Na crnogorskim internet portalima zaista možete svašta da pročitate. Nazovi “ozbiljne vijesti” teško da me interesuju, jer se uglavnom radi o pronalascima tople vode. S druge strane, ono što pratim s velikim merakom jesu “vesti iz nesvesti” – znate već, sve one politikantsko-analitičke divote koje čitate rastrzani između iskrene zblanutosti i cinične nevjerice.
Cijenim da takvi “autorski” radovi govore mnogo više od “objektivnih” tekstova koji vas bombarduju samo suvim podacima. Jer, ako zaista želite da se upoznate sa pravim stanjem stvari u nečijoj glavi, u nekom uređivačkom odboru ili, na koncu, u nekoj zemlji, onda treba ozbiljno da shvatate naizgled neozbiljne tekstove. Recimo, raspojasana pisanija jednog univerzitetskog profesora, koja se nerijetko bave likom i djelom bivšeg premijera, nikako nisu pogledi iz perspektive njegove struke već stvar libidinalne ekonomije – pomenuti tekstovi potiču iz istog onog izvora iz kog i Petrarkini soneti posvećeni Lauri.
Dalje, ako je suditi po literarnim radovima na jednom drugom portalu, pande diljem svijeta odbijaju da se pare kao znak protesta zbog “velikosrpske hegemonije”, jer ne žele da Beograd učini Crnoj Gori isto što i dinosaurima prije nekoliko desetina miliona godina. I tako, čitajući zabrinute intelektualce, naletim na tekst u kome se veli da u Crnoj Gori ne smije biti sigurnog radnog mjesta ni za koga. To su samo riječi, neko će reći. Da, samo riječi, ali one umiju da budu opasne, pogotovu onda kada se njima pišu zakoni i stvaraju javne politike.
Jedna od ključnih neoliberalnih dogmi koja se iskristalisala osamdesetih godina prošlog vijeka zahtijevala je od države da svojim politikama uspostavi “fleksibilnost tržišta rada”.
Rezonovalo se ovako - ako se tržište rada ne učini fleksibilnijim, cijena rada će se povećati
Rezonovalo se ovako: ako se tržište rada ne učini fleksibilnijim, cijena rada će se povećati, što će opet navesti korporacije da prebace proizvodnju i investicije tamo gdje je cijena rada niža. Dakle, finansijski kapital biće investiran tamo gdje je fleksibilnost tržišta rada veća. Pošto je ova grupa ekonomskih ideologa privukla pažnju političara još tokom sedamdesetih, neoliberalizam se već tada počeo lagano razvijati kao ideološki mejnstrim. Ubrzo nakon sprovođenja tih politika, postalo je jasno o čemu se zapravo radi: cijena održavanja investicija “u svom dvorištu” bila je sistematska proizvodnja nesigurnih i nestabilnih radnih mjesta.
S druge strane, neoliberalna demagogija je bila neumoljiva: svaki ekonomski zastoj se pravdao nedostatkom fleksibilnosti, odnosno izostankom “strukturnih reformi” tržišta rada. U borbi sa krivcem na koga su ovi ideolozi uperili prst, država je dodatno podsticala fleksibilnost tržišta rada, što je urodilo sistematskim prebacivanjem rizika i nesigurnosti na radnike i njihove porodice. A nejednakost je samo rasla…
Vremenom se klasna struktura, koja je bila temelj industrijskog društva, počela mijenjati. Tako su milioni ljudi – i u razvijenim ekonomijama, kao i u onima u razvoju – ušli u ono što Gaj Stending naziva prekarijatom (kovanica od riječi precarious – neizvjestan i proletariat – proleterijat). Radi se o “klasi u nastajanju” koju ne možemo uvrstiti u ono što podrazumijevamo pod “radničkom klasom”: dakle, društvo koje se uglavnom sastoji od radnika u dugoročnim, stabilnim poslovima, sa fiksnim radnim vremenom i šansom za napredovanje, i koji raspolažu mogućnošću sindikalnog udruživanja i potpisivanja kolektivnih ugovora.
Zbog neprestane strepnje o mogućem gubitku posla i stalnog mijenjanja radnog mjesta, ljudi u prekarijatu nemaju razvijen radni identitet
S druge strane, zbog neprestane strepnje o mogućem gubitku posla i stalnog mijenjanja radnog mjesta, ljudi u prekarijatu nemaju razvijen radni identitet. To ima ozbiljne posljedice u društvu – naime, odsustvo osjećaja pripadnosti solidarnoj radnoj zajednici samo pojačava osjećaj otuđenosti i puke instrumentalizovanosti na radnom mjestu. A to je tle koje rađa oportunizam kao suštinsku vrijednost.
Izgubljeni između ugovora o stalnom zaposlenju i nedostatka zaštite od gubitka posla, pripadnici prekarijata egzistiraju u sadašnjosti, bez osjećaja profesionalne ispunjenosti i postignuća. Za njih je budućnost strana zemlja utoliko prije što hronično nisu u stanju da svojim primanjima podmire osnovne životne potrebe. Štaviše, drskost neoliberala ide toliko daleko da prekarijat nastoje prikazati u pozitivnom svjetlu predstavljajući ga slobodarski duh koji odbija norme stare radničke klase ukorijenjene u stabilnom radu, kao i materijalizam menadžerskih i administrativnih poslova. Osim toga, istraživanja pokazuju da kratkoročno definisana radna mjesta utiču na (ne)mogućnost mišljenja na duži rok. A sve manje mogućnosti za lični razvoj, odnosno za građenje karijere, uticalo je i na pojavu četiri problematična psihička stanja kod prekarijata: anomija, anksioznost, srdžba i otuđenost. Poražava podatak da je u razvijenim zemljama gotovo četvrtina radno sposobne populacije u prekarijatu.
Ako ljudska bića imaju predispoziciju da vjeruju i sarađuju, kako to vele socijalni psiholozi, onda neizmjerno fleksibilno okruženje bez ikakve sigurnosti mora da ugrozi svaki osjećaj za saradnju i moralni konsenzus. Time dospijevamo u situaciju da radimo sve ono što može proći nekažnjeno, a što se lagano pretvara u obrazac oportunističkog ponašanja, uvijek na granici amoralnog. Da bi se izgradila solidarnost, mora postojati osjećaj stabilnosti i predvidljivosti. Prekarijat nema ni jedno ni drugo. On je podložan hroničnoj nesigurnosti i neizvjesnosti. Vertikalna pokretljivost nagore nemoguća je bez sposobnosti razmišljanja na dugi rok. Ako ste u poziciji da često mijenjate posao, da često mijenjate poslodavca, da mijenjate kolege, i prije svega mijenjate ono kako zovete sebe, radna etika postaje sporna i oportunistička. A sve to – ova složena mreža psiholoških i socijalnih problema – nastala je kao posljedica fleksibilnosti tržišta rada i nesigurnosti radnog mjesta, koji zapravo čine temelj neoliberalnog ekonomskog sistema.
Istraživanja pokazuju da je prekarijat najpodložniji političkom populizmu (a posebno davanju podrške ekstremnoj desničarskoj politici)
Ali tu postoji još jedan problem, onaj potencijalno najopasniji – politički. Istraživanja pokazuju da je prekarijat najpodložniji političkom populizmu (a posebno davanju podrške ekstremnoj desničarskoj politici). Ukratko, prekarijat je najspremniji da na izborima podrži upravo one koji ga izrabljuju. Napetosti unutar samog prekarijata tjeraju ljude jedne na druge, što ih pak sprečava da ekonomske strukturne transformacije prepoznaju kao generator zajedničke im ranjivosti. Ta nemogućnost prepoznavanja uzroka problema predstavlja idealno tle za političku manipulaciju. Doskorašnji uspjeh neoliberalnog programa, koji su prihvatile od mnoge vlade širom svijeta, nije doveo do boljeg života, ali jeste stvorio političko čudovište.
I nakon svega ovoga, mi u Crnoj Gori priželjkujemo nesigurna radna mjesta za svakoga. To me je u jednom trenutku podsjetilo na Vestlejkov roman Sjekira. Ukratko, roman predstavlja studiju kojom je tada već ostarjeli majstor krimića pokušao da kaže kako je za vrijeme reganomike u srednjem staležu empatija postala beskorisna isto onoliko koliko i na bojnom polju. Vestlejk postavlja jednostavno pitanje: Ako, zbog pohlepe poslodavaca, dobijete otkaz nakon više decenija odane službe u jednoj firmi, koji bi bio najproduktivniji način da kanališete osjećanje iznevjerenosti?
Naravno, da pronađete očev pištolj marke “luger”, očistite ga i eliminišete pet najkvalifikovanijih konkurenata za specijalizovani srednjemendžerski posao kojim najbolje vladate. Na kraju eliminišete osobu čiji posao želite, dobijete željeni posao i živite srećno do kraja života. Jer, kad se desi haos na tržištu, pa na hiljade ljudi ostane bez posla ili ostane prepušteno životu na ivici egzistencije, haos ne o(p)staje samo u ekonomskoj sferi – naprotiv, najpogubnije posljedice dobija u društvenoj i političkoj. Ako nas je Prosvjetiteljstvo ičemu naučilo, to je da čovjek – a ne Bog ili prirodne sile – treba da kontroliše sopstvenu sudbinu.
I pored sve priče o individualizmu, ono što neoliberalna retorika poručuje građanima Crne Gore – koji sve više ulaze u prekarijat – jeste da se pasivno prilagođavaju tržišnim silama, da budu žrtve “strukturnih reformi” a ne slobodni pojedinci. A sve dok je građanin žrtva surove ekonomske stvarnosti, oni što vladaju uvijek mogu da igraju na kartu identiteta i tako ostanu na svojim stalnim, stabilnim radnim mjestima.
Jer, šta je materijalno siromaštvo u poređenju sa duhovnim bogatstvom čitanja Vestlejka u prevodu na crnogorski? Tada Śekira mnogo lakše padne na prazan stomak.
Bonus video:
