Studija “Crnogorci u Hrvatskoj” autora dr sc Save Bogdanovića i akademika Ivana Cifrića predstavlja istraživanje sociokulturnog profila i statusa Crnogoraca u Hrvatskoj. Izdavač je Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba. O ovoj studiji za “Vijesti” iz Zagreba govorio je prof. Bogdanović.
Prof.dr sc Sava Bogdanović, Pedagošku akademiju - likovni smjer završio je u Nikšiću, Filozofski fakultet, smjer: sociologiju i filozofiju u Zagrebu gdje je magistrirao i doktorirao iz područja sociologije obrazovanja. Aktivni je sveučilišni nastavnik od 1975. godine: 1975-80. predaje Opštu i Industrijsku sociologiju na Višoj tehničkoj školi „Rade Končar“ u Zagrebu; 1982-86. predaje Sociologiju kulture i Kulturnu politiku na Tehnološkom fakultetu – smjer modni dizajn u Zagrebu, od 1987. do 1999. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predaje Sociologiju odgoja i obrazovanja te od 2004. na Visokoj školi tržišnih komunikacija AGORA u Zagrebu predaje Trendove suvremenog društva i Kulturu i estetiku tržišnih komunikacija.
Bogdanović je autor je više od 50 naučnih i stručnih radova, kao i knjiga : “Andragoški standard Omladinske škole Fažana“, “Delegatska škola“ (koautor dr sc Ivan Cifrić), “Pokret slobode I-II“, “Obrazovanje uz rad – socijalni aspekti“, “Kultura radničke klase grada Zagreba“, “Obrazovanje–rijeka ponornica“, “Obrazovanje odraslih i kultura“, “Novo doba obrazovanja“, (izlazi 2012. godine). Nosilac je brojnih domaćih i međunarodnih priznanja. Počasni je građanin grada Majnca. Član je International Leauge of Humanists i Hrvatskog sociološkog društva.
Vaša knjiga „Crnogorci u Hrvatskoj“, koju ste zajedno s hrvatskim akademikom Ivanom Cifrićem ovoga ljeta objavili u Zagrebu zainteresovala je čitaoce u Hrvatskoj, pogotovo pripadnike crnogorske manjine. Šta je bio osnovni pokretač da uradite ovu sveobuhvatnu studiju od izuzetnog značaja?
Više je valjanih razloga bilo, navešću samo neke. Naime, razvaljivanje svake građevine, a društvene posebno, je mučan “posao“, opterećen emocijama i uspomenama, slikama iz djetinjstva, stereotipima i predrasudama, mitovima i legendama, pjesmama i pripovijestima. I sve se to zbivalo u isto doba, u isto vrijeme i TU i TAMO, i sve pred našim očima. Mislim da je baš u tome “kvaka“ - bili smo svjedoci. Za mene to znači – bili smo suučesnici, bili smo suodgovorni. Svi – bez izuzetka. To su ona opća pitanja, opći razlozi.
Posebni razlog, moj osobni, bio je određen činjenicom da sam bio Crnogorac u Zagrebu snažno involviran u društveni, kulturni i javni ali ne i politički (stranački) život. Ta mi je činjenica presudno “pomogla“ da prođem kroz taj tunel, kroz taj prostor bez čvrstih društvenih građevina, kroz to vrijeme koje su karakterizirale česte promjene smjerova i vjetrova i da iz toga izađem čista obraza i relativno dobrog zdravlja, mentalnoga naročito.
Tu je i onaj, nazovimo ga, znanstveni, vidljiv i golim okom, koji se odnosi na činjenicu da se u proteklih dvadeset godina broj Crnogoraca u Hrvatskoj naprosto prepolovio.
Kažete da su se Crnogorci počeli doseljavati u Hrvatsku prije više vjekova. Kako je teklo to doseljavanje Crnogoraca na teritoriju te države i koji su bili glavni razlozi njihovog odlaska iz Crne Gore?
Crnogorci bilježe svoja stoljeća, desetljeća ili godine u Hrvatskoj: naseljavanjem, raseljavanjem, iseljavanjem, ženidbom i udajom, školovanjem, zapošljavanjem, odrađivanjem svojih stipendija ili - izdržavanjem zatvorskih kazni. Brojnost u Hrvatskoj im nikada nije bila jača strana, tragovi jesu: u gospodarstvu, u znanosti i obrazovanju, u kulturi i umjetnosti, u medicini i sportu, u državnim službama, u zatvoreničkom životu.
Historiografija je utvrdila da su se Crnogorci pojedinačno počeli naseljavati na mletačkom/hrvatskom teritoriju, naročito u Dalmaciji, još u XV stoljeću. Tomu su pripomogle već stvorene veze s bokeljskim pomorcima, te putovanje brodovima. Najranije se pominje doseljenik crnogorskog porijekla u Zadru iz 1478. godine pa sve do novoga vala naseljavanja Crnogoraca u Istru o čemu pouzdano svjedoči dokument iz 1657. godine, poznatiji kao Privileggio della comune di Peroi - “Perojska povelja“. Tri i pol stoljeća kasnije crnogorska “enklava“ u Peroju broji blizu 200 “duša“ i danas je jedino naselje u Hrvatskoj u kojemu su Crnogorci autohtono stanovništvo.
S obzirom da su se Crnogorci, najčešće zbog nedostatka visokih obrazovnih institucija u Crnoj Gori, školovali pretežno u drugim republikama ex-Yu. Koliko su ti crnogorski školarci bili prisutni u Hrvatskoj?
Školovanje mladih iz Crne Gore u Hrvatskoj svakako predstavlja značajnu polugu nastanjivanja Crnogoraca u Hrvatsku kako tijekom XIX stoljeća, potom u tzv. međuratnom razdoblju u prvoj polovini XX stoljeća da bi svoj procvat doživjelo nakon II svjetskog rata, posebice od sredine pedesetih godina XX stoljeća. To masovno školovanje crnogorske mladeži po školskim i sveučilišnim centrima u Hrvatskoj može se smatrati važnom činjenicom u povijesti iseljavanja iz Crne Gore, ali i nastanjivanja Crnogoraca u Hrvatsku, pogotovu stoga što je veliki broj svršenih srednjoškolaca i studenata ostajao da trajno živi u sredinama školovanja. Ili, kako bi pjesnik kazao: “Svi se đaci kući vraću, samo crnogorski doma ne dolaze...
Kako je sve to uticalo na tamošnja demografska kretanja?
Od kraja II svjetskog rata pa sve do početka devedesetih godina XX stoljeća, gotovo pola stoljeća unutarnjih migracija, naseljavanja i iseljavanja Crnogoraca u Hrvatsku preko “demografske preobrazbe“ u periodu 1953-1961. godina broj Crnogoraca u Hrvatskoj se gotovo utrostrčio u odnosu na početnu 1948. godinu do „otvorene populacije“ u tridesetogodišnjem periodu 1961-1991. godine u kojemu broj Crnogoraca bilježi svoju konstantu s nešto više od 0,2% od ukupne hrvatske populacije.
Opširnije u štampanom izdanju
Bonus video:
