Bol je sastavni dio života i u svijetu u kojem živimo nju je nemoguće izbjeći. To ne bi predstavljalo problem kada bi bolu dozvolili da se manifestuje ili kada bi se u trenutku njenog nastanka dogodilo adekvatno pomirenje s onim ko nam je bol nanio.
No to se rijetko događa, pa se od najranijeg djetinjstva bol potiskuje i vremenom to postane navika. Kada svoje emocije ne izražavamo na adekvatan način, već ih konstantno potiskujemo u sebi, događa se dezintegracija u našoj ličnosti, pri čemu gubimo svoj bazični identitet i svjesnost o onome što zaista jesmo.
No identiteti predstavljaju temelj našeg postojanja. Oni umu daju smisao i strukturu, te usmjeravaju našu energiju i pažnju. U nedostatku vlastitog identiteta, podsvjesno ćemo poprimiti onaj koji nam je u datom trenutku dostupan, a u trenutku iskušavanja bola, to je identitet žrtve. Bez obzira na to koliko boli on sa sobom donosi, mi nećemo htjeti da ga otpustimo, jer na podsvjesnom nivou on za nas znači život.
No, u stvarnosti, na ovaj način mi zapravo sistematski gušimo život, ne samo u sebi, već i u osobi koja nas je povrijedila, jer na energetskom nivou mi svi međusobno komuniciramo - i onda kada se čini da interakcija ne postoji, a svako neopraštanje ostavlja svoj energetski zapis. Otpustiti svijest žrtve, a time i potisnutu i akumulisanu bol, te osloboditi energiju koju smo u takvom procesu blokirali, moći ćemo jedino ukoliko smo u stanju istinski oprostiti.
Svjesni svih posljedica neopraštanja, ponekad ćemo to doista i željeti.
No sve dok istinski nismo spremni na promjene, dok nismo voljni otpustiti identitet koji smo na temelju boli stvorili, niti prihvatiti sebe i svoje postojanje izvan konteksta boli, sa svakim pokušajem opraštanja, još ćemo više boli privlačiti u svoj život, a time sami sebe dodatno povređivati. Tek kada smo u stanju sve događaje u svom životu, ali i životu druge osobe, sagledati s neutralne pozicije, shvatićemo da su sva povređivanja nastala kao posljedica straha, ali i boli koju svako od nas nosi u sebi...
Tek tada, moći ćemo sve otpustiti, a time i neuslovno oprostiti – pa i onda kada mi sami nismo dobili oproštenje ili odobrenje, a za to je često potrebno vrijeme.
No kada se dogodi, u našem životu otvoriće se prostor za istinske i korijenite promjene. Kada smo u stanju da oprostimo, prestajemo da u svoj život privlačimo bol.
Više nećemo doživljavati ili proživljavati nepravdu i prestaće potreba za poravnanjem.
Umjesto toga, rodiće se odgovornost, prema sebi, prema drugima i prema životu.
Mi sami postaćemo promjena koju priželjkujemo.
www.hortusmentis.com
Bonus video:
