Kada su u martu 1968. godine na Univerzitetu u Nanteru, kraj Pariza, studenti počeli da se okupljaju, diskutuju i protestuju, odmah sam osjetila da će se pokret brzo proširiti zbog ranijeg iskustva u Studentskom gradu na Novom Beogradu. Uvijek se nađe kolovođa koji će, u želji da se istakne, pokaže, zadovolji svoja ambicija, ponekad i zato što ga okolnosti navedu na to, lako motivisati mase… A povod je bio tako mali da je skoro i zaboravljen - studenti su zahtijevali pristup u ženski dom. Ali u Francuskoj niko nije ni slutio da će se to pretvoriti u veliki događaj.
I zaista, bunt je polako, ali sigurno osvajao fakultete jedan za drugim, sve dok se nije dokopao Sorbone - neprikosnovene institucije, glavnog univerzitetskog zdanja. Odatle je nastavio tu sasvim blizu, uz Rasinovu ulicu do pozorišta Odeon, da bi na kraju, zahvatio čitav Pariz, a ubrzo i cijelu zemlju.
Pokret s univerziteta koji se postepeno pretvarao u opšti štrajk, širio se sve više na velike fabrike i preduzeća i sjećam se da sam sa grupom studenata došla pred veliku robnu kuću Galerije Lafajet sa zahtijevom da odmah stupe u štrajk. Imala sam utisak da su to jedva dočekali i rado su napustili posao. Pokret je sve više paralizovao i saobraćaj. Automobila je bilo sve manje, benzin je nestajao, rezervisan samo za hitne slučajeve. Štrajk se širio na sve strane i prenio i na metro. A kada se saobraćaj obustavio, zaustavilo se i sve ostalo, pa i svekoliko snabdijevanje. Nastupila je opšta paraliza i nestašica.
U velikim gradovima vlada otuđenost u ime civilizacijske uzdržanosti i navodnog lijepog ponašanja, a to samoizabrano, umjesto da usrećuje ljude, čini ih usamljenijim, pa zbog toga i očajnim. Ta izolovanost osiromašuje ljudsku dušu i izaziva strah, pa svi zaziru jedni od drugih, pretvaraju se u dobro zamandaljene strašljivce i egoiste. Ali ti bogomdani majski događaji, naglo su raskravili to otuđenje, digli u vazduh zaštitnu korubu ukočenosti i pokazali sasvim drugo lice francuskog naroda. I glavni grad Francuske postaje grad svestrane solidarnosti.
I neviđeno, odjednom su ljudi, prinuđeni da pješače, postali dobri, neusiljeni, predusretljivi, lako su stupali u razgovor s nepoznatima, međusobno se pomagali i činili nepredviđene usluge. Stopiranje, na koje se uvijek gledalo s podozrenjem, postalo je do te mjere uobičajeno da su se vozači sami zaustavljali da vas povezu. Bio je to romantični period Pariza prepunog veselih, skoro srećnih pješaka blagonaklonog ponašanjanja. Trenutak bliskosti kada su ljudi bili prirodni, bez pretjeranog ustezanja, kada su imali o čemu da progovore, kada se nijesu ustručavali da se obrate sa ti nepoznatom, jer ih je ta kratka i topla rečca približavala i činila ih ljudskijim. Kao da su neophodni izuzetni događaji, pa da ljudi u sebi pronađu i ispolje svoju plemenitu stranu: nesebičnost i dobročinstvo.
Demonstracije su bile svakodnevne i svaki put sve brojnije. Ona na dan trinaestog maja postala je istorijska - okupila je više od milion ljudi koji su se kretali od Istočne stanice na sjeveru Pariza, do Trga Danfer Rošero, na jugu u pravoj liniji. Veličanstvena, beskrajna, zauzimala je cijelu širinu Velikih bulevara, išarana brojnim udruženjima i profesionalnim grupama s transparentima najrazličitijih zahtjeva. Pjevane su i prigodne pjesme koje su uticale na dobro raspoloženje. A najviše Internacionala, što uvijek potresa. “Bila je to ekstaza istorije”, reče nedavno Edgar Moren, svjedok i učesnik.
Iako mi je sinu bilo samo deset mjeseci, toga dana na Bulevaru Sen Mišel našla sam se i ja. Morala sam učestvovati na toj znamenitoj manifestaciji. I bila sam nagrađena: na samom zdanju Sorbone vijorila se crvena zastava, a crna - anarhistička, na njenoj kapeli. One mi izmamiše suze radosti: “Divno, i ovdje će doći socijalizam”, iluzija u koju sam, svjež izdanak socijalističke zemlje, tada još vjerovala, jer i poslije tri godine boravka u “kapitalizmu”, privatnu svojinu nikako nijesam mogla da shvatim, ni da prihvatim. Kako to da neko posjeduje svoju apoteku ili radnju cipela gdje vlasnik naređuje potčinjenom? Nije mi to išlo u glavu. Kako je kod nas sve pripadalo državi, svojina za mene značila eksploataciju radnika i sve što uz to ide.
Pošto su studenti zaposjeli Sorbonu, ona je postala međuklasni forum za diskusije, pošto su stalno pristizali radoznali ljudi iz raznih slojeva društva. Bila je to najveća tribina i sastajalište svih koji su željeli da čuju nešto pametno, zanimljivo, duhovito, da se obavijeste, da sami daju valjane prijedloge. Mnogobrojni amfiteatri postali su govornice na sve moguće teme. Studentima su se u jednom trenutku priključili i veoma brojni fabrički radnici s kojima su se vjerovatno prvi put sreli i pomiješali, stupili u direktan kontakt, bratimili i otkrivali jedni druge. Tako su se i radnici našli na toj ranije nepristupačnoj Sorboni. U stvari, ljudi su neprestano dolazili, njena vrata su bila širom otvorena za sve, bez ikakve kontrole. Zaposjednuta i danju i noću Sorbona nije zatvarana tokom tih događaja.
I pozorište Odeon je pretvoreno u danonoćnu debatu u kojoj je svako imao pravo da uzme riječ. Dolazila sam kao neko ko je zalutao s Marsa. Otkrivala sam neviđenu toleranciju i slobodu govora: niko nikome nije upadao u riječ, niko nikog nije prekidao, ućutkivao, psovao, osporavao ili nametao svoju istinu. Na dnevnom redu je bila neprestana potraga neke drugačije budućnosti, opšta razmjena mišljenja, rasprava, prijedloga ili kritika. Tražilo se neko čudo koje bi sve zadovoljilo i u njega se vjerovalo. Sve me je to oduševljavalo, slušala sam s velikom pažnjom. Ljudi su očigledno bili žedni i gladni razmjene misli pa je ogromno pozorište bilo neprestano puno, čak i prepuno, pošto je bilo i onih što su stajali sa strane. Diskutanti su uporno iskazivali nove ideje, predlagali nova rješenja u želji da društvo pokrenu iz dugovječnih, davno ustaljenih i vrlo zastarelih formi koje ga koče. Jednoga dana sve to je urodilo plodom i našlo svoju primjenu u Francuskoj.
I sama sam se usudila da iskažem svoje mišljenje. Nije bilo lako nastupiti u tako velikoj sali i pred toliko svijeta, budući strankinja, ali je valjda bila jača moja želja da doprinesem i pomognem tom skupu svojim “genijalnim” predlogom. Savjetovovala sam im da zauzmu još samo banke, pošto su fabrike već bile u rukama radnika, i ostvariće socijalizam! Kao svježa pridošlica iz socijalističke zemlje, vjerovala sam iz sve snage u idealno samoupravno društvo u kome su svi ljudi jednaki, bez gâzda i slugu, braća što sve dijele, gdje eksploatisanih nema, i gdje su svi ljudi ravnopravni.
I dok sam obrazlagala priču o samoupravljanju u pravom socijalizmu u kome radnici odlučuju o radu i zaradi, usred moje tirade o idealnom poretku, žena iz publike uzvikne: Pa, kad je tako kod vas savršeno, zašto radnici iz Jugoslavije dolaze u Francusku? Ja se tu zbunih pred neoborivim dokazom, prvi put suočena s nepoznavanjem ekonomije, kao i činjenice da se kod nas odavno govorilo jedno, a sprovodilo drugo. Mnogo kasnije sam saznala da je naša nova klasa (koju nam je otkrio Milovan Đilas) slala radnike Francuskoj da bi prodavala njihovu radnu snagu. Ona je spriječila ostvarenje samoupravnog društva jer joj je ugrožavalo bezgranične privilegije. Nažalost, ta ista klasa je opljačkala početkom zadnjeg rata taj narod postat u pečalbu.
Ipak, dok sam govorila da treba da se zauzmu banke, ljudi su aplaudirali. Slagali su se sa mnom možda samo oni naivni poput mene, vjerujući da će se kapitalizam brzo predati. Velika zabluda! Kapitalizam se pokazao kao neosvojiva tvrđava, jer su De Golovi tenkovi već bili postavljeni oko grada da brane te banke, odnosno kapitalizam. Tada sam shvatila koliko je ta država jaka. Shvatila sam da moj pametni prijedlog u Odeonu nema nikave šanse i bilo mi je žao.
Ali, najatraktivnije mjesto za stvaranje novog svijeta bio je svečani amfiteatar na Sorboni, inače rezervisan za izuzetne prilike i doktorate. I njega su mladi okupirali i pretvorili u svoju permanentnu agoru. Nastupali su divni momci i djevojke puni fabuloznih i neostvarivih snova i fantastičnih ideala, zanimljivih prijedloga i duhovitih ispada, a Kon Bendit je zagrijavao mase svojim govorima. Sa već izvjesnim iskustvom, poslije prvog nastupa u Odeonu, otišla sam i na Sorbonu da osmotrim atmosferu. I u takvom užarenom ambijentu, opet sam se usudila, sad već s oprobanom govorničkom praksom, da pohvalim naše samoupravljanje. I ponovo pobrala tople aplauze.
Nije meni bilo do aplauza, željela sam samo da saopštim nešto korisno, novo i nepoznato na Zapadu, što je kod nas nekada dalo odlične rezultate. Taj moj naivni politički nastup je bio iluzoran. I danas vjerujem da će društvo jednog dana ipak doći na taj oblik društvene svijesti o udruživanju i samoorganizovanju u kome će sami proizvođači odlučivati o svom radu i raspodjeli zarade. Ipak, nijesu li danas svemoguće ekonomske asocijacije začetak samoudruživanja? Još vjerujem u taj sistem.
Nažalost, u Jugoslaviji smo tada bili nezreli za tu idealnu zamisao i savršeni sistem, ali kako volimo u svemu da prednjačimo, pokušali smo. U to vrijeme naše samoupravljanje zainteresovalo je izvjesne Francuze poput poznatog socijaliste i bivšeg Miteranovog premijera Mišela Rokara, koji mi je to potvrdio i u razgovoru objavljenom u Oslobođenju prije raspada Jugoslavije. Ali i neke druge važne ličnosti bile su pristalice toga.
Među mladima, bilo da su studenti ili radnici nije postojalo persiranje, što je stvaralo bliskiju, neusiljenu i opuštenu atmosferu. Bez hijerarhije i rastojanja vladalo je razumijevanje, približavanje i solidarnost s radnicima. Oni su dobili pravo na riječ, osjećali su da postoje, da ih neko sluša, da nešto znače kao bića i da njihovo mišljenje možda neko i uvažava, da imaju neku ulogu, da su korisni i da stiču ličnu važnost. Nevjerovatne su bile te razmjene s radnicima koji su učili od studenata, saopštavajući im kako žive, šta ih zaokuplja, ili boli i šta može u tome da se popravi. Ali i studenti su otkrivali jedan njima nepoznat svijet, borbu radnika za šira prava i priznanja, uviđali njihove probleme. Bila su to obostrana saznanja u kojima su se svi uzdizali: radnici učili, a studenti širili svoje vidike izvan uobičajenih.
Miješale su se ideje i život.
Na kraju, štrajkovi su paralizovali cijelu zemlju. Sve institucije su stale, administracija odustala da se brani, da učestvuje, da postoji, predala se. Radnici su vjerovatno prvi put na taj način bili aktivni, niko nije radio i zato su svi bili slobodni da učestvuju u pokretu.
Nevjerovatno je kako francuski političari, čak ni komunisti, nijesu ozbiljno shvatili, niti razumjeli taj pokret u početku. Tek kada je saobraćaj sasvim prekinut i fabričke mašine zaustavljene, socijalisti i komunisti su počeli da se bude i shvataju šta se dešava, dok su se neki pridružili pobunjenicima. Tek tada su veliki politički govori počeli da odjekuju na stadionima. Tako je radnička klasa preko štrajkova ušla u žižu interesovanja. Od inteligencije Sartr je bio prvi koji mu se priključio, a i Mišel Fuko mu se predao svom dušom, odmah po dolasku iz Amerike.
To je sve trajalo izvjesno vrijeme pa je došlo i do velikih okršaja između policije i studenata, naročito kada su im se priključili trockisti i maoisti koji su bili za pravu revoluciju. Najoštriji sukobi su izbili u ulici Gejlisak, gdje su se nalazile najveće barikade. Čule su se eksplozije i vidio dim na televiziji, pa smo zamišljali najtragičnije scene. Živjeli smo privezani za radio i svakog časa pratili šta se dešava. Kada je De Gol vidio da pokret uzima maha, preduzeo je mjere i on je polako počeo da jenjava. Prvo je policija opkolila Sorbonu. Radio je jednog jutra javio da studenti nemaju hrane. To saopštenje o opkoljenim studentima izazvalo je veliko uzbuđenje, jer po zakonu policija nema pravo da uđe na univerzitet. Građani su se zdušno odazvali donoseći im na pretek hljeba i mlijeka. I sama sam isto učinila, stopirajući sve do Sorbone. Međutim, pošto se sve to odužilo, policija je, posebnim dekretom, dobila dozvolu da provali i istjera studente.
U toj opštoj gužvi našlo se i drugačijih učesnika - potpunih neznalica o vrijednostima, ili zlonamjernih koji su činili štetu zemlji. Tako su mnoge dragocjenosti uništene, poput freske koja je krasila veliku prolaznu galeriju, dok su neki zidovi postali podloga za umjetnička djela. Na kraju, svi ti tragovi vandalizma brzo su uklonjeni, tako da se pustošenje više nije primjećivalo.
Opšta situacija se polako smirivala, institucije počele s radom, saobraćaj se uspostavljao, kao i metro, a univerziteti ponovo otvoreni. Sve je ubrzo došlo na svoje mjesto i studenti su mogli da polažu ispite pomjerene za kraj juna. Društvo se vraćalo ne potpuno utabanoj stazi, jer su majski događaji u istorijskom smislu ostavili pozitivne rezultate i neizbrisive tragove do daleke budućnosti. Zato će se istorija francuskog društva i dijeliti na ono prije 1968. godine i ono poslije nje.
Pokret je donio veliku novinu: ljudi najrazličitijih doba starosti shvatili su da je društvo u mnogome zastaralo, ukočeno i da ga treba pokrenuti, a važne institucije kao i odnose u njima neophodno obnoviti i modernizovati. Jednostavno, nastupio je i zavladao do tada nepoznati elan i duh kod ljudi koji su uvidjeli da mogu da budu i drugačiji, bolji, humaniji, da su između pretpostavljenih i potčinjenih mogući i drugačiji odnosi. Sloboda izražavanja je uznapredovala. Postojao je nov slogan koji se pripisuje Margerit Diras: Zabranjeno je zabranjivati. I službenici se više nijesu plašili svojih pretpostavljenih, niti radnici svojih gazda, koji su sa svoje strane uvidjeli da treba da imaju bolji odnos sa zaposlenima.
Pod utiskom ovih događaja odmah sam napisala tekst za beogradski Student. Poslala sam ga mom bratu Dušanu Bogavcu koji ga je odnio u redakciju, ali su i u Beogradu bile demonstracije i taj broj je zabranjen da ne bi poslužio za primjer našim studentima.
Osnivanje drugačijih univerziteta
Poslije tih burnih događaja grupa francuskih intelektualaca, mislilaca i filozofa (Elen Siksu, Žil Delez, Mišel Fuko, Žan Droz, Andre Mikel) željela je da se osnuje Centar inovacija otvoren prema modernom svijetu. Tako je već 1. decembra iste te 1968. godine, osnovan Univerzitetski eksperimentalni centar Vensen, a malo kasnije Univerzitet Pariz VIII s velikom pedagoškom i finansijskom autonomijom. Tu se mogao upisati i neko bez mature, a primani su i stranci. Profesori i studenti su se smatrali kao saradnici. Taj univerzitet je unio velike novitete s osnivanjem departmana filma, psihoanalize, slikarstva, teatra, urbanizma, hipermedija, vještačke inteligencije… Brojni studenti koji su pohađali te nove discipline danas su velika imena u kulturi: pisci, reditelji i režiseri, kompozitori, umjetnici, sociolozi, filozofi, geopolitičari… Lingvistika je tu zauzimala važno mjesto oslanjajući se na radove Džona Liosa, Naoma Čomskog, a kasnije Julije Kristeve, između ostalih, koji su poremetili do tada ustaljene teorije o jeziku. Na taj univerzitet su me 1978. pozvale moje kolege sa slavistike da predajem srpskohrvatski jezik. Nošena nezaboravnim oduševljenjem majskih događaja 1968. godine i onim što su oni dali, kada su me postavili za docenta (chargé de cours) na Univerzitetu Pariz VIII, i ja sam studentima predložila da se ne persiramo, ukoliko oni to žele. Uostalom, na tom univerzitetu to se uvijek praktikovalo kao posljedica Majskih događaja 1968. godine. Univerzitet se smjestio u Vensenskoj šumi u novo zdanje, specijalno sagrađeno. Bilo je to mjesto susreta umova iz svih krajeva svijeta gdje su se pretresale najfantastičnije ideje - mjesto istraživanja novina. Univerzitet ispred svog vremena.
Galerija
Bonus video:
