Spasiti nekome život je neopisiva priča, to može da shvati samo čovjek koji je bio u ovoj ili sličnoj situaciji.
Zamislite da po kiši ili snijegu transportujete povrijeđenog čitavu noć i na kraju da vam samo kaže “Hvala” ili vam pošalje bombonjeru iz Fracuske ili razglednicu iz Beograda ili pismo zahvalnice od neke strane Ambasade u Crnoj Gori.
Neko će se nasmijati, nasmijemo se i mi posle nekoliko dana ili godina, kada se sabiraju utisci.
Zvanje spasioca se stiče kroz dugi niz godina iskustva i određenog broja završenih seminara.
Djelokrug aktivnosti spasioca počinje kada su civilne službe (policija i vojska) nemoćne da djeluju.
Obično nam je do mjesta nesreće potrebno otprilike 1 do 3 sata hoda, a nije rijedak slučaj da hodamo i više od 5- 6 sati da bi došli do unesrećenih, ne računajući vremenske prilike i neprilike.
Rad u ekstremno nepovoljnim uslovima
U dosta slučajeva naše akcije spašavanja odvijale su se u ekstremno nepovoljnim uslovima, punih kiše, snijega i vjetra.
Hodamo, ali to nije hod već trčanje, još kada se uzme u obzir da nosite dosta opreme, stvarno je u ovim planinskim uslovima otežano i naporno.
Po dolasku na mjesto nesreće prema povrijeđenom morate djelovati psihološki, morate ga smiriti, ohrabriti, savjetovati, i uz neku tu priču ukazati mu prvu pomoć, imobilisati ga, a potom i organizovati transport do najbližeg mjesta gdje može doći sanitetsko vozilo.
Sama činjenica da djelujemo u ekstremnim planinskim uslovima, akcije pretrage, odnosno traženja izgubljenih i zalutalih su nam najlakše akcije i u principu ne traju dugo, dok su akcije transporta povrijeđenih dosta naporne, pa nije rijedak slučaj da traju i po čitavu noć.
Jedna od najtežih intervencija koju smo imali desila se prošlog ljeta: zamislite mlade ljude koji su bili prinuđeni da na 50 m2 skupljaju ostatke tijela nastradale planinarke
Ali, ako su vremenski uslovi nepovoljni, transport je dosta težak i naporan, pa u nekim slučajevima iziskuje dodatne snage.
Treći tip spašavanja je najteži, od same informacije da je neko nastradao i da se radi o smrtnom slučaju, psiha u čovjeku djeluje drugačije od uobičajnih situacija.
Ne mogu vam reći kolika je snaga volje potrebna da se prvi put dohvati to nastradalo tijelo, pa da se još i “spakuje”, i na kraju transportuje do određene lokacije.
Slike i trenuci tih akcija urezani su duboko u našu psihu i ponekad je potrebno i nekoliko dana da se čovjek vrati u normalu.
U toku tih akcija o ovim stvarima ne razmišljamo mnogo, neke blage posljedice osjećaju se posle nekoliko dana.
Uspješna akcija najveća nagrada
Zapitamo se ponekad zašto mi ovo radimo, nije nam posao za koji smo plaćeni, nemamo beneficije na radni staž, nemamo neke određen povlastice u društvu, ali to nešto što je u nama je ono što u čovjeku budi humanost i ljudskost.
Ne mogu to opisati: od samog poziva da je neko nastradao i da očekuje našu pomoć, da mu od nas zavisi život i na kraju, kada završimo uspješno akciju, naša je najveća satisfakcija i nagrada.
Puno srce, zadovoljstvo i radost je tada najveće u nama, jer smo mi ti koji su izvadili 11 dječaka iz rupe u podnožju Međeda, spasili Francuza od sigurne smirti sa Crvene grede, snosili povrijeđenu 72.-ogodišnju Slovenku sa Bobotovog kuka, vadili utopljenike iz Tare i Crnog jezera i još šezdesetak sličnih akcija u proteklih 30-ak godina.
Drugi „pokupili lovorike”
Jedna od najtežih intervencija koju smo imali desila se prošlog ljeta: zamislite mlade ljude koji su bili prinuđeni da na 50 m2 skupljaju ostatke tijela nastradale planinarke.
Pored nje, u istoj akciji imali smo njenu sestru bliznakinju koja je sve to posmatrala i koja je pretrpjela šok, kao i prijateljicu koja je teže povrijeđena.
Zvanje spasioca se stiče kroz dugi niz godina iskustva i određenog broja završenih seminara
Moram naglasiti da sam toga dana prešao visinsku razliku od blizu 3. 800 metara nadmorske visine, što je normalnom čovjeku nezamislivo.
Galerija
Bonus video:
