“Dolazi čojek koji će živjeti trista godina“, riječi su kojima umjetnik Uroš Tošković najavljuje još dva vijeka koja su pred njim.
Crnogorski umjetnik u svojoj 82. godini, apstraktan ne samo u likovnom izrazu, već i u komunikaciji, izbjegava zadatu formu, bilo kakav koncept, on servira priču koja ga je opredijelila da bude Uroš Tošković. Rođen 1932, u Pelevom Brijegu (Bratonožići), djetinjstvo pamti po nemilim događajima koji ga i danas proganjaju.
"Ne znam koja su to moja prva sjećanja. Rekli su mi da sam imao svjetloplavu kosu, a ja se sjećam samo mojih bosih nogu koje su se smrzavale u grmu, kad god bi neko došao u našu kuću. Krili su me. Ne da bi me zaštitili od rata. Krili su me jer je mog oca Jagoša bilo stid što ne znam da zborim. Tek kada sam napunio devet godina pokazali su me svijetu. A ja sam sve to vrijeme pričao sa sobom", priča danas Tošković sjećajući se Pelevog Brijega u kojem je rastao i za kojim danas žali što je napušten jer, kako kaže, „to je najljepše mjesto na svijetu, sa jarebicama i nezagađenom živom vodom“.
"Tu sam bio i prvi put zaljubljen u čobanicu Joku, koja i nije bila nešto naročito. Imala je desno oko zrikavo i ne smijem da kažem šta još. Bila je mnogo jača od mene i tukla me je do nebesa da vrnem brave iz Bitskog kamena i Ljokove doline", sjeća se umjetnik i onih drugih, surovih priča, koje su ga zauvijek ispratile iz zavičaja.
"Volio sam psa Džuju, slijepe Jele. Kada je od starosti i on oslijepio, htio sam da ga čuvam, da se brinem o njemu, da ga sahranim. Ali, ne! Moj otac Jagoš uzeo me je za ruku i odveo da gledam kako ga ubija. Namamio je slijepog Džuju sa zdjelom kačamaka i pucao mu je u glavu. Gad. To mi je odredilo put. To me je natjeralo da odem od kuće. Svi su se poslije oslobođenja vratili u Pelev Brijeg, a ja sam očekivao da će me otac tražiti makar preko Crvenog krsta. Ne! Nijesam im bio potreban. Bio sam svjedok svega što se dešavalo", sjeća se Tošković.
Govorili su da je Tošo lud...
Tošković je otišo na Cetinje, a kasnije u Herceg Novi gdje je kod profesora Petra Lubarde i Mila Milunovića završio poznatu Umjetničku školu.
Bio je jedan od najtalentovanijih đaka i upravo želja za usavršavanjem ga odvodi u Beograd na Akademiju likovnih umetnosti, koju je završio u klasi prof. Mirka Čelebanovića 1956. kada odlazi u Pariz.
U Parizu živi sa slikarima na obali Sene, na ulicama...
U Parizu živi sa slikarima na obali Sene, na ulicama...
"Za sebe mislim da sam debeli snob. Prijaju mi komplimenti mladih i starih, volim kad me poštuju.Volim svoje godine i čini mi se da sam slobodan čovjek. Nama Crnogorcima je nevaspitanje donijelo slavu. Svi su govorili da je Tošo lud. Pokazalo se ko je za duge staze? Nijesam se prodavao kao oni koji su se potpisivali kao akademski slikari, a tu su mnoga poznata imena. Potrebne su žrtve za dobre stvari. Možda sam gad, ali žrtva je neophodna", riječi su Toškovića koji kaže da je često “tamo negdje” bio gladan, tri puta klinički mrtav, želio da ga nema, a danas...
Uvijek ću imatu 64 godine
"Mnogo dobro slikam i crtam. Produžio sam sebi život. Uvijek ću, neka znaju, imati 64 godine. Već tri decenije imam toliko. Starci vuku noge, a ja? Jedan Albanac me je nedavno pitao gdje mi je štap i pokazao sam mu ga, ha! Svoje korake preduzimam da bih živio duže. Čuli ste o meni, pa i pola da bacite u vodu, ima istine. Pijem kišnicu, jedem zemlju i dobijam energiju. Kada se rukujem sa 'onim' koji me zove 'Tošo ludi', on osjeća silni elektricitet. Govore mi da sam folirant. Ali i Nikola Tesla je od mačka naučio svoju teoriju. Lako ću dočekati devedeset, ali u mojoj glavi je da doživim trista godina", završava svoju priču Tošković.
Galerija ogoljenih duša
“Na njegovim crtežima progovorila je čitava jedna galerija ogoljenih duša beznadežnih ljudi koji tragično, dramatično, ironično, dovitljivo, duhovito, traže sebi mjesto pod velikim kišobranom univerzuma. Putuje u Njujork, Kalkutu i Trst. Mnoge priče iz života Uroša Toškovića ne mogu da se sagledaju do kraja, ali jedno je izvjesno da ga i u Parizu proganja glad i nemaština. Zna Tošković da je crtež, slika, umjetničko djelo, bilo oduvijek roba koja se prodavala i od koje se živjelo, “ u džepu kada nijesam imao prebijene pare crtao sam bogataše”. Kako se samo rasula ta ogromna stvaralačka energija diljem bijeloga svijeta velikog majstora crteža i slike”, zapisao je o Toškovićevom opusu, istoričar umjetnosti Draginja Kujović.
Galerija
Bonus video:
