U novinarstvo sam ušla vrlo mlada i prošla sve faze, od novinara pripravnika - saradnika u Radiju Crne Gore, pa do urednika i izvještača Televizije Crne Gore sa najvažnijih događaja u novijoj istoriji naše države.
Nakon određenog perioda prosto sam u jednom trenutku i emotivno i profesionalno osjetila da je jedan ciklus završen, te da sam istinski sazrela za neki drugačiji profesionalni izazov.
Vjerujem da nema kolege novinara koji se tokom karijere nije makar jednom zapitao ”Umijem li ja još nešto da radim u životu?”.
S obzirom na to da sam kao novinar od sagovornika insistirala da dobijem konkretan, jasan odgovor, bila sam principijelna i sa onim pitanjem koje sam sebi postavila.
Ipak, i danas vjerujem da mi se promjena ne bi desila još neko vrijeme da je bilo samo do mene. Vjerovatno zato što nisam bila sigurna da ću na bilo kom drugom mjestu pronaći sličnu dinamiku i raznovrsnost.
No, život nas često iznenadi i potpuno neočekivano sam dobila ponudu da pređem u kabinet tadašnjeg premijera Mila Đukanovića.
Sada kada na to pomislim, možda mi se ponekad učini da je ta odluka naglo donijeta i da je bila prilično hrabra, ali se nikada nijesam pokajala.
Biti dio uspješne Vlade je veoma odgovoran i ozbiljan posao, ali isto tako ogromno iskustvo, te svojevrsna privilegija.
Imponovalo mi je da budem zadužena za odnose sa javnošću premijera, koji je uvijek izazivao snažne reakcije i emocije javnosti, bilo dijela koji ga podržava ili onog koji ga osporava.
Materijalni uslovi nijesu bili presudni, uostalom savjetnički posao i ne spada u red ekstra plaćenih poslova u Crnoj Gori.
Treba li reći da mi nakon svakodnevnog pojavljivanja na televiziji nije trebala bilo kakva medijska promocija.
Što se profesionalnog statusa tiče, prešla sam na nestabilniju poziciju, jer novinar možete biti čitav radni vijek, a savjetnik premijera teško.
Možda sam se na taj korak odlučila i zbog mentaliteta nas primoraca, čim osjetite dobar vjetar u jedra, povjerujete tom osjećaju, slijedite ga i promijenite luku.
Novinarstvo nikada nije završena priča.
To je prosto način života, poimanja stvari, način razmišljanja.
Ipak, sada sam potpuno posvećena savjetničkom poslu u kabinetu premijera Igora Lukšića i moram priznati da ga ima puno.
Predsjednik Lukšić radi žestokim tempom i na poslu provodi mnogo više sati nego što traje običan radni dan, samim tim svi mi koji smo u njegovom timu prosto taj tempo moramo ispratiti, što nije uvijek lako, ni nama, niti našim porodicama.
S druge strane mogu reći da sam imala sreću da su i Đukanović i Lukšić iako vrlo zahtjevni, ujedno i tolerantni šefovi.
Zajednička im je maksima “Ko radi, ima pravo na grešku – ali najbolje je griješiti što rjeđe”.
Da li sam uspjela da pobjegnem kontaminaciji prethodnog posla?
Bezuspješno! Do danas se nijesam potpuno navikla da stojim preko puta novinara dok oni propituju premijera, ali sam isto tako svjesna da sam prešla tu crtu i sada pokušavam da iskoristim oba iskustva. Čini mi se da razumijem i političare i novinare, što je velika prednost u našoj branši.
Zaista, nikom ne bih prepručila da uđe u bilo kakav posao odnosa sa javnošću, a da prethodno nije odradio makar pripravnički staž u nekoj od redakcija.
Nakon desetak godina novinarstva, Vukotić od 2009. radi kao savjetnik premijera Vlade za odnose sa medijima.
Galerija
Bonus video:
