„Falsifikator stoljeća“ Volfgang Beltrači od prošle jeseni sjedi u zatvoru, ali direktori muzeja još uvek nemaju razloga za opuštanje-procenjuje se da se u njihovim zbirkama još uvek nalaze desetine falsifikovanih umjetničkih djela
Policijski inspektor Rene Aonž uvjeren je da nema savršenog falsifikatora. „Svi oni prave greške“, smatra Alonž koji se nalazi na čelu jedne od tri istražne grupe u Njemačkoj specijalizovane za falsifikovane umjetnine, prenosi Dojče vele.
Osuđen na 6 godina,Volfgang Beltrači sa advokatom
Uprkos svemu on smatra da se u zbirkama i muzejima širom svijeta nalazi još „najmanje 25 radova“ falsifikatora Volfganga Beltračija koji od jeseni prošle godine sjedi u zatvoru. „On je bio dobar zanatlija ali i on je pravio greške, pre svega stilske“, govori Alonž na pauzi jedne konferencije o međunarodnom falsifikatorskom miljeu.
Još oko 30 falsifikata
Iskusni policajac zna o čemu govori jer na kraju krajeva je upravo zbog njegove upornosti prošle godine došlo do hapšenja i osuđivanja jedne od najuspješnijih bandi falsifikatora. Grupa oko Beltračija je tržište umjetnina zavila u crno. I to ne samo zbog konkretne materijalne štete koja se procjenjuje na preko 35 miliona eura nego i zbog kvarenja ugleda mnogih „poznavalaca“ koje je drski falsifikator godinama snadbijevao lažnim djelima moderne umjetnosti.
Tri mjeseca nakon presude bivšem hipiju i nesuđenom istoričaru umjetnosti, kriminolozi još uvijek tragaju za Beltračijevim „remek-djelima“.
„Polazimo od toga da je Beltrači na tržište izbacio preko 100 falsifikata. Do sada je otkriveno oko sedamdesetak“, kaže Alonž. Nedavno je u Japanu otkriveno novo djelo iz radionice „falsifikatora stoljeća“.
Daleko od očiju javnosti
Beltrači je zajedno sa tri saradnika, od kojih je jedan njegova supruga, prošle godine u Kelnu osuđen na šest godina zatvora. On je godinama sistematski na tržište izbacivao izmišljena djela poznatih umjetnika prve polovine 20. veka poput Maksa Ernsta ili Maksa Pekštajna. Svoje znanje (Beltrači je studirao istoriju umetnosti) vješti falsifikator je iskoristio za „podmazivanje“ tržišta.
Naime sve prodate slike su kupcima bile predstavljane kao dio jedne privatne kolekcije koja dotad nije bila dostupna javnosti. „Zaboravljena“ djela velikih majstora su tako posljednjih godina visila po zidovima mnogih poznatih muzeja i privatnih zbirki širom SAD, Francuske i Holandije.
Alonž kritikuje praksu tzv. procjena iz usluge, između dvije interesne strane i preporučuje stručno mišljenje iz više izvora. Policiji doduše u međuvremenu na raspolaganju stoje metode za otkrivanje falsifikata (poput utvrđivanja starosti okvira ili tragova naknadne obrade) ali bolja kontrola prilikom kupovine je nužna.
Ali problem često predstavlja činjenica da se mnoge transakcije drže podalje od očiju javnosti a prevareni kasnije često oklijevaju s izlaskom u javnost kako ne bi narušili svoj kolekcionarski ugled ili ugled svoje galerije.
Bonus video:
