Ludwig Bauer (Ljudevit, Lujo), jedan od najuglednijih hrvatskih pisaca, prošlogodišnji dobitnik književne nagrade „Meša Selimović“ za roman „Zavičaj, zaborav“ (izdavač „Fraktura“) ukoračio je u svijet knjige prije skoro šest decenija i to nagradom („Petar Zoranić“) za kratku priču.
Potom su slijedile i druge: „Politikina nagrada“, „Grigor Vitez“, Nagrada „Svjetlosti“ za roman godine, „Hiezdoslav“ – nagrada za prijevod sa slovačkog, „Fran Galović“... Bauer je do sada objavio preko 30 knjiga proze na raznim jezicima.
Istovremeno piše i za djecu, pa su mnoga njegova djela dio školske lektire u Hrvatskoj. Ipak, širem čitateljstvu poznatiji je kao romanopisac koji se drži istorijske tematike.
Ludwig Bauer rodio se u Sisku 1941. godine, diplomirao je slavistiku u Zagrebu, studije nastavio u Bratislavi i Pragu
Njegova djela su prepoznatljiva ne samo po inventivnosti, već i po snazi kojom čitaocu skreće pažnju i na ono što je dosta dugo vremena bilo neprimijećeno, ili prećutkivano iako je odavno bilo negdje tu, bilo dio balkanske zbilje, a u velikoj mjeri bilo i dio nas samih, našeg karaktera i naše misli u cjelini.
Za romane „Kratka kronika porodice Weber“, „Biserje za Karolinu“ i „Partitura za čarobnu frulu“ mnogi kažu da dosežu i sami vrh hrvatske narativne umjetnosti.
Ludwig Bauer rodio se u Sisku 1941. godine, diplomirao je slavistiku u Zagrebu, studije nastavio u Bratislavi i Pragu. Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom – J. Bober: „Čovjek, stroj, društvo“) i beletristike; bio profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Vašingtonu, glavni urednik izdavačke kuće („Globus“, Zagreb) i književnog časopisa („Naša knjiga“, Zagreb), analitičar javnog mnjenja i propagandist, profesionalni šofer, scenarist (epizode crtanih filmova „Profesor Baltazar“, Televizija UN), istraživač interkulturalnih pitanja i kolumnista, na engleskom je napisao „Pregled aktivnosti Međunarodne agencije za atomsku energiju“ (Highlights of Activities IAEA, Beč, 1996).
Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije, izbore školske lektire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze.
Dobitnik ste značajnih književnih nagrada, prva književna nagrada za kratku priču objavljenu na radio Zagrebu „sustigla“ Vas je prije više od pola vijeka. Kasnije su sa raznih strana stizala i druga spisateljska priznanja. Kada je bilo „pogodnije“ doba za nagrađivanje pisaca, u doba bivše nam zajedničke domovine, ili danas?
"Rekao bih da danas u Hrvatskoj ima više književnih nagrada nego što ih je bilo ovdje kao dijelu Jugoslavije. Kapitalizam svugdje stvara takvim instrumentima lažni dojam da se nešto cijeni što se zapravo gura na marginu.
S druge strane, jugoslavenske su nagrade, već i time što su se odnosile na veći kulturni korpus, bile puno uglednije. Čini mi se i da su se u manjoj mjeri dodjeljivale po "babi i po stričevima". Hrvatska je praksa dodjele književnih nagrada u nekoliko slučajeva vrijedna prezira."
Vi ste majstor kratkih priča. Čini mi se da je prije 5, 6, decenija kratka priča imala veći značaj u književnosti nego danas. Zbog čega je to tako?
"Kultura je u cjelini marginalizirana, izgubila svoju društvenu vrijednost i potisnuta iz medija. Tako se i kratka priča manje pojavljuje u novinama. Vjerujem da brojni festivali kratke priče i natječaji predstavljaju tome protutežu.
Meni je sedamdesetih Politikina nagrada za kratku priču puno značila. Ona je uostalom iznjedrila i takve pisce kao što je bio Ranko Marinković, Branko Ćopić i drugi."
Ni danas vam pisanje kratkih priča nije daleko od srca, u čemu najčešće nalazite inspiracije za taj oblik proznog stvaralaštva?
"Nedavno sam dobio nagradu “Petar Zoranić” za kratku priču. Danas sam više angažiran na poticanje takvih natječaja jer imam osjećaj da postoje ljudi koji te priče pišu, a nemaju ih gdje objaviti."
Vaš roman „Kratka kronika porodice Weber“ značajan je i po tome što ste za njega 1991. godine dobili posljednju jugoslovensku književnu nagradu. Kakvo je Vaše sjećanje na taj period u opštem smislu, pogotovo u književnom?
"Unutar Jugoslavije, čini mi se, svi smo mi imali osjećaj puno većeg kulturnog prostora. Mislim da se svaki hrvatski pisac mogao istodobno osjećati i jugoslavenskim i računati na širu publiku nego danas.
Različitosti naših sredina umnogome su komplementarne, pa su služile i razbijanju ideološke monolitnosti ondje gdje je ona mogla predstavljati problem. Uopće ne poričem pravo svakog naroda na svoju državu i na to da svoj jezik zove svojim imenom. Ali bilo bi krajnje glupo da neki Austrijanac ne čita njemačke knjige, jer je to književnost drugog naroda."
Prošle jeseni uslijedila je i međunarodna nagrada „Meša Selimović“ za vaš roman “Zavičaj, zaborav”. Je li, po Vašem mišljenju, Mešina nagrada na neki način, blagi i umilni odsjaj nekadašnjih jugoslovenskih književnih priznanja?
"Svakako. Ona je potvrda činjenice da jedni druge razumijemo i da smo jedni drugima potrebni. Apsurdno je da je takva potvrda uopće potrebna, ali kada je već tako kako jest, onda je dobro da postoji. To budi nadu."
Za isti roman, osim pomenute nagrade, dobili ste još dvije značajne nagrade: „Frana Galovića“ i „Kiklopa“. Jesu li Vas te nagrade u neku ruku iznenadile, s obzirom na to da su Vas u toku protekle dvije decenije zaobilazile?
"S jedne strane bio sam iznenađen da nakon sistematskog odbacivanja mojih knjiga koje su se našle u konkurencijama natječaja, suprotno nečemu što je već postalo pravilo, nagradu dobije moja knjiga, a ne neka trećerazredna. S druge strane, iskusan pisac zna koliko mu vrijedi djelo, i bio sam siguran da je moj roman bolji od konkurencije.
U romanu “Zavičaj, zaborav” bavite se i pitanjem identiteta. Ta je tema danas često prisutna u djelima mnogih velikih pisaca. Zašto je pitanje identiteta toliko aktuelno, pogotovo danas? Zašto je današnjem piscu bitan identitet i zašto je, uostalom, bitno identifikovanje sa bilo kojom nacijom putem svog umjetničkog ostvarenja?
"Pitanje identiteta značajno je zbog konfrontacije individualnog i kolektivnog. Do nedavno, svijet je bio tako podijeljen da je građanin neizbježno bio dio nekog suprotnom ideologijom natopljenog društvenog modela. Danas one konfrontacije nema, ali drugi oblici kolektivizma nastoje podrediti svaku individualnost sebi.
Je li netko određen time što je pripadnik neke vjere, ili neizbježni sudionik kapitalističkog žrvnja borbe za preživljavanje jačih, ili time što je pripadnik nacije? Ili je određen time što je misleće ljudsko biće nije ovca u stadu, ne slijedi unaprijed zadano, nego naprotiv, propituje dogme i svojom bitnom vrlinom smatra ne bezrezervnu vjeru nego kreativnu i konstruktivnu sumnju? Ja, dakako, zastupam ovo drugo."
Nakon romana „Zavičaj, zaborav“ pišete roman „Karusel“ koji je tematski povezan sa prvim. Kakva su Vaša očekivanja od ovog romana s obzirom da neki kritičari kažu da je veoma temeljit i promišljen, da je napisan čitljivije i na još bolji način od prethodnog koji je tako puno nagrađivan?
"Da, pisalo se da je “Karusel” još bolji od “Zavičaja, zaborava”. Nekih posebnih očekivanja nemam. Napisao sam više romana koje neki svrstavaju u vrh hrvatske književnosti, a samo su dva nagrađena, s tim što je treći “Partitura za čarobnu frulu” uvrštena u jednoj selekciji od deset najboljih hrvatskih knjiga, nakon čega su uslijedila dva izdanja na njemačkom. Ali… nekada su šarene korice presudnije za uspjeh knjige nego ono što korice skrivaju."
Katkad se čuje mišljenje da su nenagrađivane knjige često bolje od nagrađivanih, koliko, po Vašem mišljenju, ima istine u tome. Zapravo, nalazite li djelić te istine i u sopstvenom stvaralaštvu?
"U mnogim slučajevima to je točno. Za moj roman “Biserje za Karolinu” koji govori o pretvorbi komunističkog karijerista u nacionalističkog lidera, i to prije nego što se to u stvarnosti dogodilo, kažu da je najbolji. Imao je više izdanja, ali nije dobio nikakvu nagradu."
Danas predajete kreativno pisanje. Na ex-YU prostoru to nije prisutno tako puno. Otkuda Vama ideja da se bavite tim poslom i koju posebnost nalazite u kreativnom pisanju? Ili, kako to pjesnik reče u jednom drugom kontekstu: „Kakva vajda, od jada“?
"Do nedavno predavao sam kreativno pisanje, i to dvadesetak godina u kontinuitetu. Poticaja su bila najmanje dva. Prvo – desetljećima sam proučavao sve što se o pisanju, o poetici i srodnim temama moglo naučiti. Drugo – vidio sam da u Americi ljudi i s manje spisateljskog iskustva prenose s uspjehom svoje znanje drugima."
Živjeli ste u mnogim državama svijeta. Gdje ste se kao pisac najugodnije osjećali i najbolje snalazili?
"U Pragu sam najbolje komunicirao s ljudima srodnih interesa. To je istinski kulturna i poticajna sredina, ili je bar bila sedamdesetih godina kada sam ondje živio. U Pragu sam napisao priču za koju sam dobio Politikinu nagradu i knjigu “Parnjača Colombina”.
Amerika mi je bila poticajna na drugi način. To je zemlja u kojoj prostor i sloboda postaju metafizičke kategorije, bez obzira na društvene suprotnosti. Tamo sam napisao dva romana. U Beču sam napisao “Partituru za čarobnu frulu” koju su kasnije Bečani označili kao najbečkiji roman suvremene književnosti. Dakle, poticajna sredina…
U Londonu sam bio prije spomenutih gradova i tamo sam se dobro osjećao, ali sam bio suviše zaokupljen poslom i roditeljskim obavezama da bih ozbiljnije pisao, stizao sam ipak dobro upoznati englesku književnost.
"Proznom piscu iskustvo je potrebno kao vrelo građe"
Mogao bih spomenuti i Pariz iz šezdesetih – živio sam nažalost jako skromno, pa mi je rijetka privilegija bila posjet Sorboni ili muzejima na dane kada je ulaz besplatan.
Prije toga živio sam u Bratislavi i shvatio da čovjek i drugu sredinu može zavoljeti kao svoju. Zavolio sam mnoge slovačke pisce i njihova djela. Moja antologija “Crna violina”, prva hrvatska antologija slovačke poezije izraz je te ljubavi."
Bavili ste se različitim poslovima i to Vam je nesumljivo pomagalo opstanku u fizičkom smislu. A, koliko je ta raznolikost zanimanja koristila Vašem umjetničkom razvoju i stasavanju?
"Proznom piscu iskustvo je potrebno kao vrelo građe. Ali, iskustvo različitih nivoa pomaže vam i da lakše razumijete puteve moguće recepcije svoga djela."
U toku Vašeg boravka u inostranstvu, pogotovo u Pragu, družili ste se sa velikim imenima iz svijeta književnosti. Kakva su Vaša sjećanja na taj period i šta danas korisno (ili štetno) vidite u tom druženju. Koji je velikan pisane riječi ostavio najdublji trag u Vašem životu i u književnom stvaralaštvu?
"Na mene su velik dojam ostavili pisci poput Bohumila Hrabala koji je iznad svega cijenio priču i sposobnost da se do nje dođe. Zanimljivi su mi bili dugi razgovori s ciničnim Kunderom, koji je bio oličenje heretika, ali i gotovo pobožnog vjernika u mistiku muzike.
Češki nobelovac Seifert ili veliki slovački prozaik Tatarka učili su me poštovanju prema umjetnosti i odgovornosti prema vlastitom talentu.
Vi ste poznat i kao pisac koji dobro pazi na „moralnost“ izraza u svojim knjigama. Smatrate li da pisac bez prisustva vulgarnosti u svojim djelima (koja je postala jedna od važnih karakteristika savremene poetike) teško može napredovati. Zapravo, čime biste mogli opravdati vulgarizam koji kao pošast osvaja svijet, pa i poetiku, taj najljepši i najtananiji odraz ljudske duše?
"Usprkos svim trendovima, vulgarne riječi još uvijek nisu “sasvim kod kuće” u književnom tekstu. Zato su one zgodan trik da budete tobože nekonvencionalni. Ali u pitanju je ipak samo trik. Psovke su dio rječnika ljudi oko nas, i ne možete ih zaobići ako vam je stalo reproducirati nečiji govor.
Ipak, psovka ima dvije bitne odrednice: prvo, hotimično ili samo indirektno vrijeđa onoga u čijem se prisustvu izgovara i drugo, predstavlja riječ bez pravog leksičkog značenja, dakle – uglavnom je izraz nemoći dobre artikulacije."
Neki pisci koji se bave i književnim prevodilaštvom kao i Vi, znaju reći da se tim poslom bave jer je u materijalnom smislu isplativije od pisanja knjiga. Je li i kod Vas takav slučaj?
"Isplativije jest. Ali prijevodima se bavim zato što od nekih izazova ne mogu pobjeći. Ipak, uvijek mi se čini da to kradem od vremena za pisanje romana. Čak i kada pišem nešto za djecu, na što me stalno nagovaraju, osobito na bajke, imam isti osjećaj.
Ja sam romanopisac nezavisno od činjenice da se od toga ne da živjeti, nezavisno od činjenice da sam u stanju pisati i dobre drame. Nezavisno od činjenice da sam strašno sretan što sam upravo dovršio prijevod poezije Marine Cvjetajeve koji jako dobro zvuči."
Kako Vam, kao čovjeku koji je obišao i veoma dobro spoznao svijet, danas izgleda Balkan, naša surova zbilja?
"Mnogi su problemi suvremenog svijeta kod nas naprosto zgusnuti, a mnoge prednosti toga svijeta nama nedostaju."
Kako Vi gledate na današnji period globalizacije, tranzicije... Šta će zemlje Balkana dobiti, a šta izgubiti ulaskom u EU?
"EU gledam kao prostor proširenja slobode. Ukoliko to bude samo prostor proširenja slobode surovog kapitalizma, slabo nam se piše. Ako bude prostor proširenja nalaženja putova u novi, bolji i pravedniji svijet, onda smo puno dobili. A današnji se svijet mora transformirati u nešto bolje ili će civilizacija propasti.
Mnogi „prognozeri“ kažu da EU nema budućnost. Takav svoj stav podupiru i nekim drevnim biblijskim proročanstvima. Šta Vi mislite o tome?
"Bibliju treba razumjeti na razini simbola, a simboli imaju značenja koja se dadu rastegnuti. Nadam se da, ma kako male, mogućnosti intelektualnog otpora sadašnjim društvenim odnosima ipak postoje, i da mogu biti dio međunarodnih, dakle i sveevropskih kretanja.
"Što će ostati – ne ovisi samo o djelima nego i o onima koji dolaze"
Znamo da militantne revolucije više koštaju nego što donose, ali oblici društvenog otpora, organiziranja koje će samo imati oblik društvene pravednosti – mogli bi promijeniti svijet. I kršćanstvo je kao organiziranje jednakih, jednakopravnih, braće po svemu, dokinulo robovlasničko društvo.
To je povijesna činjenica bez obzira na grubo feudalnu strukturu današnjih kršćanskih crkvi. Umjetnost bi morala tražiti putove podupiranja takvih traženja. Do jučer sam vjerovao da su sve vrijednosti umjetničkog djela imanentne, slijedio sam kao vrlinu izreku Oskara Vajlda da umjetnost nije usmjerena na praktičnu svrhu i korist – ono njegovo „All art is quite useless“ – a danas već razmišljam o umjetnosti koja će moći komunicirati s novim vremenom, novim društvom, novim čovjekom, koja će svemu tome ići ususret."
Kao slavisti po obrazovanju, kako Vam danas izgleda hrvatska književnost? Šta će, po Vašoj procjeni, od tog mnoštva napisanih knjiga u ove dvije decenije, ostati prava vrijednost?
"Što će ostati – ne ovisi samo o djelima nego i o onima koji dolaze. Bojim se da u književnosti danas ima puno knjiga, a malo dobrih. To vam je sa svime. Potrošačko društvo teži jeftinom, jeftinom cijenom i jeftinom kvalitetom.
Sidran je jednom prilikom izjavio: “Za pedeset godina kada svi budemo zaboravljeni, Bauera će i dalje čitati”. Mislio je na “Kratku kroniku porodice Weber”.
Volio bih da je pogodio. Volio bih da i za pedeset godina čitaju dobre knjige iz ovoga vremena poput, primjerice, knjiga Mirka Kovača. Posebno su mi impresivne i Jergovićeve proze, i svakako zaslužuju da budu čitane.
Bonus video:
