Poznati srpski pisac i muzički kritičar koji je, osim publike regiona, osvojio i sve velike književne nagrade, poput NIN-ove, nagrade “Meša Selimović”, Andrićeve i mnogih drugih, urednik i reditelj pozorišta, trenutno angažovan i na Radio televiziji Srbije, Aleksandar Gatalica gostovao je u Podgorici uoči 13. Međunarodnog sajma knjiga i obrazovanja, koji traje još danas. Gatalica je bio gost druge večeri Sajma kada je govorio o knjizi Džordža Bernarda Šoa “O muzici” koju je i priredio.
Gatalica je istakao da Šo nije bio poznat samo kao pisac i dramatičar, već i kao muzički kritičar koji je surovo realno pisao o muzičarima svog doba i, kako je kazao, i sam je učio po njegovom sistemu kako kritika treba izgledati.
“Ja sam negdje od samog početka pronalazio sličnost u mojoj i u poziciji Džordža Bernarda Šoa. Od njega sam učio kao od učitelja. U dnevnoj štampi se, kod nas u Srbiji a vjerujem i ovdje, ne razumije položaj kritičara. Oni su obično ljudi koji mnogo znaju o muzici, ali ne znaju mnogo o novinarstvu, što je pogrešno”, rekao je Gatalica.
On je kazao i da je knjiga “O muzici” namijenjena prvenstveno novinarima, a da je odlično štivo i za sve ljubitelje muzike i muzičare. Knjiga, takođe, ne predstavlja samo knjigu o muzičkom umijeću, kritici i slično, već je u pitanju knjiga koja “donosi 70 odsto muzičkog života tog vremena i 30 odsto istorijskog života Londona i Londonaca, od cijene karata za koncert ili pozorište u tom vremenu, do načina oblačenja ljudi i publike, ali i o političkom životu i situaciji u Londonu i Britaniji u tom vremenu”, pa se na taj način može posmatrati i kao istorijsko štivo. Govoreći o kritici koju je pisao Šo, Gatalica ističe da je on volio da pretjera kako bi pokazao šta nije bilo dobro, a to je volio da kaže javno. Po njegovom mišljenju kritičar je dužan da kaže kada nešto nije bilo dobro, ali treba naći jezik za to.
“Sposobnost razlikovanja dobrog od lošeg u umjetnosti je viša stvar”, rečenica je iz Šoove knjige.
Gatalica je istakao da se u muzici i kritici “za sto godina ništa nije promijenilo i za stotinu godina se ništa neće promijeniti”.
Na pitanje da li i danas ima muzičara nekadašnjeg kalibra i nivoa koji su postavili veliki majstori u ranijim godinama, Gatalica ističe da postoje.
“Samo što je drugačije vrijeme i teško možemo čuti za njih ili prisustvovati njihovim koncertima, ali možemo preslušavati snimke što nije uopšte nevažno već je velika prednost. Početkom 21. vijeka sam se malo uplašio jer je došlo do jednog ozbiljnog diktata estetike snimanja kompakt diskova i svi su bili ili previše tačni i oduzimali dušu kompozicijama ili su bili iritantni za slušanje. Danas su uglavnom Rusi ti koji izvlače pijanističku svjetsku scenu, a uz njih tu su i Poljski autori... Ipak, ima nade za ovaj svijet čim ima velikih muzičara, velikih pisaca i umjetnika. Možda nema toliko velikih matematičara i fizičara, ili ja ne znam, ali umjetnost održava ovaj svijet”, naglasio je tokom večeri.
Nezaobilazno je bilo, kao od nagrađivanog i veoma čitanog pisca, čuti i njegovo mišljenje o nagradama. One ga podstiču ali ne i impresioniraju.
“Što se nagrada tiče, ja njima uopšte nijesam impresioniran, kao ni diplomama. Dovoljan je primjer da što je manja diploma to nagrada više vrijedi. Kada sam dobio NIN-ovu nagradu pomislio sam ‘što se svi ubiše oko ove nagrade, ovo je najmanja diploma koju sam vidio’, ali je najveća na drugačiji način. Sama nagrada znači mnogo i za stvaraoca i za čitaoce. Nagrada je važna jer nakon nje vi stižete i do onih čitalaca do kojih nijeste stizali ranije. Moje knjige je čitalo oko 10 hiljada ljudi do NIN-ove nagrade, a ‘Veliki rat’ je pročitalo vjerovatno 100 hiljada ljudi što je deset puta više. Odjednom se tako dobijaju čitaoci koje nijeste imali ranije, a najbolji i najveći čitaoci su oni za koje ne biste pretpostavili, to su dežurni ljekari, advokatski pomoćnici, portiri, ljudi iz manjih mjesta...”, kazao je Gatalica.
Pisanje mu je doprinijelo da upozna čitalačku publiku i posmatra je na pravi način. Ono što je isto za sva mjesta je da je čitanost veća u manjim sredinama,
“Imao sam promocije u Danilovgradu, Podgorici, Baru, Tivtu kada je bila aktuelna knjiga ‘Veliki rat’ i svuda sam naišao na pozitivne čitaoce koji odista čitaju i imaju čitalačko iskustvo. Mi smo, što je rekao Milorad Pavić u jednom svom intervjuu, mi smo podcijenili čitaoce. Potcijenili smo ih kao pisci, mada ja ne, ali mnogi književnici jesu, jer misle da je čitalačka publika neobaviještena, površna, apatična, što uopšte nije. Oni vrlo brzo prepoznaju ‘vlažno zlato’ i ne nasijedaju na jeftina štiva. Nemojte misliti da ako odete u mjesto poput Despotovca ima manje čitalaca zato što je u pitanju prigradsko naselje sa malim brojem stanovnika. Oni tamo čitaju po dvije knjige mjesečno, a to su već profesionalni čitaoci. Oni za četiri godine pročitaju stotinu knjiga”, priča Gatalica.
Nesumnjivo je, bez obzira i na svu tehnologiju koja se čini da je zasjenila knjigu i papir, da knjiga u 21. vijeku biva rasprostranjena koristeći upravo tehnologiju.
“Knjiga u 21. vijeku će sigurno preživjeti. Ona tek sada dobija na rasprostranjenosti. Knjiga danas ima tri medija, papir (za koji se ne smijemo zabrinuti), ima elektronski medij koji neće propasti i ima audio medij koji je i kod nas i u regionu malo zastupljen ali je fantastičan medij. Naši ljudi misle da su audio knjige namijenjene samo slijepima i slabovidima. One jesu, ali nije isti postupak čitanja, ni najmanje, i uživanje je slušati audio knjigu. Audio knjige za slabovide nijesu izražajno već mirno čitanje, a audio knjige za ljude koji vide su drugačije. U Njemačkoj svaku knjigu imate na tri medija i Njemci zbog toga veoma mnogo čitaju”, kaže Gatalica i poručuje kako treba gledati na književnost danas:
“Za mene je književnost jedan svijet, a ovaj u kojem živimo je drugi svijet. Ja nikada ne bih volio da ovaj svijet liči na svijet književnosti, kao što ne bih volio ni da književnost liči na ovaj svijet. Imamo mnogo djela koja liče na današnjicu, to je sve lijepo i divno, i vaš život je vjerovatno veoma zanimljiv pa ga uz malo dopuna i ispravki pretočite u knjigu. Ja, međutim, to nijesam radio nikada. Ja se služim isključivo maštovitošću i moj svijet književnosti je totalno odvojen od ovoga. U književnost odlazim da bih se osjećao izolovanim od svega u ovom svijetu”, zaključuje on.
Obrazovanje pravi kulturu, a kultura pravi umjetnost
“Obrazovanje pravi kulturu, a kultura pravi umjetnost”, kazao je Aleksandar Gatalica jednom prilikom, a onda je i objasnio to prisutnima na Sajmu knjiga.
“Od obrazovanja pravite kulturu koja je gušća i koja je kondezovanija, a od kulture pravite umjetnost. Kaže se da izumire umjetnost, a to je zato što ako nemate čitaoce ili gledaoce onda nemate šta i nemate kome da pišete. Ako pišete za sebe i svoju fioku to nije dovoljno. Čitalaca ima mnogo. Ako hiljadu čitalaca pročita istu knjigu dobijate hiljadu tumačenja i viđenja tog djela, što je prava književnost. Ipak, obrazovanje je osnov. Imao sam sjajne profesore, mnogo dobre pedagoge. Bez obrazovanja ne možete imati kulturu, a bez kulture ne možete imati umjetnost. Nažalost, čini mi se da u cijelom regionu nije dobro stanje u književnosti. Ljudi jesu apatični. Ali napor se isplati ulagati i nema druge nego uložiti napor. Evo jednog finog primjera: Rastko Jevtović predaje srpski jezik u Petoj beogradskoj gimnaziji. Rastko Jeftović je jedan simpatičan mlad čovjek, brat glumca Ivana Jeftovića. Rastko, osim što predaje srpski jezik u Gimnaziji, ima i rok bend koji sačinjavaju on, jedan njegov kolega profesor i učenici koji umiju nešto da sviraju. Taj rok bend nastupa dva puta u toku školske godine, u novembru i u maju i oni obrađuju stihove poznatih srpskih pjesnika. Rastko Jeftović dobija istu platu kao i svi drugi profesori. On nema dodatak zato što ima rok bend, ali Rastka obožavaju njegovi učenici i on je idol u Petoj beogradskoj gimnaziji. On jednostavno ne želi da traći svoje vrijeme kao profesora i smatra da se može nešto važnije i bolje naučiti na taj način, nego na klasičnim predavanjima srpskog jezika”, istakao je i, možda indirektno, predložio prosvjetnim radnicima kako da zainteresuju svoje učenike.
Nestajanje nezavisnih medija je globalni problem
Gatalica je za “Vijesti” govorio i o novinarstvu, kasno u utorak uveče.
S obzirom na to da ste veoma istaknut kritičar, a kao pisac ste osvojili sve najveće nagrade, koliko su novinarstvo i književnost povezani? Da li Vam je jedno otežavalo drugo?
Ne, novinarstvo ne otežava pisanje. Novinarstvo je pomoć većini pisaca i kada pogledate moju radnu knjižicu u kojoj imam 27 godina radnog staža vidjećete da sam 20 godina bio u novinarstvu, a i sada sam novinar. Radim za medijsku kuću koja se zove Radio televizija Srbije. Mislim da novinarstvo i književnost u potpunosti idu jedno sa drugim.
Kakvo je, po Vašem mišljenju, stanje u novinarstvu danas?
Ako me pitate za informativno novinarstvo, kojim se ja nikada nijesam bavio, situacija nije baš ružičasta. Situacija nije ružičasta u cijelom svijetu. Ono što su nekada bili nezavisni mediji, to više ne postoji. Takvo novinarstvo ne postoji više ni u Americi. One antologijske priče o Vašington postu i otkrivanju afere Votergejt sada izgledaju kao mitska prošlost. Više nigdje nemate nezavisnih medija i to je ogroman problem cijelog svijeta, to postaje globalni problem, problem zemaljske kugle. Jer kada nemate taj istraživački i nezavisni mehanizam onda samim tim dospijevate u problem i kao društvo. Mi tu sudbinu dijelimo sa ostatkom svijetom, ali valjda će biti bolje...
Što se tiče umjetničke kritike, koliko je ona zastupljena u medijima?
Nema je. U Crnoj Gori mi se čini da je nema, ali ni u Srbiji.
Današnja kritika je u rasponu od “vrlo dobro, dobro, odlično i fenomenalno”. Jedino ako neko nije toliko dobar, onda se kaže samo da je dobar. A nijesu svi bili baš toliko dobri iako sesamo to govori...
Često se izbjegava ta druga strana, odnosno negativna kritika, ali nije li baš takva kritika korisnija mladim stvaraocima, umjetnicima, kako bi uvidjeli svoj nivo, svoje greške, mjesta za napredak...?
Ne bih ja kritiku nikada nazivao negativnom. To što ste vi opisali bi bila realna kritika. Znači, ako je neko poznavalac pijanizma kao što sam to ja (a moram i da kažem da hiljadu ili hiljadu i po diskova stoji na mojim policama), imate genezu jednog muzičara o kojem znate sve. Znate u kojoj je školi svirao, ko mu je bio profesor, znate veoma mnogo i onda zaista kada napišete realnu kritiku stavljate ga na neko mjesto čime govorite publici gdje se on nalazi i koje je to njegovo mjesto. Tu se, rekao sam i na promociji, ne razlikuje mnogo položaj umjetničkog kritičara od spikera fudbalske utakmice. I na koncertu umjetničke muzike, klasične muzike, često padne gol. Neko nešto svira veoma dobro, nešto drugo je bilo manje dobro i vi onda treba da kažete kada je pao gol, u kom je to minutu bilo, koliko je golova bilo u krajnjem slučaju...
Kada možemo očekivati Vašu novu knjigu?
Moja nova autorska knjiga će izaći u Službenom glasniku u junu, a u pitanju je roman “Poslednji argonaut”.
Bonus video:
