Romani: „Moraš da se smeškaš“ argentinske spisateljice Luise Valensuele „Lasica i njih devetoro“ finskog pisca Pasi Ilmari Jeskeleinena i „Zlatna kapljica“ francuskog pisca Mišela Turnijea novi su prevodi izdavačke kuće Agora. Riječ je o poznatim piscima i osobenim književnim rukopisima.
„Moraš da se smeškaš“ (prevod Ana Marković) prvi roman Luise Valensuele, objavljen 1966, prikazuje život jedne prostitutke sa empatijom, iz antipatrijarhalne perspektive, bez moralisanja ali neumoljivo kritički prema društvu koje nema mnogo milosti za žene kao što je Klara, prostodušna junakinja sa skromnim snovima o moru i sreći, koja se na svakom koraku suočava s eksploatacijom i nasiljem. U tragičnu priču autorka uključuje komične i kič elemente, te predstavlja izuzetno živopisnu galeriju sumnjivih likova, sitnih kriminalaca i prevaranata koji stoje u suprotnosti s naivnošću junakinje, čija maštanja o životu i ljubavi odražavaju sentimentalna opšta mjesta popularne kulture. Ovo je roman o sporom i mukotrpnom sticanju svijesti jedne potlačene žene, a otvoreni kraj romana nagovještava da je uspjela spoznati slobodu, po prvi put i uprkos svemu. Romanom „Moraš da se smeškaš“ Luisa Valensuela je najavila svoje centralne književne preokupacije, prije svega zanimanje za rodne teme i kulturni i društveni položaj žena, koje se nalaze u osnovi njenog poimanja ženskog pisma.
Luisa Valensuela (Buenos Ajres, 1938) - autorka brojnih eseja, romana, pripovijetki, mini-priča i jedna od najvažnijih savremenih argentinskih književnica. Rođena u umjetničkoj porodici - njena majka, Luisa Mersedes Levinson, takođe je bila književnica - Valensuela je odmalena bila okružena velikanima argentinske književnosti; u njenoj kući okupljali su se značajni pisci, Horhe Luis Borhes i Ernesto Sabato, između ostalih. Vrlo mlada počela je i sama da se bavi novinarskim poslom i književnošću. Puno je putovala, živjela je u Francuskoj, Španiji, Meksiku i SAD-u. U Njujorku je provela deset godina (1979-1989), gdje je otišla da radi kako bi se sklonila od vojnog režima u zemlji. Dobitnica brojnih argentinskih i međunarodnih priznanja, prevođena na brojne svjetske jezike, danas živi, radi i neumorno piše u Buenos Ajresu. Valensuela piše političku književnost, u najširem smislu te riječi, i u svojim autopoetičkim esejima prevashodno se bavi konceptima ženskog pisma i pisanja tijelom. Važnija djela: „Ovdje se dešavaju čudne stvari“, „Kao u ratu“,„Promjena oružja“, „Roman noar s Argentincima“,„Simetrije“...
Roman „Lasica i njih devetoro“ Pasi Ilmari Jaskalainena, jeste knjiga koja je u 21. vijeku možda najreprezentativniji izvozni proizvod finske književnosti. Riječ je o književnoj misteriji sa elementima Linčovog „Plavog somota“ i nijansama Safonovog romana „Sjenka vjetra“.
Otkriće postojanja romana „Zločin i kazna“ u kojem Raskoljnikova ubija Sonja, u lokalnoj biblioteci malog finskog mjesta, pokreće lanac događaja. Poput zavjere finskih štampara, koji mijenjaju djelove knjiga, ovakve stvari se ne zaustavljaju, greške se pojavljuju i u drugim knjigama i osvajaju ih mijenjajući im sadržinu. Jozef K. ulazi u Kamijevog „Stranca“, i pomaže Mersou da pobjegne iz zatvora, a sam ostaje da mu se sudi. Sve ovo otkriva mlada nastavnica Ela, koja i sama nakon više decenija, postaje prva nova članica književne grupe Društvo književnika Zečeva, koju vodi slavna dječja spisateljica Laura Lasica. Članove ovog društva, ona je još prije nekoliko decenija odabrala kao talentovanu djecu i svi su u međuvremenu postali poznati pisci, a sama ova grupa književni mit ustrojen po svojim neobičnim pravilima. U međuvremenu, pod misterioznim okolnostima Laura nestaje u sniježnom vihoru, a Ela, poput literarnog ali i stvarnosnog istražitelja, počinje da otkriva tajne ovog gradića koji nalikuje finskom Tvin Piksu i tajnog društva koje počiva na zavjetnoj pripadnosti danas značajnih pisaca koji su povezani Pravilima igre. Igra koju igraju pisci, ogoljava ih pred Elom, koja u igri različitih književnih diskursa probija zid ćutanja i razotkriva tajnu nestanka desetog člana grupe, navodno najtalentovanijeg dječaka.
Jaskalainen je, kako primećuju kritičari, kreirao slagalicu od knjige koja dotiče sjeme kreativnosti, korozivne kvalitete prikladnih laži i fikcija koje naša sopstvena sjećanja konstruišu i prezentuju kao činjenicu. Neodoljiv i sjajan roman „Lasica i njih devetoro“ podsjeća na H. Murakamija i Jaspera Fordea, obogaćen finskom atmosferom i nordijskim tradicijama. Prevodilac knjige je Boris Vidović. „Zlatna kapljica“ Mišela Turnijea (prevod Vladimir D. Janković) je roman o sazrijevanju mladića koji traga za samim sobom i na tom putu sreće ličnosti čiji je značaj simbolički. Idris živi u Alžiru i čuva koze i ovce, nedaleko od oaze Tabelbala. Međutim, jedan takav sasvim običan dan promijeniće se kada se zaustavi automobil nedaleko od njega iz kojeg će izaći žena koja će tražiti da ga fotografiše, rekavši da će mu vratiti sliku kada je razvije u Parizu. Ali Idris nikada neće dobiti svoju fotografiju nazad. Kasnije, kada krene na sjever, put Francuske, nailaziće na druge svoje slike, na kojima više ne može da prepozna sebe. Izgubljen u snoviđenjima, počeće da prezire sve oko sebe, sve dok jednog dana spas ne nađe u kaligrafiji: znakovi kaligrafije oslobodiće ga od tiranije slike, opijuma zapadnog svijeta.
Kako se spasiti od diktature slike
Turnijeova knjiga nas primorava da razmišljamo o društvu u kojem smo sa svih strana zasipani raznim slikama, koje nam se nameću kao smjernice i mjerodavni pokazatelji. Narativni stil Turnijeov predstavlja svojevrsnu sintezu tradicija usmene književnosti Magreba i francuskog indirektnog diskursa.
Mišel Turnije (1924-2016) je rođen u Parizu porodici profesora njemačkog jezika. Drugi svjetski rat proveo je u Parizu osjetivši sve posljedice djelovanja njemačke vojske. Slučajnim odlaskom na Univezitet u Tubingenu 1946, Turnije počinje da studira filozofiju. Napustio je akademsku karijeru jer ga filozofski krugovi nikad nijesu prihvatili. Radio je u izdavačkoj kući, a kasnije na radiju i televiziji. Preveo je djela Remarka na francuski. Tek 1967. god. pojavljuje se njegov prvi roman, „Petko ili limbovi Pacifika“ i osvaja Veliku nagradu Francuske akademije. Titulu vodećeg francukskog autora donio mu je roman „Kralj Vilovnjak“ 1970, za koji je dobio nagradu Gonkur. Od tada, u njegova glavna djela, između ostalih, ubrajaju se i književna autobiografija „Vjetar Svetog Duha“ (1977), u kojoj koristi analizu svoje karijere kao pisca u cilju stvaranja mita o sebi, zatim „Tetrijeb“ zbirka kratkih priča, kao i nekoliko romana među kojima su najinteresantniji „Meteori“ i „Zlatna kapljica“.
Bonus video:
