Pisati o Jevremu Brkoviću, jeste i nije lak posao. Danas kada se među koricama jedne knjige našlo odabrano njegovo pjesništvo koje nastaje gotovo sedam decenija, a zaokružuje stoljeća i vremena, snagom klasika, kroz kojeg pulsira tradicija, koju su splitali vjekovi, borbe, mudrosti, epika. Suštinskiji, a ljepši naslov, nije mogla ponijeti ova knjiga. U naslovu je piščeva poetika i etika.
Samo veliki pjesnici, a Brković je taj i takav, snagom jake individuanosti, izdvojeni u svojoj osamljenosti, mogu da pokrenu kompletnu tradiciju, sve ono što čini jedan narod i njegovo pamćenje, u ovom slučaju crnogorski, sve ono što prethodi, što jeste, biva i traje.
Samo veliki pjesnik može da nadomjesti crne rupe u pamćenju, da dozove prošlost, da je stavi u funkciju sadašnjosti i budućnosti, istorijskog hoda i koda, ukupnog trajanja. Baš onako kako tradiciju doživljavaju: Eliot, Kavafi, Sferis, Montale, Kazancakis, Kvazimodo... Seferis, u jednom eseju, kaže: kroz mene pulsira čitava grčka tradicija, govore milenijumi, Homer, tragičari i himničari, kompletan grčki jezik u svoj izvornosti.
Ova ključna rečenica, može se primijeniti na Brkovića. Što potvrđuje ponajbolje knjiga u kojoj se našlo, sve važno u njegovom pjesništvu. Naša tradicija, u Brkovićevom djelu, pjesmama i prozi, dnevnicima i dramama, esejima, oživljava u punoj snazi i raskoši. I da nema drugih dokaza o postojanju crnogorskog jezika, djelo Jevrema Brkovića je očiti dokaz i jezika i naroda.
Brković je pogledao tamo gdje je bilo zabranjeno i zatamnjeno (a zna se i iz kojih razloga!) u dukljanske tmine i davnine, koje su naknadno i stalno pomračivane, zatmanjivane, predvane zaboravu. On u svojoj poeziji otkriva toponomastiku, ključne tačke i oslonce, prebrisane iz pamćenja, da bi nas doveo tamo gdje smo bili, odakle smo potekli, gdje je povratak neminovan. Kao što je veliki irski pjesnik Jejts, sa kojim često razgovara, pritisnut sudbinom svoje zemlje, pronašao mitologiju irskog, tako je Brković posegao duboko u mitologiju svog - naroda.
Da bi se osvijestio narod, u vremenima posrnuća, a takva vremena dođu kao istorijska neminovnost ili prizvod okolnosti, rodi se pjesnik, koji svojim djelom i djelanjem vrati narod sebi. Crnogorski narod je imao sreću što je iznjedrio takvog pjesnika, koji je svojim djelom djelom djeluje osvješćujuće na nas, našu duhovnost i kulturu.
Brković ocrtava mitsku mapu Dukljanskog kraljevstva, ili Kraljevsta otrpve, kako ga naziva Pop Dukljanin u svom, za nas, krucijalnom djelu Ljetopis popd popa Dukljanina. Dobro to u uvodu u ovu knjigu, primjećuje Tatjana Bečanović, koja je uradila veliki posao, proničući u Brkovićevo djelo, na način, kakav, usuđujem se reći, do sada nije niko pronikao. Ili ne tako suštinski. Ona u predgovoru kaže: „Sakralni hronotopi igraju veoma značajnu ulogu u kulturi i kulturnom pamćenju, a mitološka energija prostorne informacije koju oni emituju posebno je funkcionalna u izgradnji identiteske naracije. Pri tome se geografija izuzetno lako pretvara u simboliku, pa svaka nacionalna kultura transformiše toponimske realije u simboličke znakove, koji učestvuju u kreiranju nacionalnih mitova i svetinja“.
Lično se, kroz Brkovićevo djelo, prvi put srećem sa pomenutim toposima, iz kojih je pjesnik njedri drveni govor, legende i mitove, stvarajući svojevrsni Glosarij, dukljansku enciklopediju mrtvih, oživljavajući je kroz našu svijest. Sa ovim djelom, isplivava davno potonula Atlantida naše duhovnosti: gradovi, sveci, ljetopisci, heroji, duhovnici, ratnici, produžavajući se kroz nas i mi kroz njih. Tu uzajmnost između prošlosti i sadašnjosti pjesnik vezuje nitima kojima se vezuje postojanje jednog naroda. Do najdubljih je dubina sišao i pronašao potku za svoje djelo.
Čitajući ovu knjigu - korpus, volumen, hram - katedralu, kulu, uviđamo kolika je moć pjesnika. Nesrećni su oni narodi koji nemaju svog Homera, pjesnika koji će poezijom uvezati ukupnost naroda, njegovo pamćenje, bez kojeg nema budućnosti i napredovanja. Uz Radovana Zogovića, Crnogorci su tog i takvog pjesnika dobili u Brkoviću. Samo duboko nacionalan pjesnik, može biti internacionalan, samo onaj koji iz svog naciona, iz njegovog korijena, izvalači poruke i šalje ih svijetu.
Svjetlost Brkovićeve poezije obasjava iznutra, ona će prosvijetliti i one kutke naše pomračne svijesti, koji su još uvijek pod sjenkama, koje nas prate.
Važno je, što se pojavio ovakav izbor, napokon, i što iza njega stoji nacionalna akdemija. Priređivač Tatajna Bečanović, držala se hronoligije nastanka Brkovićevih knjiga, pa se može u kontinuitetu pratiti razvoj njegovog pjesništva. Od pjesama, objavljenih u prvoj knjizi Retorika kiše, a to su rane pedesete, očito je da na scenu stupa veliki pjesnik, do onih izgnaničkih, koje zauzimaju posebno mjesto u ukupnom Brkovićevom pjesničkom korpusu..
Čitam ovih dana knjigu Suđenje Josifu Brodskom, zapisnici sa sudskog procesa, koje je uprkos zabrani sudija i tužilaca, stenografski zapisivala hrabra Frida Vigdorova, na procesu koju je protiv Brodskog vođen 1964. giodine, koji će kasnije napustiti domovvinu. A prije nego će otići iz zemlje, piše Brežnjevu, pismo koje nije uspio da pošalje, nađeno je u njegovoj zaostavštini. No, nijesu važni, adresant ni činjenica što je pismo ostalo neposlato. Važno je ono što je tom času osjećao i napisao.
Pismo završava: „Nadam se da ćete me pravilno razumjeti, da ćete shvatiti šta vas to molim. Molim da mi se da mogućnost da i dalje postojim u ruskoj književnosti, na ruskoj zemlji. Mislim da ni zašta nijesam kriv pred svojom Otadžbinom. Naprotiv, mislim da sam umnogome u pravu. Znam kakav će biti Vaš odgovor na moju molbu ako ga uopšte bude. Žao mi je što Vam nijesam ranije pisao, jer sada već nema ni mnogo vremena. No, reći ću Vam da, u svakom slučaju, čak ako mom narodu i nije potrebno moje tijelo, duša moja još će mu se naći“. I to je kraj citata tog naknadno otkrivenog, a zauvijek važnog pisma.
Nijesam slučajno izbarao ovaj citat. On se može uvesti u kontekst sudbine našeg pjesnika i izganstva koje je doživio ranih devesetih. Samo što se Brodski nije vratio u Rusiju, a Jevrem jeste u Crnu Goru. Neke sile su ipak poravnjavale stvari, uspostavljale ravnotežu, utirale put povratak. Pjesnik je najsigurniji u Domovini, pa i kada mu je najnesigurnije u njoj!
Jedno je izvjesno, izgnanstvo je bolno, to najbolje znaju izgnanici. I tu se od Ovidija ništa se nije mijenjalo. Pjesma je u izganstvu spas i za pjesnika i za domovinu. Prijatelji se raduju, a neprijatelji se boje. U tome je moć poezije, prednost velikih pjesnika, pa i onda kada se čini da su zgaženi, skrajnuti i ućutkani. U domovini je njihova duša. Ona ne može biti izgnana.
I duša našeg pjesnika, bila je sa nama, u onim ne baš lakim vremenima, kada bila nam je potrebna njegova poezija! Njegove riječi. Prisjećam se vremena, kada su stizale Brkovićeve knjige iz Zagreba, sa ohrabrujućim posvetama, kada su prolazile carinike i policiju, neki su se pravili da ih ne vide, želeći da stignu do onih kojma su upućene. Kada sam ih i sam prihvatao na hercegnovskoj pošti, priznajem, obazirao sam se, da vidim - vidi li ko. Tako bijaše vrijeme, krišom smo čitali knjige, koje su nam davale nadu! Jedna od svijetlih tačaka, u vremenu bezummlja i mraka, bijaše pjesnik u izgnastvu.
Postoje ljudi, obilježeni znakom, kojima je suđeno da nose krst. Poznata ruska pjesnikinja Ana Ahmatova, kod koje su se okupljali mladi pjesnici, među kojima je neizostavno bio i Brodski, obraćajući im se, rekla je na nekoj od sjedljeki: Svi ćete vi imati karijeru, Brodski ima sudbinu! Znak, što se očituje kroz Brkovićevo djelo, a samim tim i kroz autora, lično.
Konačno, u izgnanstvu su nastali Monigreni, uz LalićevuLelejsku goru, najveći roman crnogorske književnosti. Sumnjam da bi u normalnim okolnostima, u srećnoj domovini, moglo nastati tako grandiozno djelo. Da li je Dante mogao stvoriti Božanstvenu komediju u srećnim okolnostima? Ne! I on je morao u izgnanstvo. Izgnanstva su cijene za velika djela.
Bonus video:
