Izložbu “Ostaci života - neupadljivi prikazi” crnogorskog umjetnika Ivana Šukovića, koja tretira međuprostore i međuvremena kao neupadljive prikaze, nedavno je bila u prilici da pogleda sarajevska publika u galeriji “BlackBox”.
Izložba je bila u aprilu predstavljena i u popularnoj beogradskoj galeriji “Ozon”, a kako najavljuje umjetnik, pred crnogorskom publikom predstaviće se sljedeće godine.
Ivan Šuković diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore (Nikšić). Magistrant je na Fakultetu za medije i komunikacije odsjek Digitalne umjetnosti i novi mediji (Beograd).
Sedam godina radio je u medijima kao novinar i urednik za umjetnost i kulturu. Angažovan je kao organizator umjetničkih aktivnosti u podgoričkoj galeriji ''Pizana''. Koordinator je na programima u NVO ''Punkt'' i saradnik na časopisu za digitalnu umjetnost ''Propeler''.
Preispitivanje neospornog
Izložba „Ostaci života -neupadljivi prikazi“ preispituje ono što smo navikli da doživljavamo kao nesporno, ono što je ujedno koncept ovog rada i što postavlja pitanje: da li su u životu, u svakoj priči, kao i u samoj istoriji, najintirgantnije činjenice ili oni međuprostori i međuvremena - zavučeni između njih, koji tvore bespredmetni prostor sa kojim se suočavamo u tišini, između pitanja i odgovora, u jazu, između slike i zvuka, između gutljaja i kašike.
Riječ je o njegovoj magistarskoj izložbi u okviru studija Digitalne umjetnosti iz predmeta Tehnokultura u kojoj sam pokušao povezati pojmove vezane za moguće strategije kritičkog mišljenja: od tumačenja teorije postmodernizma, tehničke reprodukcije do digitalnih medija.
Polazeći od toga da današnji odnos između tehnokulture i umjetnosti odlikuje, na jednoj strani, ubrzani razvoj tehnologija reprodukcije i distribucije, a na drugoj, nomadski pristup umjetnika u različitim medijima, pojavom digitalnih formi dobili smo jednu mnoštvenost, čiju logiku i suštinu tek treba otkriti, a koja je za Šukovića je bila posebno važna.
Vaša foto i video instalacija, po riječima Svetlane Racanović, “prepoznaje kao svoj primarni glas, kao svoj eho u blizini” dramu Luiđija Pirandela “Šest osoba traži autora”.
"Rad se oslanja na Pirandelovu dramu, koja, između ostalog, analizira živote šest lica, ukazuje na odnos jačeg i slabijeg, stvara međuprostor i međuvrijeme i utisak prekida i nesklada, između želje i realnosti.
Drama „Šest lica traži pisca“ zapravo je prilagodljiva tom dvostrukom značenju prostora i vremena, njegovom skrivenom smislu. Interpretira je otac koji blokira život drugih, koji sprečava lijepu budućnost, dok se ostali likovi suočavaju sa prošlošću i žive u iščekivanju.
Ne fotografišete slučajno ili “zatečeno” već režirate prizore koji nose jednu neveselu priču otuđenosti, usamljenosti. Uspijevate da taj izraz ipak bude spontan?
"Ovdje je riječ o tzv. autonomnoj i manipulisanoj fotografiji, koja prikazuje niz od desetak režiranih prizora koji prate razvoj drame i odnos portreta u njoj. U teoriji savremenog tumačenja fotografije to je segment koji se u ovom mediju tretira kao estetika “to je bilo odglumljeno” u cilju prikazivanja situacija koje ukazuju na to da se nešto dogodilo ili će se desiti, u kojima likovi izvode ili će to uraditi.
Ta spontanost je autentična u video instalaciji, koja na izvjestan način sjedinjuje prethodnu priču u jednu vizuelnu cjelinu, tako da se vrsta drame jednog „putovanja“ ovih likova igra i paralelno. Ovaj segment, prikazuje jednu neprestanu radnju koja ukazuje na protok vremena.
Ne lišavate svoje junake govora, ali ni kao da ga ne biraju. Posljedicu izraženog “odsustva kontakta i razmjene”, koju sve više nosi svakodnevica, vidite u...?
"Vidim je u zapitanosti nad značajem izgovorenog u cilju izražavanja autentične ličnosti, što podrazumijeva zapitanost nad cijelim životom. Ovo pitanje ukazuje i na to koliko se taj život odnosi na samog čovjeka koji ga živi, a koliko je on nešto slučajno i spoljašnje u odnosu na njega?
Kontakt, razmjenu i bliskost, koje pominjete, zamijenili su teorija izolacije i ostrvski način života u cilju distance naspram svijeta koji je u ponoru sopstvenih ambicija. Rad upravo objašnjava pitanje koliko je ljudima u okruženju stalo do nas i koji su to “ostaci” naših života.
Međutim, u namjeri da epilog ovog odgovora ne bude dramatičan kao u priči, ne smijemo zaboraviti trag Ničeovog stava koji ukazuje na to koliko samoidentitet ne zavisi potpuno od nečije prošlosti, nečijeg sjećanja, ili skupa mišljenja koja drugi mogu imati o nekome, već zavisi od sopstvene akcije.
Tragovi ljudskog prisustva
Šest junaka raspoređujete unutar pejzaža od vode i kamena, a zatim ih useljavate u prostor prirodnjačkog muzeja. Različitim ambijentima želite da naglasite...
"Sve fotografije sadrže tragove ljudskog prisustva: eksterijer, predmeti, ambijenti, odjeća. Te situacije uticale su na koncepciju ovog rada, naglašavale svako novo značenje. Prostorna metafora u kontekstu ove priče pokušava da oživi ono što u realnom svijetu ne bitiše.
Naime, snimanje u prirodnjačkom muzeju ukazuje da nema jasno ocrtanih granica između živog i neživog, pa se i sam “susret” lica sa prepariranim životinjama može podvesti pod istu oznaku.
Načini na koje lica u priči govore, njihovo kretanje i ponašanje ograničeni su trenutnim stanjem koje je uslovljeno njihovom prošlošću".
Bonus video:
