Nebojša Glogovac ne spada u onu kategoriju glumaca koji još uvijek čekaju neku posebnu ulogu ili lik, podjednako sebe daje i na filmu i u pozorištu, i kod odabira uloga reper su mu bile dvije stvari – lik koji treba da igra i ekipa sa kojom će raditi.
Glogovac je bio gost Kraljevskog pozorišta Zetski dom u okviru programa Dani stvaralaca, na kome su tokom dvije večeri prikazani filmovi “Klopka” i “Žena sa slomljenim nosem”. Ove godine, za sada, pojaviće se u filmu Nikole Vukčevića „Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa“ i u filmu Gorana Paskaljevića
O ulozi u Vukčevićevom filmu kaže da je mala, ali da zapravo predstavlja reminisenciju glavnog lika, odnosno sjećanje na njegovog oca.
Igrate u još jednom filmu, Gorana Paskaljevića, koji zajedno sa poznatim književnikom Filipom Davidom potpisuje scenario. Šta je radnja tog filma?
Pa i ta uloga je praktično gostujuća. Međutim, u filimu igra veliki kralj glume Mustafa Nadarević, onako jedan izuzetno drag i poštovan kolega, i bila mi je čast da zaigram sa njim. Zato kada mi je Goran ponudio ulogu, momentalno sam pristao.
Sada ste već glumac sa priličnim profesionalnim iskustvom. Šta vas u posljednje vrijeme u smislu odabira uloge najviše zanima? Odnosno kako birate uloge, ili one biraju Vas?
Ja sam imao tu sreću, da mi od druge godine akademije, pa na ovamo, stižu ponude. Dosta toga sam odbio, dosta toga sam prihvatio naravno, a neki reper, šta da, a šta ne, mi je bio ekipa sa kojom radim, i lik koji treba da igram. To je prosto u mom poslu jako bitno, s kim dijeliš emocije, s kim sve to razmjenjuješ, da li to može ili ne može. Nekada se desi da imate dvoje talentovanih ljudi, ali su prosto raspar – dva različita para cipela ne mogu na iste noge. To su mi bili neki orijentiri - taj lik koji treba da igram nije nešto baš previše sličan meni, jer glumom se zato i bavim, da bih mogao da odigram sve.
Igrali ste mnogo likova, i kao što kažete, oni najčešće nijesu imali ništa slično sa Vama. Jedna prvih uloga je lik Zlatka u “Porodičnom blagu”. Koliko recimo Zlatko liči na Nebojšu ili koji je lik bio najviše sličan Vama?
Ne znam, to su sve kombinacije različitih iskustava. Mislim da glumci imaju pojačanu tu sposobnost, makar ja to imam, da shvate neki imaginarni lik, da ga dožive nekako življe, da ga uporede sa svojim životom, ili da u njemu prepoznaju nekog koga znaju. Postoji nekoliko vrsta karaktera i ljudi jednostvano mogu da se smjeste u neki od njih. A onda u okviru tih karaktera postoji milion nijansi...A kada govorimo o “Porodičnom blagu”, govorimo o 52 epizode, dvije godine rada, i to je nešto što je svakodnevni život. I jednostavno ne možeš, ili je jako teško, napraviti lik koji je dijametralno suprotan od tebe i jako dalek, kao što to možeš da uradiš sa nekim likom u filmu od dva sata. To je praktično život od kuće do posla, i zato u tome vjerovatno ima nekog privatnog utiska, ali osnovna potka za koji je vezan lik, je neki ON, kako sam ga ja zamislio.
Radite i radili ste na brojnim filmovima. Ipak, pozorište nije "medij" koji ste kao glumac zapostavili. Da li smatrate da su pozorište i film suprotstavljeni, konkurentni, ili su to pak, umjetnosti koje se podstiču.
Moglo bi se reći da je pozorište kuća, a film kuća na moru, a isti si ti u obje kuće. Ili što bi rekao Bata Stojković „glumac je glumac, i na filmu i u pozorištu sine, ti moraš da glumiš gdje god da si, samo su različita sredstva“. Znači, u pozorištu su malo jači i širi pokreti, jači je glas, i tako dalje...U flimu neku emociju možeš da odigraš okom, titrajem mišića lica... Mislim da glumac mora da poznaje i jedno i drugo izražajno sredstvo. Meni konkretno, najbolje leži dobar projekat, dobra studija lika, dobar razgovor sa rediteljem, dobar razgovor sa kolegama, dobar dogovor oko toga kuda idemo... A sve ostalo je stvar vježbe, maštanja, truda, talenat, i šta već...
Potreba za glumom je stara koliko i čovjek. Da li je glumac u povlašćenoj poziciji, jer svakodnevna promjena likova, karaktera nije opterećenje, već upravo oslobađanje (moguće kreativne energije)
Ima u tome neke istine. To jeste neka potreba, ali važno je to nekako formulisati, i tome služi škola, akademija, gdje ti naučiš da zanatskim sredstvima sprovodiš svoj talenat u djelo. Kako dolazi do toga je veliko pitanje - neko se glumom bavi iz kompleksa, neko se bavi iz stvarne potrebe, neko iz nekog bježanja od sebe... hiljadu je tu različitih psiholoških profila, zašto se neko bavi glumom. Ali mislim, da u principu oni pravi glumci, koji su tu zato što im je to istinska potreba, imaju taj neki mehanizam kako će to da odigraju, da se užive u nekog drugog, iznesu te emocije, sa punim pokrićem stanu iza toga, a s druge strane , kada se sve završi, imaju i organe za varenje, koji će ih dovesti, odnosno vratiti na sebe. Ako nemaš oba ta organa, nešto strada- neki dio mozga, duše, života...
Kada sa distance pogledate na uloge koje ste do sada tumačili, kakav je vaš odnos prema svim tim životima koje ste do sada živjeli?
Kao kad pisac napiše priču, i ona je za njega napisana priča, nalazi se u nekom dijelu stana, u nekom ormaru, i to stoji i stoji, ali , kako da kažem, nemaš više neki odnos sa tim... To je jedna slika koju si naslikao i to je to...Možeš da razmišljaš o tome, šta si mogao bolje, i šta je bilo viška ili manjka, ali to je više rad na nekom budućem ostvarenju, nego što je djelovanje na ono što je bilo.
Sloboda je obilježje
Ima li gluma umjetnika sa ovih prostora neko posebno obilježje, neku posebnu glumačku karakteristiku? Pa ne znam...različite su glumačke škole. Neki kreću od spolja ka unutra, neki, što je za mene bolje i jače, iznutra ka spolja - odnosno kada uspiješ da misliš i da se osjećaš kao neko drugi, to donosi i ovu spoljnu sliku, samo od sebe...
Ako kreneš od spolja, teže dolaziš do ovih unutrašnjih rezultata, mada može i tako... Tako da je u pitanju pristup, odnosno glumačke škole koju pohađamo mi, ili zagrebačke glumačke škole, ili ne znam negdje u Evropi... To su jednostavno različiti pristupi. Ali nije nužno, i ne može se reći, mi samo ovako, a oni samo onako...To je umjetnička stvar, to je sloboda...
Galerija
Bonus video:
