Poslije dugih pripremnih radova brojnih pomorskih konstruktora, 31. marta 1909. godine započeta je u brodogradilištu firme "Harland and Wolff" u Belfastu gradnja broda Titanik, koji je svojom veličinom, opremom, snagom i brzinom trebalo da prevaziđe sve što je do tada izgradila bilo koja pomorska sila u svijetu.
Prilikom izrade korišćeni su i ugrađivani svi najnoviji tehnički pronalasci, zbog čega je Titanik trebalo da bude i najbezbjedniji brod svog vremena. Njegovi donji spratovi bili su podijeljeni na 16 velikih odjeljenja, sa vratima koja su se posebnim elektromagnetskim mehanizmom zatvarala na kapetanskom mostu jednim pokretom poluge.
Vjerovalo se da zahvaljujući tome Titanik ne može potonuti ni pod kojim okolnostima. Među njegovom najsavršenijom opremom bila je i Markonijeva radio stanica, koja je omogućavala stalnu vezu sa kopnom i ostalim brodovima na daljini od nekoliko stotina kilometara.
Najpogodnija ličnost za mjesto kapetana Titanika bio je Edvard Smit, jedan od najiskusnijih moreplovaca tog vremena
Dimenzije Titanika odgovarale su troškovima za njegovu gradnju, koji se cijene na 1,5 miliona ondašnjih funti sterlinga. Težina broda iznosila je preko 46 hiljada tona, raspoređenih na 265 metara dužine, 31 visina i 28 metara širine.
Da bi se dobila potpunija slika o veličini ovog kolosa, najbolje govori podatak da su njegovi motori imali kapacitet od 30.000 konjskih snaga sa motorima na paru čija su četiri dimnjaka dosezala do visine od 56 metara.
Titanik je bio pravi ploveći grad, koji je na svojoj palubi mogao da primi 750 putnika prve, 500 druge i 1.100 putnika treće klase, što je pored 800 članova posade ukupno činilo 3.150 lica. Izgradnja Titanika završena je 31. maja 1911.
Najpogodnija ličnost za mjesto kapetana Titanika bio je Edvard Smit, jedan od najiskusnijih moreplovaca tog vremena. Imao je 62 godine i sigurno je bio najpopularniji oficir od svih koji su tada komandovali na okeanskim brodovima.
Takođe i brod Tunisien, koji je iz Njujorka plovio za Liverpul, upozorio je jednim radio telegramom kapetana Edvarda Smita na opasnost od santi leda
U službi pomorske kompanije White Star Line bio je od 1886, i za to vrijeme plovio je i komandovao na brojnim brodovima ove kompanije: Britaniku, Germaniji, Madžestiku, Baltiku, Adriatiku i Olimpiku.
Prvo putovanje, koje je Titaniku trebalo da donese slavu, započeto je u aprilu, odmah sa proljeća, u vrijeme naglih otopljavanja leda. Po mišljenju najboljih moreplovaca, smjer kojim su iz Evrope brodovi išli prema Americi bili su van pojasa do kojeg su dopirale ledene sante.
Ipak brod Germania, koji je tih dana stigao u Njujork, naišao je na ledena polja, a njegovi putnici izbrojali su za vrijeme vožnje 26 ledenjaka od kojih su neki bili visoki čak 30 m.
Poznato je da samo desetina ili osmina ledenog brijega viri iznad vodene površine i da težina jednog takvog ledenjaka po približnoj procjeni može da iznosi i milion tona.
Sudar nije bio tako nagao, a putnike su više uznemirile zaustavljene mašine, na čije su se vibracije bili navikli za vrijeme vožnje
Takođe i brod Tunisien, koji je iz Njujorka plovio za Liverpul, upozorio je jednim radio telegramom kapetana Edvarda Smita na opasnost od santi leda, a ubrzo poslije tog saopštenja posada i putnici Titanika ugledali su prve ledenjake, koji su samo malo izvirivali iz mora.
Taj prizor nije uglavnom nikoga uznemirivao, jer je sve loše misli rasterećivala svijest da je Titanik najveći i najbezbjedni brod na svijetu.
Neočekivani sudar Titanika sa ledenom santom dogodio se u večernjim satima 14. aprila 1912. Mašine su odmah stale, a prvi oficir je pokretom poluge zatvorio komore bezbjednosti, dok je kapetan izdao naredbu da čitava posada bude u pripravnosti.
Sudar nije bio tako nagao, a putnike su više uznemirile zaustavljene mašine, na čije su se vibracije bili navikli za vrijeme vožnje. Peli su se na palubu u večernjim haljinama i lagano obučeni, kako su se zatekli u svojim kabinama.
Svijetla tačka bio je ljudski heroizam koji je u tim teškim trenucima savladavao i prividno nesavladive prepreke
Ubrzo su se vraćali, umireni izjavama oficira da će kvar, koji je nastao usljed sudara, biti uskoro otklonjen. Nije se moglo govoriti o panici, a nije bilo ni vidljivih znakova straha, jer su svi vjerovali da Titanik zaista ne može potonuti.
Tek su zvuk signala za uzbunu i komanda kapetana Smita da svaki putnik uzme pojas za spasavanje, izazvali priličan nemir. Telegrafista je po eteru tražio ko će primiti njegovu kobnu vijest: Titanik tone! CQD i SOS (Come Quick Danger, Save Our Souls), poslije čega su slijedili podaci o geografskoj širini i dužini mjesta sudara.
Prvi je vijest uhvatio telegrafista broda Frankfurt, a uskoro se Titaniku javio i brod Karpatia, koji je saopštio da punom parom stiže na mjesto nesreće.
Nikada do tada, za čitavih 30 godina svoga službovanja, kapetan Smit nije izdao zapovijest na koju ga je toga dana natjerala stvarnost. Žene i djeca u čamce za spasavanje! U more je spušteno 16 čamaca, od kojih je u svaki moglo da stane samo 50 osoba. Scene koje su se tada odigrale potresle su i najhrabrije mornare.
Bankar, Bendžamin Gugenhajm odbio je ponuđeno mjesto u čamcu
Žene su se opraštale sa muževima, očevi sa djecom. Svijetla tačka bio je ljudski heroizam koji je u tim teškim trenucima savladavao i prividno nesavladive prepreke. Najbogatiji čovjek na brodu, pukovnik Džon Astor, vraćao se kući sa svadbenog putovanja.
Ipak je za čamcem u kome je spas našla njegova mlada žena, uzviknuo: Doviđenja u Njujorku!
Bankar, Bendžamin Gugenhajm odbio je ponuđeno mjesto u čamcu: Dok ne budu spaseni posljednja žena i posljednje dijete, to bi bilo kukavički. Poručite mojoj ženi da sam ispunio svoju dužnost! Zatim je otišao u kabinu, obukao frak i nasuo šampanjac u svoju čašu.
Na pitanje jednog mornara zašto to radi, ovaj gospodin, kojeg je bio glas i velikog plejboja, odgovorio je: Kada je lord Nelson prije bitke kod Trafalgara mogao da okači na grudi svoja ratna odlikovanja, zašto ja ne bih mogao da umrem kao pravi džentlmen!
I on je bio jedan od onih koji nijesu stigli na kopno.
Bilans katastrofe bio je užasan, 1.564 žrtve, najviše u istoriji pomorstva
U međuvremenu se na palubi okupila brodska muzika koja je nastojala da bar malo privuče misli onih putnika koji su tu bespomoćno stajali. Na moru su ostali prepuni čamci za spasavanje a na talasima su se uz krajnji napor još održavali posljednji preživjeli putnici.
Ledena voda učinila je svoje, a što je vrijeme više odmicalo, plivača je bilo sve manje. U osam časova izjutra Karpatia je stigla na mjesto nesreće. Tu, gdje je na 41,46. stepenu sjeverne širine i na 50,14. stepenu zapadne dužine trebalo da pored ledenjaka stoji nepomični Titanik, spasioci su našli samo nekoliko pretrpanih čamaca i more prekriveno utopljenicima.
Bilans katastrofe bio je užasan, 1.564 žrtve, najviše u istoriji pomorstva. Među spasenima, nalazilo se tri četvrtine svih žena, polovina djece i manji broj zrelih muškaraca, zakon mora i morala nije bio pogažen: Prvo žene i djeca!
Plemići, bankari i - teniski šampion
Vrijeme od izgradnje broda i imenovanja kapetana pa do 1. aprila 1912, kada je Titanik krenuo na svoje probno putovanje, bilo je posvećeno uređenju i ukrašavanju broda. Sjaj prvog svjetskog broda bio je uveličan i time što je broj putnika bio ograničen na 1.308, a cijena prevoza u odjeljenju I klase utvrđena je na 870 funti.
Na palubi je bio i šampion tenisa Ričard Noris Vilijams, koji je putovao u SAD na meč sa Amerikancem Stendingom
To je bila suma koju su mogli da plate samo pravi predstavnici javnog, političkog i privrednog života. U dnevniku broda, između ostalog, zabilježeno je da deset najbogatijih učesnika prvog putovanja, posjeduje kapital od 120 miliona funti.
Najbogatiji među njima bili su pukovnik Džon Džejkob Astor, čije je bogatstvo cijenjeno na 30 miliona funti, zatim bankar i industrijalac Bendžamin Gugenhajm sa 20 miliona, Isidor Štraus, vlasnik lanca robnih kuća sa 10 miliona funti.
Prva klasa bila je, takođe, rezervisana za plemiće, novinare, umjetnike i poslovne ljude. Na palubi je bio i šampion tenisa Ričard Noris Vilijams, koji je putovao u SAD na meč sa Amerikancem Stendingom.
Elitni putnici su se kretali po mnogobrojnim raskošno ukrašenim salonima i restoranima u kojima su, kako kažu preživjeli, “tekle rijeke šampanjca”.
Bonus video:
