“ (Dijalog, A. Helbo). Riječi predstava i intervencija su privukle moju pažnju. Da li se u te dvije riječi može naći jedna od definicija ciljeva literature?
"Svakako. U svakoj epohi, i čak za svakog pisca, te riječi primaju malo drugačije značenje. Izraz je, mislim, vrlo važan. To nije vezano za individualni problem. Izraziti ne znači obavezno i izraziti se. To može da znači izraziti druge.
U mojim prvim knjigama postoji i ta želja da se izrazim - skrivajući se
Naravno, ako sve to radimo da bismo izrazili, znači da osjećamo potrebu da se izrazimo. Može čovjek da se izrazi i krijući se! Skrivati se - jeste i jedan način pokazivanja. Ne pokazujemo se sasvim. Ali pokazujemo da se sasvim ne pokazujemo.
U mojim prvim knjigama postoji i ta želja da se izrazim - skrivajući se. To je zbog izvjesne sramežljivosti. Treba se izložiti, ali izložiti se - oprezno! Moja literatura je tvrđava koja mi služi da se izrazim - štiteći se."
Bonus video:
