Kad god odgledam Robokapa Pola Verhovena osjetim se nelagodno. Kao klinca, fascinirala me je nemilosrdnost s kojom se genijalni Holanđanin ophodio prema ljudskom tijelu. U onoj mjeri u kojoj je Dejvid Kronenberg bio opsjednut nemogućnošću duha da nadvlada tijelo, toliko je Verhoven tretirao tjelesno – a time i duhovno – kao potrošnu robu.
Kako su godine odmicale, skontao sam da izvor moje nelagodnosti nije Verhovenov kreativni koncept dezintegracije ljudskoj tijela, već činjenica da je uporno govorio kako živimo u vremenu u kome je moguće komodifikovati i tijelo i duh. Stiven Best je jednom prilikom zapisao da je Robokap zapravo jedna od najupečatljivijih meditacija o iscrpljenosti modernosti.
Jednom rečju, Robokap je priča o tome šta se desi kad sve sfere života podredimo tržišnoj logici.
U periodu u kome su apostoli “kraja istorije”, poput Frensisa Fukujame, propovjedali trijumf tržišne privrede kao generatora progresa, Verhoven se fokusirao na sve ono što kapitalizam odbacije dok hodi naprijed.
Robokap je film o dezintegraciji društvenih odnosa u uslovima poznog kapitalizma. A najinteresantija u filmu jeste ideja o privatizaciji policije.
Robokap je film o dezintegraciji društvenih odnosa u uslovima poznog kapitalizma. A najinteresantija u filmu jeste ideja o privatizaciji policije.
Prije više od pola vijeka, Karl Polanji je ukazao na to kako je, sve do pojave kapitalizma, privreda bila ugrađena u društvene odnose. Ideja ugrađenosti podrazumijeva da ekonomija nije autonomna sfera, već da je podređena politici, religiji i društvenim odnosima.
On polazi od teze da je rođenje ekonomske teorije, u radovima klasičnih ekonomista poput Adama Smita, Tomasa Roberta Maltusa i Davida Rikarda, izazvalo radikalan prekid sa pređašnjim misliocima: umjesto istorijski sveprisutnog obrasca podređivanja privrede društvu, ovi autori su društvo podredili logici samoregulišućeg tržišta. Polanji vidi ekonomiju kao institucionalizovano međudejstvo čovjeka i njegove okoline, koje se manifestuje kao trajno pribavljanje materijalnih sredstava za zadovoljenje potreba. Do pojave kapitalizma, ta interakcija je bila istovremeno oblikovana u okviru ekonomskih i ne-ekonomskih institucija.
Šta to znači? Harvi je jasan: privatizacija profita i podruštvljavanje rizika.
Drugim riječima, umjesto da privreda bude ugrađena u društvene odnose, društveni odnosi su postali ugrađeni u privredni sistem. Tako se pojavilo tržišno društvo koje je i sopstvenu supstancu moralo da podredi logici tržišta, pa je time i samog čovjeka i njegovu okolinu pretvorilo u robu koja se na njemu prodaje na tržištu.
Kako Polanji tvrdi, “odvojiti rad od ostalih životnih aktivnosti i podvrgnuti ga zakonima tržišta značilo je poništiti sve organske oblike egzistencije i zamijeniti ih različitom vrstom organizacije, atomističkom i individualističkom”. I upravo je ovo ono što danas nazivamo neoliberalizmom.
A kad god govorimo o ovoj političkoj doktrini koja se izdaje za ekonomsku istinu, valja se okrenuti Dejvidu Harviju, tom hodajućem penicilinu za sljedbenike Fridriha Hajeka i Miltona Fridmena.
Dok su autokrate to radile uz pomoć vojske, demokrate su razbijale sindikate direktno (kroz promjenu zakona) i indirektno (kroz stvaranje nezaposlenosti).
Ako pogledamo nevjerovatnu centralizaciju bogatstva i moći u svim onim zemljama koje su krenule ovim putem, primijetićemo da je projekat bio i te kako uspješan. Osamdesetih godina prošlog vijeka izrodio se jedan od najbezočnijih principa neoliberalizma koji nalaže da država treba da po svaku cijenu štiti finansijke institucije. Šta to znači? Harvi je jasan: privatizacija profita i podruštvljavanje rizika.
Drugim riječima, kad god zagusti, spasavaj banke, a muku prebaci na narod. Kada su prije par decenija zemlje u razvoju zapale u dužničku krizu, Ujedinjene nacije su ozvaničile Međunarodni monetarni fond kao svjetskog policajca koji će se starati da banke dobiju novac nazad, odnosno da narod bude primoran da plati.
Alan Bad, glavni ekonomski savjetnik Margaret Tačer, kasnije je priznao da je borba sa inflacijom kroz ukidanje javne potrošnje bio “samo izgovor da se dotuku radnici”.
Da li to znači da se neoliberalni obrt ne bi desio da nije došlo do krize? Ne znači, ali kriza jeste ubrzala proces deregulacije tržišta. Kako Harvi veli, šezdesetih godina prošlog vijeka, jedna od ključnih prepreka za održivu akumulaciju kapitala i klasne moći kapitalista bila je dobro organizovana radna snaga. U kontekstu permanentne nestašice radne snage na Zapadu, radnici su imali dobra primanja i izvjestan politički uticaj koji nije bio za zanemarivanje.
Ipak, u prirodi kapitala je da raste, tako da mu je bio neophodan pristup jeftinijoj i poslušnijoj radnoj snazi. Jedan od načina za to bilo je podsticanje imigracije, što je ostvareno kroz državno subvencionisanje uvoza radne snage iz Turske (Njemačka), Sjeverne Afrike (Francuska), Jugoslavije (Švedska)… Radnici su polako počeli da gube političku moć, što je i te kako uticalo na njihove prihode.
Smrtonosan udarac im je zadat kada su na vlast došli Ronald Regan, Margaret Tačer i Augusto Pinoče. Naoružani neoliberalnom doktrinom, ovi državnici su iskoristili moć državnog aparata da razbiju organizovanu radnu snagu. Dok su autokrate to radile uz pomoć vojske, demokrate su razbijale sindikate direktno (kroz promjenu zakona) i indirektno (kroz stvaranje nezaposlenosti).
Recimo, Alan Bad, glavni ekonomski savjetnik Margaret Tačer, kasnije je priznao da je borba sa inflacijom kroz ukidanje javne potrošnje bio “samo izgovor da se dotuku radnici” i tako stvori “industrijska rezervna vojska” koja bi potkopala snagu sindikata i omogućila kapitalistima da lagano stiču profit.
Naravno, ako je bilo toliko loše, zašto se radnici nisu pobunili? Kapitalisti su svjesni da nemoćna radna snaga znači niska primanja, a da osiromašeni radnici ne čine zdravo tržište. Na kraju krajeva, neko mora da kupuje te silne proizvode, a smanjivanje dnevnica i te kako utiče na potražnju. Tako je jedna barijera za akumulaciju kapirala – pitanje radne snage – prevaziđena na račun stvaranja druge – nedostatka tržišta.
Kakav su kec u rukavu kapitalisti imali ovog puta? Jaz između onog što je radna snaga zarađivala i što je mogla da potroši premošćen je plastikom – usponom industrije kreditnih kartica i povećanjem zaduženosti. Prodaja nekretnina počela je da raste, a time i zaduženost, ali kapitalistička logika rasta je zahtjevala od finansijskih institucija da podržavaju i promovišu zaduženost i onih radnika čiji su prihodi stagnirali.
Do kraja devedesetih, tržište se iscrpilo, tako da je moralo da se proširi na one sa niskim prihodima. U Sjedinjenim Državama, vlada je izvršila politički pritisak na finansijske institucije poput Feni Mej i Fredi Mek da spuste uslove za dobijanje kredita. Tako su i oni bez stalnog zaposlenja i stabilnih prihoda ušli u začarani krug zaduženosti. U jednom trenutku, finansijski konglomerati su kreditirali i prodavce i kupce, čime su kontrolisali i ponudu i potražnju na tržištu nekretnina.
Tako je fiktivni finansijski kapital preuzeo kontrolu, a nikome nije padalo na pamet da zaustavi ovaj proces, jer je “jedan procenat” zarađivao enormne sume novca. Tada su i političke donacije koje su dolazile sa Vol Strita naglo porasle: država je aktivno radila na održavanju iluzije o prednostima samoregulišućeg tržišta.
Stoga se misija ljevice sastoji u skretanju pažnje na sve istorijske traume, snove i katastrofe koje vladajuća ideologija “kraja istorije” želi da eliminiše.
Nažalost, nacionalizacija banaka u Sjedinjenim Državama je pokazala da nije imala za cilj njihovu transformaciju u servise za građane, već se radilo o daljoj konsolidaciji i centralizaciji klasne moći jednog procenta stanovništva. Stoga se misija ljevice sastoji u skretanju pažnje na sve istorijske traume, snove i katastrofe koje vladajuća ideologija “kraja istorije” želi da eliminiše.
Kao što kaže Slavoj Žižek, ljevica mora da postane živi spomenik svim zločinima počinjenim u ime krupnog kapitala, jer je to jedini način da traume ne budu zaboravljene. I jedan od najveličanstvenijih spomenika traumama prouzrokovanih reganomikom – tim “vlažnim snom” neoliberala širom svijeta – upravo je Verhovenov film.
Bonus video:
