Ja se zovem Pola Horvat, ljubila sam mrtvog čovjeka / Stigao je po zadatku, cijelo vrijeme sam ga čekala...
3N, Azra
Odoh ja sad malo do Dubrovnika...
Ako želite da mi se pridružite, to će mi predstavljati veliko zadovoljstvo... the pleasure is all mine... definitivno, ali vas upozoravam da ne nudim lijepe slike, ubijeđen sam da još uvijek nemamo pravo na lijepe slike kada je o Dubrovniku riječ.
Prošlo je 20 i kusur godina, naravno, ali mi još uvijek nismo smogli snage za pravu katarzu, kolektivnu katarzu, nakon koje bismo mogli da pogledamo Dubrovčane u oči i da ih molimo da nam oproste... još uvijek negiramo zločin, još uvijek smo debelo okovani u ljuto gvožđe nemoći da se iskreno, bez foliranja, suočimo sa zločinom koji smo počinili... to što JA nisam počinio taj zločin, to je tek bijedna isprika, koja ne znači ama baš ništa, jer JA nisam učinio ama baš ništa da do zločina ne dođe, a zločin je počinjen (i) u MOJE ime... o da, da... zločin je počinjen u ime SVIH NAS, čak i u ime onih što još nisu rođeni...
Zašto smo 1991. godine napali dubrovačko zaleđe i grad Dubrovnik?
Zašto smo ubijali, pljačkali, palili i rušili?
Nemamo suvisao odgovor, a drugari?
A onda sam vidio taj hotel... dolje, ispod, na samoj obali sinjeg mora, na hridi iznad mora, s pješčanom plažom
Tako funkcionišu i sve ostale naše bezvezne rabote, mi smo ta bezvezna ekipa koja nema odgovore, koja nikada ne traži - a kamoli zahtijeva - odgovore na suštinska pitanja... mi smo ta bezvezna ekipa kojoj ne trebaju odgovori, koja, jednostavno, ne želi nikakve odgovore, koja, kad malo bolje razmislim, zazire od odgovora...
OK - vidio sam ga sa magistrale... i bio je do bola unheimlich - a baš mi je trebao takav jedan unheimlich izrokani stari hotel, koji je ujedno i centralna tema ove moje priče...
Duboka Ljuta... mislim: DUBOKA LJUTA... ideja je bila, zapravo, da negdje na tom potezu zaustavim staru Pandicu, pa da se vratim pješke i uslikam tablu na kojoj piše Duboka Ljuta - crna slova, žuta pozadina, crni okvir - pa da tu fotku poslije okačim na Facebook - ali nisam to učinio, jer nije bilo pozicije za zaustavljanje... učiniću to u povratku, pomislio sam kad sam vidio to proširenje sa lijeve strane, sa kontra strane magistrale, uređeno proširenje/vidikovac sa par parking mjesta, sa par drvenih klupa, sa par cvjetnih leja, sa par crvenih cvjetića u lejama... uređeno odmorište u kompletu sa pogledom od kojega zastaje dah.
Nisam smio da se zaustavljam, opasno je bilo zaustaviti se na tom potezu i sjeći preko druge trake, definitivno, bio sam u nepreglednoj krivini, sa desne strane vertikalna stijena, sa lijeve strane ponor - ali vratiću se, obećah sebi, tvrdo, zakucaću ja to u povratku.
A onda sam vidio taj hotel... dolje, ispod, na samoj obali sinjeg mora, na hridi iznad mora, s pješčanom plažom - ko to kaže, ko to laže da u Hrvatskoj nema dobrih pješčanih plaža - u prvom planu i sa zelenim brdom u trećem planu, tj. u pozadini.
Tripovao sam malo na temu što bih uradio kada bi me zaustavio policajac i zatražio od mene osobnu kartu na uvid...
Hotel... očigledno rad iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, dobar rad, modernistički, kockast - tj. kubičan, sandučast, kutijast - radi se zapravo o zarubljenoj, uspravnoj piramidi - najvjerovatnije nad kvadratnom osnovom - sa relativno oštrim uglovima između bridova i zamišljene vertikalne linije postavljene pod 90 stepeni u odnosu na osnovu - s tim ta zarubljena piramida leži na osnovi manje površine, tj. rotirana je za 180 stepeni u odnosu na centralnu osu... postavljena je, uslovno rečeno, naopako.
Hotel je izgledao kao onaj kocka-kolač... u Zagrebu taj kolač zovu mađarica, ne znam kako ga zovu u Dubrovniku... red bijeli krem, pa red tamna kora, pa opet red bijelo, pa opet red tamno itd.
Zašto se palim na takve kolačiće, tj. modernizam?
To je baš teško pitanje... ali recimo da je modernizam, jednom davno, sveo stvari na suštinsku mjeru, ili barem na pristojnu, podnošljivu mjeru. U modernističkoj arhitekturi, pravoj modernističkoj arhitekturi - nema pretjerivanja i nema suvišnih poteza, sve je na svom mjestu - ništa se ne može ni dodati ni oduzeti a da stvar ne padne, da se ne prospe.
S druge strane, modernizam se, u pravilu, pošteno odnosi prema okruženju - bez obzira na to da li se radi o (prirodnom) krajoliku, ili se pak radi o urbanom krajoliku. Dobar modernistički objekat je apstraktan i sam je sebi dovoljan, definitivno. Još ako se desi i da ima pravu masu, tj. da je volumen dobro odmjeren u odnosu prema okruženju - onda stvarno sreći nikad kraja.
Umio sam se morskom vodom, pa vodom iz boce, pa sam bacio žvakaću gumu, imao sam barem 9 komada u ustima...
Dakle, nije mi preostajalo ništa drugo nego da u Kuparima (ili Srebrenom?, vjerovatno Srebrenom...) skrenem lijevo i da vozim do... ispostaviće se do zgrade Općine Župa Dubrovačka. Tu sam provalio parking dostojan čovjeka i njegove stare Pandice.
Onda sam u obližnjem Merkatoru ovjerio maslinovo ulje (izbor je bio baš tanak) i kupio vodu, pa sam lijepo krenuo u šetnjicu... na sebi sam imao vrlo kvalitetne FUBU (For us/By us) crne pantalone, možda za nijansu deblje (i crnje) nego što bi trebalo da budu - ako uzmemo u obzir da je pržilo - i Michelin truck tire reklamnu majicu, plavu kao nebo, sa nekom žutom ludorijom na leđima... problem je bio u mekim, nježno-bijelim “puma” patikama... koje su dobre za vožnju, ali ne i za bazanje hrvatskom obalom... da sam bio pametan obuo bih one moje nove Lowa (Renegade GTX Mid) sive hiking čizme: "These boots are made for walkin'/ And that's just what they'll do"... itd.
Tripovao sam malo na temu što bih uradio kada bi me zaustavio policajac i zatražio od mene osobnu kartu na uvid... mislim da bih u tom trenutku zaplakao i sve priznao: i da sam ubijao, i da sam pljačkao, i da sam palio, i da sam rušio - i da sam silovao maloljetnice itd.
O Isuse...
Okrenuo desno, obalom... i poslije nekih 300 m, ne više, naišao sam na kafić: 3 stola, u hladu starog čempresa, ispred kamene kuće
Pretjerujem, naravno, ali mislim da se razumijemo... baš sam bio uletio u loš trip, jednostavno nisam bio u stanju da se do kraja opustim, čak ni na 10 km od Dubrovnika... onda sam, za svaki slučaj, izvadio iz ranca Canon EOS 400 D i odmah sam se osjećao bolje... mogao sam da prođem kao neki blesavi Englez, turist... ali sreća nije trajala dugo, sjetio sam se da nisam obrijan...
O Isuse Bože...
OK, odozgo, sa magistrale, formirao sam određenu predstavu gdje bi taj moj kockasti hotel mogao da se nalazi, pa sam obrnuo na tu stranu. Prošao sam pored prvog izrokanog i opljačkanog hotela - ništa specijalno, prejaka komunikaciona vertikala baš po sredini volumena, i to na reprezentativnoj fasadi (bljak) - pa pored drugog izrokanog i opljačkanog hotela... preskočiću detalje... i opet sam vidio sinje more.
Umio sam se morskom vodom, pa vodom iz boce, pa sam bacio žvakaću gumu, imao sam barem 9 komada u ustima... pa sam lijepo pokupio tu moju žvakaću gumetinu i potražio kantu... koja je bila odmah tu, na par metara, bila je mala, zelena i prelijepa, a imala je i poklopac...
Podigao sam poklopac... i nisam mogao da vjerujem... boca kjantija (Astelli'n Villa/ 1995 Riserva/ Chianti Clasico), a u boci, uredno začepljenoj - barem 3 dl kjantija... i boca džina (Gordon's/ London/ Dry Gin), a u boci - sa čepom, uredno zavrnutim - barem 1.5 dl džina...
Sa uređaja je prekrasno stenjao od života umorni Nick Cave - Lucy - (originalna verzija sa albuma The Good Son iz 1990. godine)
O Isuse Bože, O blaga, O mila, O slatka Djevice Marijo... što je ovo... ko su ti dobri ljudi što njeguju lijepi običaj da začepe alkohol koji nisu popili i koji im više ne treba prije nego što ga nježno polože u malu zelenu kantu.
Okrenuo sam se lijevo, pa desno, pa sam se ipak poslužio tim džinom, popio sam na brzinu sav taj topli džin, expressno, tu na licu mjesta... i odmah sam se osjećao bolje, ali ne sasvim dobro...
Okrenuo desno, obalom... i poslije nekih 300 m, ne više, naišao sam na kafić: 3 stola, u hladu starog čempresa, ispred kamene kuće - koja je takođe bila izrokana - vidjelo se, vidjelo - ali ipak nije bila rokana M 55 trocijevcem - i uredno zakrpljena.
Sa uređaja je prekrasno stenjao od života umorni Nick Cave - Lucy - (originalna verzija sa albuma The Good Son iz 1990. godine): Then suddenly above me/ Her face buried in light/ Came a vision of beauty/ All covered in white... bio je to dobar znak, jako dobar znak... (mada, kad me već pitate, preferiram Lucy sa Shane MacGowanom u postavi + Cave - na klaviru + Mick Harvey & Bill McGee - gudački instrumenti - imate je na B-Sides & Rarities iz 2005. godine - Volume II - ali je nećete naći na You Tube, moraćete malo ozbiljnije da kopate - pazite: Volume II, a ne Volume I).
Sjeo sam i iz ranca izvadio Jutarnji list (140 strana, tj. kilo odlične novine - i sve to dobijete za svega 7 kuna, odnosno za manje od 1 euro - za 100 eura u Dubrovačkoj zračnoj luci Ćilipi dobijete 740 kuna - pa vi računajte).
Račun: 3 “velebitska” 75 kuna (uh, uh, uh, to malo zabolje - ali vrijedi “velebitsko” svaku tu kunu), 3 džina 36 kuna (to može), sve u svemu 120 kuna
Poslije još 3 džina (opet Gordon's, naravno, ovoga puta sa dosta leda), tri mala piva (Imate li možda “velebitsko”? - Imamo - Odista? - Odista), tri odlična teksta iz JL-a (Ako Mađari žele s nama u rat oko INE, imat će ga / Zašto Mađari ne eksploatiraju plin iz Jadrana? Ako neće, ima tko hoće. Rusi; Vijesti iz Liliputa / Peti čin šekspirijanske tragedije / Ogorčeni Lear (Kerum) priznaje poraz. / Prodaje svoju kulu za manje nego je u nju usuo - kolumna Jurice Pavičića; Klopka za odvjetnike bivšeg premijera / To je postupak koji se ne odbija, rekao je Čedo Prodanović nakon što se prihvatio obrane bivšeg premijera. Nepunih godinu dana nakon što je preuzeo 'slučaj svih slučajeva' stvari izgledaju nešto drugačije), The Good Soon od početka do The Hammer Song (Lucy je posljednja stvar na tom albumu, pa sam dasu zamolio da pusti ponovo cijeli album, od početka, a kako nikoga nije bilo u lokalu osim mene, dasa mi je rado izašao u susret, mora da se i on oturao na Cavea - a The Hammer Song ne podnosim, ne podnosim onaj Caveov uzdah na početku te pjesme) - dakle, poslije svega toga sam se odista opustio... bio sam spreman.
Račun: 3 “velebitska” 75 kuna (uh, uh, uh, to malo zabolje - ali vrijedi “velebitsko” svaku tu kunu), 3 džina 36 kuna (to može), sve u svemu 120 kuna - častio sam dasu 9 kuna, bio je to dobar dasa.
E da, zamalo da zaboravim... ipak sam se vratio po onaj kjanti - da kasnije zalijem sendvič što sam ga ponio iz Podgorice... i da uvažim do kraja te divne ljude, naravno...
Nastavak za sedam dana.
Bonus video:
