Leonid Leonov je svojevremeno izjavio da je Dostojevski “planina u magli”. Književni istraživači Dostojevskog su do sada ispisali toliko studija da bi kvantitativno mogli zamijeniti podnožje te planine.
Poznato je, u evropskim okvirima, istraživanje Mihaila Bahtina, ali je istraživanje Valentine Jevgenijevne Vjetlovske svakako nezaobilazno, jer je blizu razrješavanju “zagonetke Dostojevski” u kontekstu ruske, ali i evropske književnosti.
Razgovor je vođen u Moskvi u kući Valentine Jevgenijevne Vjetlovske koja je doktor filoloških nauka i glavni naučni saradnik Instituta za rusku književnost (Puškinov dom) u Moskvi.
Valentina Jevgenijevna, odavno je poznato da Rusi imaju jednog Boga - Puškina, i apostola sa njegove desne strane Dostojevskog. Gdje ga Vi stavljate u odnosu na Puškina?
"Od ruskih pisaca on mu je jedan od najbližih. Naravno, teško je na to odgovoriti, jer je, praktično, sva ruska klasična književnost izašla iz Puškina, i Gogolj, takođe. Teško je reći ko je bliži Puškinu. Ali, da ga je Dostojevski volio mnogo više od drugih, to je nepobitno.
"Tek pedesetih godina dvadestog vijeka Dostojevski je uveden u srednjoškolski i univerzitetski program"
I u najteže vrijeme, kada je Puškin sredinom XIX vijeka bio napadan, kada su ga demokrati kao što su Pisarev ili Zajcev, oštro napadali, Dostojevski ga je vrlo vatreno, vatrenije od ostalih, branio.
On je za njega uvijek bio genije, upravo ruski genije. Dostojevski nije mogao sebe da zamisli bez Puškina. Genije koji apsolutno odgovara svakoj ruskoj duši jeste, nesumnjivo, Puškin.
A Dostojevski je dugo godina bio zabranjen. Tek pedesetih godina dvadestog vijeka Dostojevski je uveden u srednjoškolski i univerzitetski program. I mnogi Rusi ga nijesu dobro poznavali, ili su ga samo površno upoznavali. Dok su Puškina uvijek poznavali. Zato je teško reći da je uticaj Dostojevskog najjači. Pored toga, on taj uticaj dijeli sa Tolstojem."
U svakom slučaju, Rusi su jedini u stanju da ga shvate na pravi način i bolje od drugih naroda.
"Oko Dostojevskog i Tolstoja Rusi se i danas prepiru, spore. Jedni kažu da je Tolstoj dublji i da je tačnije shvatio Rusiju, dok drugi kažu da je to Dostojevski. Ali pisac oko kojeg nema sporenja, jeste Puškin. Dakle, normalno je što Rusi poznaju bolje Dostojevskog od drugih naroda i bilo bi čudno da je drugačije.
"Postoje neke bitne nacionalne osobine koje je teško izraziti riječima, ali koje se dušom bezuslovno mogu shvatiti"
Ali, problem je u tome što svaki narod shvata Dostojevskog, možda i kroz prizmu i iskustvo sopstvene književnosti, dok je Dostojevski ukorijenjen mnogo više u rusku kulturu nego u bilo koju tuđu.
Iako je kod nas bilo i takvih istraživanja i istraživača koji su vukli Dostojevskog Zapadu, misleći da se on više od svih priklanjao obrascima zapadne kulture. Ja smatram da to nije tako. On je bez svake sumnje ruski genije. I samo pod tim uglom posmatranja on se može iščitavati pravilno. Njega jedino tako i treba čitati.
Postoje neke bitne nacionalne osobine koje je teško izraziti riječima, ali koje se dušom bezuslovno mogu shvatiti, a to je njegova načitanost, prožetost ruskim duhom i smislom…
A ako bismo govorili o tome preciznije i opširnije, trebalo bi govoriti o posebnom karakteru ruskog mentaliteta koji čine i koji se uključuju i sposobnost razmišljanja i sposobnost osjećanja."
Da nije bilo zapadne kulture kod Dostojevskog, ne bi bilo ni Dostojevskog?
"Da, na izvjestan način, vi ste u pravu. Ali stvar je u tome sto je tu liniju započeo još Puškin. Puškin je pravio novu rusku literaturu koja je od njega i krenula kao evropska. Dakle, ispalo je tako da je to Puškin započeo, a da su ga podržavali Dostojevski i drugi.
"Francuska mu je bila bliža, naravno, Balzak, Žorž Sand… i sam je to priznavao"
Da bi neko bio ruski genije u 19. vijeku, pošto je Rusija pobijedila Napoleona i izašla kao pobjednica u tom velikom evropskom ratu, bilo je potrebno da ruska kultura postane opšteevropska. Da bi se to postiglo trebalo je da se usvoji ono sto je Evropa učinila u to vrijeme. To je već započeo Puškin.
I smišljajući tekst o ruskoj literaturi, započinjao bi ređanjem: literatura Francuske, pa Italije, Njemačke…i on je tada prebrojavao literature i ono što one daju, pa je odatle išao k svojoj ruskoj literaturi. I činjenica je da se ona stvarno pokazala svjetskom literaturom, zahvaljujući prihvatanju orjentacije Puškina koju je Dostojevski razradio.
I ako kažemo da je Puškin razmišljao o Šekspiru i davao svoju varijantu evropskih događaja i uticaja, za Dostojevskog su to bili i Šekspir i Gete i savremena literatura Francuske, romani o običnim ljudima, društvena utopija, narodni mislioci. Francuska mu je bila bliža, naravno, Balzak, Žorž Sand… i sam je to priznavao.
Njemačka sa svojim romantizmom, takođe mu je bila bliska. I Hofman i Šiler sve su to pisci koji su mu puno značili. Ali ono što je korigovalo njegovu zapadnu misao – to je dolazilo iz dubine ruske kulture i ruske duše, ona je korigovala sve što je on primao od kultura drugih zemalja."
Kada ste počeli da izučavate Dostojevskog, šta ste novo otkrili o njemu?
"Mene je Dostojevski zadivio kasno, jer sam učila u vrijeme kad on još nije bio popularan iz pomenutih razloga. Pojavio mi se kao ogromna figura u našem programu kada sam bila na trećoj godini fakulteta. Do tada je Tolstoj zauzimao mnogo moga vremena, moje duše i mojih misli. I prvi moji radovi su bili vezani za Tolstoja.
Ali Dostojevski me je svu obuzeo na trećoj godini kada je trebalo da polažem ispite. To su bili Zločin i kazna, Idiot, Braća Karamazovi - svaki me je roman privlačio na svoj način. Roman Zli dusi mi se mnogo dopada, ali on je pomalo neobičan, podsjeća na neku vrstu publicističkog pamfleta.
On je vrlo interesantan, ali je transparentniji i jednostavniji od njegovih drugih knjiga. Mene kao istraživača više privlači složenost. Zločin i kazna su jasniji. Njegovi najveći romani Idiot i Braća Karamazovi su daleko složeniji."
Konkretno, koji je Vaš prilaz Dostojevskom?
"To je onaj isti prilaz kao bilo kom piscu: trudim se da izvučem ideje pisca, njegove misli, ono predmetno-materijalno što on unosi u svjetsku kulturu, iz pisama, iz publicistike... I šta dobijamo? Istraživači tumače Dostojevskog, njegova umjetnička djela, citirajući i interpretirajući njegova pisma, njegovu publicistiku, članke, obično ne zalazeći iza granice onoga što je direktno rečeno.
"Mene interesuju upravo te ideje koje nigdje više nijesu kazane"
Ja duboko vjerujem da se pravi umjetnik ne ponavlja. I ono što je rečeno u Bijednim ljudima, na primjer, ili u djelu u Braća Karamazovi, kod Dostojevskog nije više nigdje rečeno. Mene interesuju upravo te ideje koje nigdje više nijesu kazane. Zato se ja staram da analiziram umjetnička djela u kompleksnosti koja je meni dostupna.
I to mi svaki put otkriva takve velike i važne misli koje ja nikada nigdje nijesam čitala kod tog istog Dostojevskog. I za mene je to velika naslada i sreća što sagledavam te velike ideje.
I kada mi se učini da je to upravo tako, ja se trudim da to sa drugima podijelim i tada o tome pišem. Na to se svodi sav proces rada, zato što je svako umjetničko djelo za istraživača problem, kompleksno pitanje."
Vi ste, koliko sam razumjela, analizirali sa posebnom pažnjom roman Braća Karamazovi...
"Da, moj se rad odnosi na poetiku romana. Ali kod Braće Karamazovih mene je interesovao jedan drugi problem. U Bijednim ljudima me je zanimao sadržaj romana, a u djelu Braća Karamazovi zanimalo me je kako to Dostojevski gradi svoje umjetničko djelo, kako gradi svoj roman.
"Na koji način da riješim – bilo da se autor slaže ili ne sa junakom, kako se definiše ta podudarnost?"
Znači, uzela sam Braću Karamazove s tačke gledišta poetike, načina izražavanja umjetničke misli. I učinilo mi se da je najvažnije za taj roman da se shvati na čijoj je strani Dostojevski. Kome je najbliži? Zato što su tamo izraženi sasvim suprotni pogledi na svijet: Ivan sa jedne strane, a starac Zosima sa druge.
Vi sami znate da je jedan od najkrupnijih, najboljih istraživača Dostojevskog, Mihail Mihajlovič Bahtin, izrazio ideju o naročitoj konstrukciji romana - kao polifoničnoj konstrukciji u kojoj su sve izjave junaka, njihova gledišta i njihovi pogledi na svijet, jednaki u očima Dostojevskog.
On je tu ideju izrazio, ta je ideja prihvaćena i raširila se po cijelom svijetu, postala popularna na Zapadu. Ona se i meni dopala kad sam bila student… I poslije toga našli su polifonizam kod svih pisaca, sve do Tolstoja, a da ne govorimo o Puškinu. I sve su počeli da gledaju sa te tačke gledišta. I, naravno, svi su se smatrali polifonistima.
I kada sam ja počela rad na Braći Karamazov, taj pogled je gospodario. Međutim, ja sam htjela da provjerim da li je to tako ili ne. Zato što se, po mom mišljenju, sudovi Bahtina ne zasnivaju na korektnoj naučnoj tački gledišta.
"Sav je roman izgrađen da bi opovrgao Ivana, i djelimično, zahvaljujući tom opovrgavanju, da potvrdi to što govori Zosima"
Jer Bahtin dozvoljava sebi da hipotetički rasuđuje i na prvim stranicama tvrdi: “Roman Dostojevskog je polifoničan!”- i dalje interpretira tu istu misao na razne načine, ali se nigdje nije postarao da je dokaže. Zato je sav njegov rad hipotetički sud koji nije potvrđen analizom nijednog djela.
Primjeri dolaze odasvud, manje-više raštrkano i bez ikave analize. I ja sam odlučila, ako se poslužim njegovim terminima, njegovim metaforama, to jest, ako pogledi junaka zaista podjednako izražavaju tačku gledišta autora, čak iako su ti pogledi sasvim suprotni, mi možemo u umjetničkom djelu, u tekstu, da vidimo kako je ta ravnopravnost urađena i na koji način se prenosi.
Problem se za mene pojavio ovako: na koji način da riješim – bilo da se autor slaže ili ne sa junakom, kako se definiše ta podudarnost? I dobila sam nešto sasvim interesantno. Ako je roman stvarno polifoničan, Dostojevski mora da se na isti način slaže i sa Ivanom i sa starcem Zosimom.
Ali kada analiziramo roman vidimo da to nije tako. Naprotiv, sav je roman izgrađen da bi opovrgao Ivana, i djelimično, zahvaljujući tom opovrgavanju, da potvrdi to što govori Zosima. Dakle, nema baš nikakve polifonije. I čitav sistem navoda u romanu je tako konstruisan da bi opovrgao Ivana."
Kako se desio preokret?
"Desila se njegova evolucija. I sam je priznao da je u tome ogromnu ulogu odigrala robija i neposredni kontakt s narodom na robiji. Postao je svjestan da je u svom ranijem uvjerenju bio suviše ispunjen gordošću, da je suviše visoko mislio o sebi kada se odlučio da u ime drugih udešava život onih koji nijesu došli na tu ideju, koji su slabi i umom i dušom, što im treba sve srediti i sreću im servirati.
A kada se on direktno sreo sa tim ljudima, odjednom ga je ozarila misao da ti prosti ljudi o kojima je on pisao, ne postoje. Jer je čovjek suviše složen. I da je on isuviše preuzimao na sebe, svaljivao je na sebe breme preuređenja svijeta.
Eto takve su misli počele da ga obuzimaju u godinama robije. Tada je promislio tu logiku koju je razvio i doveo do kraja u Braći Karamazovima."
Ko se od naučnika koji su izučavali stvaralaštvo Dostojevskog, po Vašem mišljenju, najviše približio njegovoj suštini i filozofiji?
"Kopmlikovano je odgovoriti na to pitanje. I nova izučavanja počinju iz starih radova Mereškovskog, Rozanova, Berđajeva, Šestova, Bulgakova... sve je to uzeto u obzir. Što se tiče Zapada, možemo pomenuti Frojdovo ime, zato što je frojdovska rasprava veoma snažno uticala na shvatanje Dostojevskog.
"Najteže je da se odrekne sebe, ali prvi princip za istraživača je da sebe sasvim zaboravi"
Mnoge je oduševljavalo to sto se Niče pozivao na Dostojevskog kao na svog učitelja, što je bez ikakvog osnova. I Niče je pravio tu istu grešku smatrajući da Dostojevski govori kroz usta Ivana Karamazova, misleći da je ljeporečivost njegovih junaka, ljeporečivost samoga autora. Ali to zaista nije tako.
Pa je teško reći ko mu se najviše približio. U čemu je stvar? Književni stručnjaci koji su očarali kasnije istraživače, pisali su na esejistički način, kao - evo kakvi su moji utisci o tom piscu. Nikada mi nije odgovarao, niti mi sada odgovara, taj esejistički način predstavljanja i shvatanja umjetnika, to je kao ono: čita čovjek, ali samo kao čitalac.
Možda je on dobro obrazovan, literatura mu je profesija, načitan je... Ali on na jednostavan način prenosi svoje utiske na hartiju. To za mene nije uopšte nauka. To je ono što vrlo često zbunjuje kada sâm naučnik nije svjestan kada on slijedi pisca, a kada jednostavo, nameće piscu svoj nivo posmatranja.
"Ja imam jedan princip pri svakom istaživanju: moram da shvatim svu koncepciju, čitavo djelo, ma koliko opširno da je"
Najteže je da se odrekne sebe, ali prvi princip za istraživača je da sebe sasvim zaboravi. Možeš stupiti u polemiku sa Dostojevskim ako imaš snage. Ali prvo ispričaj šta on govori i kako razmišlja, a poslije polemiši, umjesto da mu nešto namećeš.
Ja imam jedan princip pri svakom istaživanju: moram da shvatim svu koncepciju, čitavo djelo, ma koliko opširno da je. I moram da znam šta znači bilo koji motiv, bilo koji elemenat teksta u užem i u širem kontekstu romana.
Kada u najmanju ruku vidim to jedinstvo osnovnih linija, koje su za mene najvažnije, kada mogu da objasnim veliki dio motiva romana, ja smatram da mogu da završim rad. I tada se može govoriti o detaljima.
Veći revolucionar od mnogih revolucionara
"Ono što Ivan govori protiv božjega svijeta, Dostojevski govori protiv revolucionarnog puta promjene svijeta. Takve su ideje. To je utoliko važnije što je Dostojevski u ranom stvaralaštvu, počevši od Bijednih ljudi, prošao kroz najstrašnije iskušenje revolucionarnih ideja. Bio je ubijeđeni revolucionar.
Ne samo ubijeđeni revolucionar, nego je, po prirodi, bio zavjerenik i konspirator. Ako sudimo prema sudskom procesu petraševaca, Dostojevski se tako ponašao u istrazi, jer je bio pripreman na sve. Znači, bio je ubijeđeni revolucionar.
I zato, kada je stajao na gubilištu, tačno je govorio: da se ne kaje i da ništa ne osjeća. I još više od toga, ako bi se proučilo njegovo rano stvaralaštvo, on je bio veći revolucionar od mnogih revolucionara. I nije slučajno što je u Petraševski krug ušao u najradikalnije krilo. Čak je i u tom radikalnom krilu zauzimao posebno mjesto."
Teško je objasniti genijalnost
"Ja sam još na univerzitetskim predavanjima shvatila roman Bijedni ljudi - to je genijalan roman. Ali da objasnim u čemu se sastoji ta genijalnost, bilo je teško, nemoguće. To je vrlo teška stvar iako je naizgled jednostavna.
"Braća Karamazovi je njegov nedovršeni roman, zaustavio se na polovini i umro"
Budući da sam se bavila Tolstojem, dali su mi za diplomski rad: Kako je Dostojevski ocijenio Anu Karenjinu? Zato sam išla k Dostojevskom preko Tolstoja, preko njegove publicistike, preko njegovog viđenja Tolstoja, itd.
A onda smo obrađivali njegov posljednji roman Braća Karamazovi, i ja sam počela od posljednjeg romana, to je predmet mog doktorata, pa je prelaz sa Tolstoja na Dostojevskog bio prirodan.
Braća Karamazovi je njegov nedovršeni roman, zaustavio se na polovini i umro. Tada je trebalo da pogledam cio njegov put i Bijedni ljudi su iskrsli ispred mene kao njegov prvi roman i kao problem tumačenja. Počela sam da izučavam taj roman da bi mi bilo jasno odakle i kud ide taj umjetnik."
Bonus video:
