Crnogorska pijanistkinja Vedrana Kovač, koja živi i radi u Austriji, održala je u utorak koncert na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta u okviru festivala A tempo.
Kovač je rođena u Podgorici, gdje je započela muzičko obrazovanje u školi „Vasa Pavić“, u klasi Anke Asanović. Diplomirala je klavir na Moskovskom konzervatorijumu „P. I. Čajkovski“ u klasi L. N. Naumova, a specijalističke studije pohađala u Imoli na Akademiji za pijaniste „Incontri col Maestro“, gdje se usavršavala kod poznatih pijanista - Skale, Bermana, Risalita.
U intervjuu za “Vijesti” govori o tome koliko se mijenja između dva nastupa, posebnoj odgovornosti kada nastupa u Crnoj Gori, kao i o Beču, gradu u kome je “normalno da običan čovjek u slobodno vrijeme ide na časove sviranja, pjevanja, baleta”.
Koliko je poslije Moskve Beč promjena u profesionalnom smislu, zašto je muzika u tom gradu nešto posve drugačije u odnosu na "ostatak svijeta"...?
“Poslije Moskve sam bila na Akademiji za pijaniste ‘’Incontri col maestro’’ u Imoli (Italija), zatim u Njujorku i nakon toga sam došla u Beč.
Beč je poseban grad u svakom smislu. Duh tog grada vas formira samim tim što se u njemu nalazite. Bilo koje svjetsko ime koje nešto znači na muzičkoj sceni, tamo možete da čujete uživo.
Postoji velika koncentracija ostvarenih muzičara od kojih se može puno naučiti i koji su istinski umjetnici, a nerijetko žele da podijele svoja iskustva sa onima za koje smatarju da su dostojni toga.
U Beču običan čovjek koji radi drugi posao, recimo da je vrhunski hirurg, bankar ili progamer, sasvim je normalno da u slobodno vrijeme ide na časove sviranja, pjevanja, baleta… Za razliku od drugih zemalja u kojima sam bila, valjda genetski, umjetnost je sastavni dio života Austrijanaca”.
Opet resital u CNP-u, šta se zapravo mijenja od jednog nastupa do drugog? Kada je rodni grad i njegova publika u pitanju prilagođavate li program, je li trema i emocija drugačija i intimnija?
“Od jednog nastupa do drugog, ja se mijenjam. Nekako, nenamjerno ali uvijek prođe dosta vremena do sljedećeg koncerta u Podgorici, po dvije – tri godine.
A za taj period se mnogo toga u životu promijeni, čovjek se mijenja, mijenja se način na koji tumači muziku i njegova interpretacija. Veoma mi je interesantno kako ja, koja živim svoj život, ne mogu sama da osjetim kolike su te promjene, ali ljudi koji me vole i znaju odmalena to najbolje primijete.
Srećom, do sada su promjene po njihovom mišljenju uvijek bile nabolje. Program uvijek sama sastavljam i za svaki koncert trudim se da bude razumljiv i prijemčiv publici.
Pogotovo kad dolazim u Crnu Goru, ne samo da biram program već osjećam posebnu tremu i odgovornost, koja proizlazi iz želje da svojoj publici podarim ono najbolje od sebe”.
Zašto su festivali poput A tempa važni za afirmaciju ozbiljne muzike?
“A tempo je festival koji je prepoznatljiv i van granica Crne Gore. Kada sam nedavno bila u Grčkoj, na festivalu Evmelia, nekoliko njihovih umjetnika je bilo oduševljeno kada sam im rekla da ću nastupati na A tempu.
Meni je ovo treći put da učestvujem na festivalu, a mnogo je lijepo što A tempo pruža mogućnost crnogorskim umjetnicima koji žive u inostranstvu da sviraju pred svojom publikom.
Da ne govorim o tome koliko je važno da uvijek nude kvalitetan i bogat program i pozivaju afirmisane svjetski priznate umjetnike. Za svaku publiku je važno slušati kvalitetna izvođenja i na taj način se formira muzički ukus, a A tempo već 11 sezona daje nemjerljiv doprinos tome”.
Da li je ovaj termin "ozbiljna muzika" sa godinama izgubio od svoje nepristupačnosti kad je šira publika u pitanju ?
“Što se tiče Crne Gore, pošto nijesam duže vremena prisutna, mogu samo da uporedim sa onim što je bilo ranije i da po onome što ja vidim, kada sam kratko vrijeme tu, kao i iz medija koje pratim, zaključim da u Crnoj Gori termin ‘’ozbiljna muzika’’ postaje pristupačan širem auditorijumu.
Taj proces se svakako dešava. U zemljama gdje ta kultura ukorijenjena vjekovima istinski ljubitelji klasike ostaju joj uvijek vjerni.
Ipak smatram da klasična muzika i ne treba da bude masovna, i da bi se približila ljudima miješa sa estradom. Nego obratno, treba da bude njena protivteža”.
Glas i klavir se dopunjuju
Posljednjih godina ste aktivni na vokalnom planu. Otkud interesovanje za glas kao sopstveni instrument ili se to na pijanističku karijeru donekle i nastavlja, obogaćuje je, produbljuje?
"Moja želja je uvijek bila i da pjevam a to je i porodično. Tako, kada mi se pružila prilika u Beču i na nagovor profesora “da bi bila velika šteta da ne razvijem i taj svoj talenat” upisala sam studije opernog repertoara na Viena konzervatorijumu i već na prvoj godini sam pjevala na Kipru, u glavnoj ulozi majke u grčkoj operi “Epitafios” a u Pergolesijevom Stabat Materu zajedno sa svojom sestrom Biljanom nastupala sam u Hrvatskoj.
To što radim dvije stvari jeste ponekad naporno, ali se one odlično nadopunjuju
Nedavno u Beču u Hajdnovoj operi “L’isola disabittata” imala sam ulogu Kostance.
Kada pogledam iza sebe, zvučaće čudno, to što sam morala naučiti o pjevanju, to kako je zapravo tijelo tvoj instrument, umnogome je oblikovalo moju klavirsku tehniku i način na koji se izražavam na klaviru.
Hoću reći, to što radim dvije stvari jeste ponekad naporno, ali se one odlično nadopunjuju.
Bonus video:
