Reditelj Branko Baletić, direktor Crnogorske kinoteke, skeptičan je kada je riječ o brzom preseljenju ove institucije u nove prostorije (Dom vojske u Podgorici, čija adaptacija još uvijek traje), a takođe ranije najavljivani projekat - digitalizacija postojećih filmova u Kinoteci, odložen je zbog nedostatka finansijskih sredstava.
- Kriza je usporila završetak velikog projekta - adaptaciju Doma vojske u Podgorici gdje je predviđeno da bude Muzički centar Crne Gore i Crnogorska kinoteka. Veći dio građevinskih radova je završen ali sam projekat je veoma skup (10. 000 000 eura). Prema ranijem planu, ove godine je trebalo da bude uloženo između četiri i pet milona eura da bi se taj projekat priveo kraju. Koliko znam, ove godine će se raspolagati s jednim milionom, tako da sam prilično skeptičan da će se do kraja godine objekat završiti. Tu nije riječ samo o građevinskom već i o tehnološkom projektu koji podrazumijeva sve ono što treba i za Muzički centar (kilometri raznih kablova, uređaji) i za Kinoteku (izrada bunkera, depoa za čuvanje negativa).
Kada će se realizovati najavljena digitalizacija postojećih filmova i koje aktivnosti trenutno sprovodi Kinoteka?
- Digitalizacija je prilično komplikovan proces i podrazumijeva veoma skupe uređaje (od 150. 000 do 200. 000 eura) i sada je to prilično daleko od Kinoteke. Nas je u Kinoteci zaposlenih sedmoro i budžet praktično pokriva plate, troškove održavanja naših fondova i veoma malo ostaje za bilo kakve projekte tako da će doći do zastoja. Osnovna funkcija koja podrazumijeva sređivanje materijala ide punom parom. Tu postoji standard da kopije koje imamo moraju minimum dva puta godišnje da se premotavaju i čiste kao bi se što duže sačuvale. Sav dokumentarni materijal popisujemo i ubacujemo u kompjutere kako bi na adekvatan način bio dostupan korisnicima.
U kakvom stanju su filmski materijali u Crnogorskoj kinoteci?
- Kopije crnogorskih autora su u dobrom stanju, radili smo ih u zagrebačkoj laboratoriji “Jadran filma”. One starije kopije koje su preživjele burni bioskopski život na starim aparatima, nisu baš u najboljem stanju. Pokušavamo da ih sačuvamo na najbolji način sve do trenutka kada će biti prebačene na video nosače. U međuvremenu smo obnovili kolekciju standardnih klasičnih filmova koji su se vrtjeli u bioskopima bivše Jugoslavije. Kada završimo taj prvi krug filmova, a tu je riječ o ostvarenjima koja su snimana u Crnoj Gori, o filmovima crnogorskih autora, čeka nas drugi krug kojem pripadaju ex-jugoslovenski filmovi. Treći krug čine djela svjetske kinematografije, a tu ćemo se obratiti za pomoć ostalim kinotekama.
Naša Kinoteka je član Svjetske asocijacije i Evropske asocijacije kinoteka i onog trenutka kada bude završen prostor tražićemo pomoć od njih. Nažalost, dobru saradnju nemamo sa Jugoslovenskom kinotekom. Kada smo željeli da obnovimo kopije projekata kratkih, igranih i dokumentarnih filmova koje je radio “Dunav film”, a ostvarenja su crnogorskih stvaralaca, tražili smo na pozajmicu negative kako bi se proizvele nove kopije. Predložili smo Jugoslovenskoj kinoteci da svaku petu kopiju od njih šezdeset uradimo za njih. Međutim, oni su zahtijevali da sve kopije koje uradimo za nas uradimo i za njih, a to bi već zahtijevalo poseban budžet.
Aktuelna je priča o novom Zakonu o audiovizuelnim djelatnostima koji potiskuje Zakon o kinematografiji na koji se čekalo prilično dugo. Kakav je Vaš komentar?
- Vratio bih se na stari Zakon o kinematografiji koji je bio dobar i aktivan. On je predviđao dodatne izvore finansiranja a ne samo oslanjanje na budžet. To su, prije svega, bile takse i doprinosi koje su plaćali svi oni koji imaju koristi od kinematografije, odnosno od filmskih djela. Taksama su bile obuhvaćene najviše telefonske mobilne kompanije zato što su one na internetu prikazivale naše filmove. Gledalac je plaćao da ih gleda, a one su od toga imale korist. To je bilo izraženo kroz mali procenat, međutim, upravo su se te kompanije, najizrazitiji primjer monopolističkih kompanija, pobunile i uspjele da ospore te stavke o taksama u zakonu, pozivajući se na poslovne barijere. Ubrzo je povučena ta stavka iz Zakona i time je on obesmišljen. Pošto sam jedan od autora tog Zakona, u dopisima koje smo slali Vladi Crne Gore skrenuo sam pažnju da te kompanije nisu proizvođači nego uslužna djelatnost. Oni nisu proizvođači nego mi i oni od toga imaju korist.
Za državu bi bilo sjajno da postoje dodatni izvori finansiranja, a ne samo budžet
Za državu bi bilo sjajno da postoje dodatni izvori finansiranja, a ne samo budžet. U budžetu predviđenom za 2012. godinu u Ministarstvu finansija uopšte i ne postoji stavka - kinematografija. To govori o nebrizi društva prema kinematografiji i to nakon jedne godine koja je obećavala revitalizaciju čitavog kinematografskog procesa. Sada je to sve zaustavljeno. Novi zakon o audiovizuelnim djelatnostima pokušava da te praznine popuni.
U Srbiji je nedavno poslije deset godina usvojen Zakon o kinematografiji koji liči na naš bivši, a koji je u međuvremenu propao, i pozdravili su ga kao konačno rješenje. Međutim, mislim da slične kompanije osporavaju taj zakon i u Srbiji.
Učestvovao sam u realizaciji jednog Zakona o kinematografiji prije dvadesetak godina u Srbiji, i uspjeli smo da monoploski položaj državne TV Srbije na neki način ispravimo. Oni su bili dužni da jedan procenat od pretplate vrate kinematografiji, a to je iznosilo oko 1. 500. 000 maraka što je bila solidna suma za osnov stvaranja novih filmova. To je trajalo četiri godine dok se opet neki siledžija nije pojavio, tad u vidu direktora TV Srbije, i izigrao taj propis.
Novi zakon o audiovizuelnim djelatnostima pokušava da popuni paznine
U Crnoj Gori djeluje oko dvadesetak televizija. Te televizije emituju u prosjeku tri do četiri filma ili serije. Kada bi oni samo po dvadesetak eura dali po jednom filmu koji emituju, za godinu dana bi se prikupilo između 600 000 do 800 000 eura. Oni te filmove kupuju za 100 dolara na stranim tržištima, pri tom te filmove sijeku i prodaju za propagandu i oglašavanje i zarađuju, a ne vraćaju ni dinar kinematografiji.
Sa druge strane oni kupuju i razne tusrke, španke serije koje takođe sjeku i prodaju, a ne proizvode ih. Da proizode domaće onda bi zaposlili i naše glumce, reditelje, filmske stvaraoce. Svi imaju korist od kinematografije sem onih koji u njoj djeluju.
Suštinu Zakona o audiovizuelnim djelatnostima čini?
- Nisam učestvovao u izradi o Zakonu o audiovizuelnim djelatnostima, ali suština je da li će proći obaveza korisnika filmskih djela da se to valorizuje, da se to plati i na taj način mi relaksiramo državu i restriktivnu politiku prema kulturi, a samim tim i prema kinematografiji. Kultura se u tranziciji našla na ničijoj zemlji, ona nije ničija briga. Imam utisak da naše društvo generalno ne razumije da je kultura fundament svih odnosa u jednoj sredini i da se prema kulturi i obrazovanju odnosi kao prema trošku, a ne kao prema investiciji. To je ključni problem.
Kako ste zadovoljni bioskopskim životom Vašeg najnovijeg filma “Lokalni vampir”?
- Moj film “Lokalni vampir” je jedan dio bioskopskog života u Crnoj Gori proživio, ili bolje reći preživio. To mi je otkrilo, do jedne mjere, koliko mi ne funkcionišemo kao sredina. U ovom trenutku od onih pedeset, šezdeset bioskopa koji su nekada funkcionisali, ostalo je samo sedam, ne računajući multipleks u Delti jer on je privatno vlasništvo. Država bi morala da radi na revitalizaciji onih bioskopa koji su postojali, bez obzira na tehnologiju. I oni koji funkcionišu danas ne rade kako treba. Ta bitka za povratak bioskopa nije samo bitka Ministarstva kulture ili glumaca koji su igrali u filmu, već zadatak društva.
U kulturnim centrima moraju da postoje ljudi koji su završili škole, koji će znati kako da privuku publiku. Ako snimite film morate da mu obezbijedite i bioskopski život. Film ne snimam za sebe već za publiku. Film “Lokalni vampir” će biti prikazivan od 16. do 23. januara u Velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” u 20 sati.
Galerija
Bonus video:
