Svetislav Basara je uspio da pod imenom Mein Kampf napiše radikalno antifašistički roman. Ali, nije to jedini “ples sa nemogućim” u ovom romanu. Zapravo, Basarin Mein Kampf je jedan odista uzbudljiv tango sa imaginacijom čitaoca. Basara dokazuje da ništa nije izvan milosti romansijera, tog posljednjeg (ironičnog) boga našega svijeta. I da ne postoje “trivijalne zone” kojih se pristojan pisac ima kloniti: jasno, iza ovog mita o “neupotrebljivim temama” krije se zapravo najniži književni konformizam, ne tako rijedak na aktuelnoj regionalnoj sceni. Naprotiv, ponekad je upravo u “patologiji svakodnevnog”, u svojevrsnoj fenomenologiji banalnosti sakriven put do pune slike o jednoj epohi.
Roman bolničke sobe
U prvom sloju Basarin Mein Kampf je roman bolničke sobe. Pri tom, zaboravite tjeskobu uobičajene „bolničke“ proze. Makar ta tjeskoba bila staroevropski glamurozna kao u nenadmašnom Čarobnom brijegu, ili otužna i opora kao kod Solženjicina u Odjelu za rak... Ova priča je karnevalski raspomamljena – najluđi tok svijesti koji možete zamisliti. Uostalom, bolest je omiljeni teren (Uspon i pad Parkinsonove bolesti) ovoga pisca. Njeno filozofsko utemeljenje u “Parkinsonu” jedan je od Basarinih semantičkih vrhunaca.
Basara, na sreću, i nervira mnoge, što je za pisca uvijek poželjna, inspirativna pozicija
Takav okvir, jasno je, daje neslućene, basarijanske mogućnosti.
Pripovijedanje bez predaha
Uprkos ozbiljnim godinama i dinamičnoj popularnosti...ovaj se autor ne predaje: i dalje je provokativan i inovativan
Basarin “antifašizam” konstituisan ovom knjigom je takođe inspirativan sloj. Ovdje se “fašizmom” naziva sveprisutna filozofija banalnosti, palanački svjetonazor sitne prevare... Razgovori sa konceptualnim umjetnikom, legendarnim Erom Milivojevićem, predstavljaju jednu vrstu mini-manifesta antibanalnosti, i osoben dodatak ovom ideološkom sloju, sa elegantno elaboriranom tezom o korijenu fašizma u Slici, odnosno klasičnoj likovnoj umjetnosti.
Pretpostavljam da pisac izluđuje makar dio svojih sunarodnika (i to onaj vjerujući) kada konstruiše konsekventno hrišćanska objašnjenja osobito traumatičnih stvari. Pa, Basarin Kramberger objašnjava da mjereno aršinima hrišćanskog svjetonazora – “nije nama NATO uzeo Kosovo, nego Bog”. On je svemoguć, i ako je on odabrao mehanizam koji će nama izgledati kao akcija NATO pakta, to je izvan našeg razumijevanja, ali, ovakav rasplet sa Kosovom djelo je – Gospoda. Pa se njemu obratite ako vam nešto nije po volji, rezonuje Kramberger.
Razaranje političke banalnosti
Njegov novi roman je intrigantan i angažovan, istovremeno i krajnje ličan
Basara je jedan od najvažnijih djelatnih srpskih pisaca danas. Gotovo svake godine obraduje čitaoce novim romanom. Istovremeno, uprkos ozbiljnim godinama i dinamičnoj popularnosti (Basara, na sreću, i nervira mnoge, što je za pisca uvijek poželjna, inspirativna pozicija), ovaj se autor ne predaje: i dalje je provokativan i inovativan.
Njegov novi roman je intrigantan i angažovan, istovremeno i krajnje ličan. Na jednom od fotosa za svoje kolumne Basara se pojavljuje sa dignutim pesnicama, u stavu boksera. Da ostanemo u takvom kontekstu, u zoni te metafore - na aktuelnoj srpskoj književnoj sceni on bi bio Mani Pakijao: I dalje “razbija” u nekoliko težinskih kategrorija…
I – smrt fašizmu, naravno…
Bonus video:
