Od svega lijepog što sam kao sportista doživio, najupečatljiviji utisak na mene je ostavilo navijanje publike na svjetskom prvenstvu u Beogradu (BAPS) 1978. godine, koje je ostalo kao nešto čime se i danas moja duša hrani. I nijedna radost, nijedna titula i medalja, ne mogu se uporediti sa veličanstvenošću tog doživljaja, i onim osjećanjem kompletne ispunjenosti zadovoljstvom i ponosom, što sam njihov miljenik – izabranik, u kome najviše prepoznaju sebe, svoj duh i karakter, i za koga svojim navijanjem saopštavaju: on je MI!
Dakle, taj zvuk gromoglasnog navijanja pune hale, ta emocija kojoj si uzrok, i koja je upućena tebi, nešto je najljepše i najviše što se može doživjeti. Gledao sam i slušao razna navijanja na brojnim takmičenjima, ali takvu vezu između sportiste i publike nikada više nijesam ni doživio ni vidio. I utoliko mi je žalije što ona nije krunisana radošću u danu finalnih borbi. A zašto nije? Tražeći (tada, a i u kasnijim godinama) odgovor, preispitivao sam se: da li sam i njih i sebe na kraju iznevjerio? Možda sam mogao više da pružim, bolje da se borim? Da li sam?... Ne! Mislim da ne. Ali, ima jedna okolnost koja se desila, i vjerujem, ipak bila presudna, a njen vinovnik je bio Bruno Hrastinski, naš glavni trener i sekudant u uglu ringa za vrijeme borbe... - Ako je iko na tom prvenstvu zaslužio (po svemu što je pružio) titulu, to je bio taj izubijani dječak; i ako je ijedna publika zaslužila da se raduje trijumfu svog miljenika, to je bila ona u hali Pionir. I evo, opet...
Stojim u hodniku koji vodi od svlačionica ka ulazu u halu, dobro sam se zagrijao, znoj mi se sliva niz lice; pored mene prolazi Bogujevci, vraćajući se sa ringa, on je naš treći finalista zaredom koji je poražen... Žao mi je publike, osjećam njenu potištenost, zebnju, bojazan, ali i nadu – vjeruju u mene, i čekaju moju pobjedu, spremni da me nose na krilima svog navijanja do nje. Svjestan svega toga, odlučan sam da se borim do zadnjeg atoma snage. Krećem ka ringu...
Očekivali su moj ulazak, i čim sam se pojavio, halom se iz 10.000 grla prolomila eksplozija usklika i skandiranja: ‘’Mijo, Mijo...’’ Kroz prethodnih 13 dana prošli smo zajedno, proživljavali teške trenutke i velike radosti, dizali smo se iz pepela i slavili, sve više postajali jedno biće, penjući se dalje ka vrhu...
Svjetsko prvenstvo sam započeo kao dječak koji ni sam nije bio siguran da mu je tu mjesto, i da je kadar da se nosi sa svim tim šampionima – a završavam ga kao prekaljeni borac - šampion, koji želi da u finalnoj borbi osvoji titulu, i kome je rečeno da će biti proglašen za najboljeg boksera prvenstva ukoliko pobijedi finalnu borbu.
Kroz četiri prethodne borbe sazrijevao sam prolazeći sva iskušenja koja boks u sebi krije. Sve su to bili teški ispiti koje sam polagao nošen davnom dječačkom željom, i atmosferom koju je stvorila ljubav i želja te divne publike poistovjećene sa krhkim mladićem, koji neće da odustane od borbe ni onda kada bi to bilo potpuno normalno. Toliko sam želio da osvojim titulu, njome se zahvalim, i uzvratim publici, na najljepši način završavajući našu priču. Ali život nije bajka...
Moj protivnik Valerij Račkov (SSSR) koji je u četvrtfinalu u fenomenalnoj borbi pobjedio olimpijskog šampiona Bakfelda(DDR), izvanredan je bokser, veliki borac koji sigurno svim srcem želi titulu.
Poslije prve runde, koja je protekla u visokom ritmu, sa puno udaraca, eskivaža, kretanja, i u kojoj sam za jasnu nijansu bio bolji, otišao sam u svoj ugao sa uvjerenjem da Račkov nije ništa bolji niti opasniji od prethodne četvorice mojih protivnika. U drugoj rundi ušao sam u otvorenu borbu, želeći da i u ovom meču zadovoljim publiku i siguran da sam brži i bolji od Račkova. Zadao sam puno čistih, snažnih udaraca, ali, ti moji udarci nisu ostavljali vidljivije posljedice, niti zaustavljali nalete mog protivnika, prosto su se razbijali kao talasi o stijenu – što je bilo deprimirajuće... Krajem runde sam osjetio veliki umor i iscrpljenost, nestalo je eksplozivnosti, snage i brzine u mojim mišićima, a Račkov nije ni za tren prestajao da atakuje...
Ipak, uspijevao sam da u toj završnici održim prednost iz većeg dijela runde, željno čekajući onaj minut pauze i osvježenja, u kome ću dobiti pohvale za borbenost, potvrdu da sam bolji, i podstrek koji će mi uliti novu snagu. A onda, tek što sam krajnje iscrpljen sjeo na stolicu u svom uglu, dočeka me prava salva optužbi i prigovora: - Pa, šta to radiš, zašto se upuštaš u borbu? Sve si upropastio, gubiš meč, potpuno pogrešno boksuješ! - Bio sam u šoku, nijesam mogao da vjerujem. - Pa zar nisam na ovaj način i do sada boksovao, i pobjeđivao? Evo, i publika je oduševljena, skandiraju moje ime kao u transu... Je li moguće da je Račkov bolji? - Prolazile su mi misli kroz glavu, bio sam potpuno zbunjen ovim što čujem. Ali, što je bilo najgore, ja sam pod bujicom tih riječi mog trenera, odjednom bio prosto slomljen. Osjetio sam kako me moćne ruke umora potpuno obuzimaju i odnose mi zadnje mrvice snage; nisam imao volje za dalju borbu - Najrađe bih, da treće runde i nema, da se sve sad završi...
Čemu dalja borba kad čika Bruno ovako govori? Nema nikakvog smisla, ni nade, jer, bolje ne mogu... o, kako sam umoran... - Treću rundu započinjem pod mučnim utiskom iz pauze u uglu, i sa „obogaćenim“ umorom sa kraja druge runde, Račkov osjeća svoju šansu, nastavlja da kidiše, u ringu to nijesam više ja, već produkt onih ubitačnih riječi čovjeka od koga sam očekivao pomoć i motivaciju. Polovinu runde sam, ipak, uspijevao da ne dozvolim svom protivniku da stekne neku veću prednost – uzvraćam, uprkos opisanom stanju... A onda, poslije jedne pauze, na četrdesetak sekundi pred kraj (dok je sudija udaljavao trenera Sorgića iz ugla zbog preglasnih savjeta), ja sam se vratio sebi; taj period do kraja bio je opet serijska razmjena udaraca u kojoj sam bio uspješniji... A onda, proglašenje pobjednika, vidim da čika Bruno trži pogledom nekoga za službenim stolom, a potom, njegovo kratko odmahivanje rukom...
Shvatio sam da mu je javljeno da sam izgubio! Oficijelni spiker je dok je vladala mukla tišina saopštio: - Odlukom sudija 4:1 pobijedio je Valerij Račkov! – U tom trenu dogodila se prava eksplozija protesta, publika je bila u delirijumu. „Pionir“ se tresao od negodovanja i zvižduka, koji se nisu stišavali ni prilikom dodjele medalja. Nijesam na pobjedničkom postolju plakao samo zato što su mi sudije otele pobjedu, što nijesam svjetski prvak, i što nijesam uspio na pravi način da privedem kraju svoju „odiseju“. Plakao sam zbog osjećanja neke više nepravde... Tad mi je data lekcija koju sam dugo proučavao i odgonetao, osjećajući da ću onda kada se pomirim sa svim pitanjima, doseći mnogo važniju titulu...
Sve se završilo tako što sam u Saveznoj skupštini na svečanom prijemu, odlukom međunarodnog žirija dobio pozlaćeni pehar kao najbolji jugoslovenski bokser na šampionatu. Sve novine su danima pisale o mom porazu kao o najvećoj nepravdi na BAPS-u, proglašavajući me za moralnog pobjednika... I dan-danas srijećem ljude i žene koji mi kažu kako pamte tu nepravdu, i da su tada plakali zajedno sa mnom. Tu ljubav, simpatiju i posebnu vrstu prisnosti, zlatna medalja mi vjerovatno ne bi donijela...
Nikada mi nije bilo jasno, zašto je čika Bruno onako postupio? Možda je bio deprimiran zbog prethodna tri poraza naših finalista? Možda je procijenio da na taj način neću moći da borbu uspješno dovedem do kraja? U svakom slučaju napravio je strašnu grešku! U svim kasnijim godinama nijesam ga pitao o tome... Ali je taj mladić izvukao pouku - na takmičenjima koja su slijedila, nijesam mnogo obraćao pažnju na ičije savjete i komentare kada je moja borba bila u pitanju, i taktika koju treba primijeniti - „slušao sam samo sebe“. Mnogo godina kasnije, ispunjen bogatim životnim i sportskim iskustvom, ništa mu više nijesam zamjerao. Nedavno sam se u Budvi, poslije 29 godina od te borbe, ponovo sreo sa Račkovom. Kao i one noći, pružio mi je ruku ozbiljna lica, to isto sam uradio i ja... A onda, osmijesi, zagrljaj, tapšanje, razdraganost zbog oživljavanja davne, drage uspomene...
On reče: ‘’Mislio sam da ću izgubiti... borba je bila izjednačena, al samo je jedan mogao biti svjetski prvak... ‘’Ma, nije važno, bilo pa prošlo – rekoh – važno je da smo sada tu, opet zajedno...’’
Bonus video:
