„Izgubljeni anđeo“, novi roman španskog bestseler pisca Havijera Sijere je napet triler u kome se miješaju biblijske priče i savremene intrige. Hulija Alvares, junakinja ovog romana, radi na restauraciji Portika nebeskog blaženstva u Santijago de Komposteli.
Tada dobija užasnu vijest: muž joj je otet u nekom planinskom predjelu na sjeveroistoku Turske. U narednih sedamdeset dva časa, Hulija će i protiv svoje volje biti uvučena u ambicioznu trku za preuzimanje kontrole nad dva drevna kamena koja, kako izgleda, omogućavaju da se stupi u vezu s natprirodnim bićima, i stoga su za njih zainteresovani mnogi, od tajanstvene istočnjačke sekte do predsjednika Sjedinjenih Država.
Romanom „Izgubljeni anđeo“ Havijer Sijera nas nadahnuto baca u svijet u kojem se istorija, magija, pradavne tehnologije i avangardna nauka udružuju u izuzetno uzbudljivom i originalnom trileru, zasnovanom na činjenicama. Knjiga istražuje tanane veze koje spajaju sve narode i mnoga njihova vjerovanja “otkako je našu vrstu osudio Bog”.
„Izgubljeni anđeo“ prevazilazi granice svog književnog žanra i unosi u njega mnoge novine, a čitaoca podstiče da se upusti u avanturu koju neće zaboraviti. Roman „Izgubljeni anđeo“ Havijera Sijere objavila je „Laguna“ u prevodu Gordane Mihajlović.
Havijer Sijera rođen je 1971. u Teruelu, gradu na sjeveroistoku Španije. Prije nego što je postao profesionalni pisac, Sijera je radio kao novinar. Svoju prvu radio-emisiju imao je u dvanaestoj godini, a u šesnaestoj je počeo da piše za novine.
U osamnaestoj godini Sijera je pokrenuo internacionalni časopis „Nulta godina“ („Ano Cero“), a u dvadeset sedmoj postao je urednik poznatog španskog mjesečnog magazina „Izvan nauke“ („Mas Alla de la Ciencia“).
Završio je studije žurnalistike na Univerzitetu u Madridu. Svoju prvu knjigu objavio je 1995, a dosad je potpisao nekoliko naslova iz oblasti dokumentaristike u kojima nastoji da odgonetne neke od najznačajnijih istorijskih i naučnih zagonetki, kao i romane: “Dama u plavom”, “Templarska vrata”, “Napoleonova egipatska tajna”, “Tajna večera”.
Sijerini romani pokušavaju da riješe neke od velikih istorijskih zagonetki
Sijerini romani pokušavaju da riješe neke od velikih istorijskih zagonetki, postali su internacionalni bestseleri, prevedeni na 35 jezika, a u proteklih nekoliko godina doživjeli su ogromnu popularnost u SAD.
Romani su već istakli njegovu strast prema drevnim vremenima i smjestili ga među avangardiste proznog stila koji na zadivljujući način miješaju dokumentarnu rigidnost sa intrigama i trilerom. Havijer Sijera živi u Malagi odakle je govorio za „ART Vijesti“.
Kako biste definisali Vaš roman „Izgubljeni anđeo“?
"Izgubljeni anđeo“ ima za cilj da unaprijedi prvi književni žanr u književnosti: opis potrage. Kao u Odiseji ili Epu o Gilgamešu, junak mog romana je gurnut u potragu za životom od koje zavisi opstanak, i to njegov sopstveni. A, u toj potrazi će biti primoran, kao i u klasičnim bajkama, da prevaziđe velika iskušenja i nevolje".
Ko je zapravo izgubljeni anđeo iz naslova romana?
"Ne mogu da odgovorim na to! Ali, reći ću da je moja namjera nekako bila da pokažem čitaocu da svi imamo nešto od anđeoskog u nama, iako toga nijesmo svjesni. Mi smo, uprkos materijalističkom zatvoru u kome živimo, visoko - nadahnuta stvorenja u svijetu koji je čudan, pa čak i neprijateljski".
U romanu kažete da je renesansno poimanje nauke bilo drugačije od današnjeg. Možete li nam reći koja je suština renesansnog poimanja nauke i zašto se odustalo od tog metoda?
"Renesansna misao je pokušala da pomiri magična znanja naših predaka sa praktičnim. I to je dovelo do još potpunije koncepcije univerzuma, čak i od naše. Sve glavne odluke tog vremena barem u teoriji, donijete su tako da iziskuju kosmičku ravnotežu.
Međutim, ta misao je bila cvijet dana. Ono što se naučilo od drevnih Grka brzo se zaboravilo zbog rivalstva, ekonomskih razloga, posebno između gradova i naroda.
Alhemičarima dugujemo velika otkrića, ali alhemičari su danas i dalje pod velom tajne. Zašto?
"Alhemičarska vizija koja me najviše uvjerava je data u klasičnoj studiji “Jutro čarobnjaka” Luisa Pauelsa i Žaka Beržijea. Tu je rečeno kako su alhemičari bili prvi atomski naučnici u istoriji.
Uostalom, ono šta su oni predlagli je izmjena nuklearnog sastava materije i preobražaj metala. Njihovo znanje je bilo (i jeste) veoma opasno, i čini ih poželjnima da ostaju iza vela tajne".
Da li se slažete sa činjenicom da je okultistička istorija svijeta važnija od zvanične?
"Barem je jednako važna kao i poznata istorija. Na tom dijelu naše „skrivene“ prošlosti su uključene unutrašnje motivacije, emocije, vjerovanja, vjernost i mržnje glavnih aktera naše prošlosti.
Znajući da je Njutn živio opsjednut otkrivanjem tajni Biblije, da je Napoleon bio ubijeđen da je njegov mandat u istoriji Francuske sudbonosan ili da je Tomas Alva Edison u zenitu svoje karijere planirao da napravi telefon da razgovara sa mrtvima, mislim da je bitno da upoznam preteče naše civilizacije".
Kažete da je u prošlosti bio izuzetno značajan alegorijski um naših predaka. Iz kog razloga?
"Um naših dalekih predaka bio je više simboličan nego racionalan. Kada su slikali po kamenim skloništima svuda po Evropi u praistoriji, činili su to iz magijskih potreba, koje su bile praktične, a sada nam to izmiče zato što ne prepoznajemo njihovu simboličnu viziju stvarnosti.
Moj posao kao pisca je, djelimično i takav, da pokušam da razumijem simbolički um i da ga učinim razumljivim muškarcima i ženama 21. vijeka".
Šta se krije iza operacije Elijah koju pominjete u romanu?
"Operacija Elijah je u potpunosti moja invencija. Međutim, ona je inspirisana projektima za potragu vanzemaljskih signala pokrenutih 60-ih godina u Sjedinjenim Američkim Državama. Iako, naravno, u prozi to izgleda ekstremno, ide se mnogo dalje od pukog prikupljanja radio-signala".
Zaplet romana je oko adamanta. Šta nam možete reći o ovom čudesnom kamenju?
"Reference o izuzetnim svojstvima kamenja u svim većim religijama u prošlosti su bile neprekindne. Prema Knjizi o Joni u Bibliji, patrijarh je proveo tri dana i tri noći u utrobi kita zajedno sa kamenom koji je isijavao svjetlost.
Isto tako Muslimani još uvijek poštuju kamen, koji je pao sa neba i instaliran u Meki, i oni vjeruju da im kamen omogućava komunikaciju sa Bogom. Čak i mormoni tvrde da je njihov osnivač, Džozef Smit, imao dva kamena uz pomoć kojih je bio u stanju da prevede misteriozne zlatne stranice knjiga koje mu je dao anđeo.
Međutim, postojao je mag na dvoru Elizabete I od Engleske, koji je dao ime adamantu, “Adamovom kamenu”, jer je vjerovao da je došao direktno iz raja i podržao novu komunikaciju sa njegovim stanovnicima".
Roman „Izgubljeni anđeo“ opisuje i 16-vjekovnog britanskog alhemičara Džona Dija. Po čemu je ovaj čovjek bio toliko intrigantan?
"Osim posjedovanja adamanta, što je od Dija stvorilo izuzetnu ličnost, on je tvrdio da je uspio da uspostavi dobru komunikaciju sa bićima iz drugih svjetova od kojih je dobio naučne informacije (mape, da budemo precizniji) veoma interesantne.
Proučavao sam neko vrijeme spise ovog maga i divio sam se njihovim nalazima. Među njima je i kompletna gramatika nepoznatog jezika koji je nazvao enohijanski i on je tvrdio da je razgovarao sa njegovim misterioznim pozivarima. Čak je Umberto Eko bio zainteresovan za taj jezik i pisao je o njemu".
U knjizi pominjete potop, pozivajući se na Bibliju i Ep o Gilgamešu, ali sugerišete i novi potop, poslije Nojevog. Možete li pojasniti na kakav potop mislite?
"Neka proročanstva kažu da će naš svijet biti uništen od strane “poplave vatre”. Ovo potiče iz čuvene apokrifne Enohove Biblije.
Ono što ja radim je identifikovanje “poplave vatre” sa jakim efektima solarnih oluja koji prijete da budu katastrofalni za naše telekomunikacione mreže i planetarno snabdijevanje električnom energijom.
U suštini, ono što sam uradio je da ažuriramo naš strah od naglog kraja svijeta.
Kako objašnjavate zagrobno iskustvo u kontekstu ovog vašeg romana?
"Glavna junakinja mog romana Hulija, na samom početku radnje, vjeruje da prepoznaje ono što mi zovemo “iskustvo bliske smrti”. U stvari, uključio sam ovu referencu kao neku vrstu meta - poruke: cio roman odvija se u postavkama povezanim sa početkom ili sa krajem svijeta.
Santijago de Kompostela je bio “finis terrae” za hrišćane u srednjem vijeku, Ararat u Turskoj, gdje se nasukala biblijska Nojeva barka, značila je novi početak za čovječanstvo. Slogan galicijskih ljudi kroz koje prolazi dio akcije Noja je “početak i kraj”.
I taj kontekst u kome moj roman počinje prividnom smrću junakinje je bio način za pokazivanje čitaocu da ovo nije priča konvencionalne avanture.
Da li je po Vašem mišljenju vjera danas u krizi?
"Kriza vjere utiče na velike religije. Na Zapadu nam ostaje da vjerujemo u institucije koje su lagale, maltretirale, pljačkale ili ubijale.
Ali, pojavljuje se nova vjera, intimnija, koja nas na kraju dovodi do slijepe ulice gdje nam se čini da smo pali. Potrebna nam je vjera. Prava. Naša. Dajte nam nadu".
U posljednjoj deceniji pojavile su se mnoge fikcionalne knjige koje u zapletu imaju istoriju religije i manje poznate tajne iz raznih religija. Kako tumačite ovaj fenomen?
"To takođe ima veze sa vjerom. Kao što sam rekao, ustanovili smo da su mnoge od institucija na koje smo se oslanjali lagale ili skrivale stvari. I ove vrste knjiga odražavaju kolektivnu potrebu da se dođe do te informacije, to jest, dovodi do krađe vjekova.
Bilo je pitanje vremena u eri komunikacije kada će građani zahtijevati pristup tim tajnama. U ovom trenutku radimo to preko romana. Samo privremeno".
Strah od katastrofe i kolektivno nesvjesno
U romanu opisujete kolektivni strah od predstojeće kataklizmičke katastrofe. Da li je to namjerno ili slučajno, s obzirom na to da se za 2012. godinu vezuju ovakva predviđanja?
"Istina je da nijesam razmatrao proročanstva Maja za 2012, kada sam pisao knjigu. Počeo sam se bavim njima u 2005, a tada niko nije previše pričao o njima.
Međutim, njihova današnja popularnost pokazuje da je strah od globalne katastrofe duboko ukorijenjena u kolektivno nesvjesno naše vrste.
A ako je tako, to je zato jer vjerujem da su naši preci bili “apokalipsa” (otkrovenje, prim. V. Og.) ovog doba i nekako su inkorporirali taj strah u naš DNK.
Pisac na Araratu
Peli ste se na planinu Ararat? Kakvi su Vam utisci?
"Kao pisac veoma sam posvećen mojim čitaocima i smatram da sa strogošću i velikom opreznošću treba da pišem. Prije nego što sam počeo da pišem roman “Izgubljeni anđeo” prošao sam kroz pet zemalja sa namjerom da iz prve ruke vidim mjesta na kojima ću da razvijem radnju svog romana.
Radio sam poput filmskog režisera koji je želio da “lokalizuje” svoj film. I to me je natjeralo da organizujem ekspediciju na planinu Ararat, na granici Turske, Jermenije i Irana.
Turske vlasti su mi pomogle u naporima i mogao sam pješačiti do skoro 5.000 metara, tačno do mjesta za koje se vjeruje da je tu Nojeva barka pod ledom.
Nijesam je vidio, ali osjećaj opasnosti i avanture su mi pomogli da ubrzam tempo knjige".
Bonus video:
