Pozabavimo se aktuelnom savremenom (komodifikovanom) fantazijom o novogodišnjim praznicima: period tokom kojega zaboravljamo na sve obaveze, samo da bismo se posvetili voljenima, odmoru i… uživanju.
U konzumiranju ove fantazije, međutim, previđa se njena sama forma, odnosno činjenica da je riječ o proizvodu. Drugim riječima, ne samo da nam je “naređeno” da uživamo za vrijeme praznika, već nam je i dato konkretno upustvo za organizovanje sopstvenog užitka. Zato euforija koja prati novogodišnje praznike zapravo predstavlja rijetko zastrašujuće iskustvo koje svake godine, iznova i iznova, u ustaljenom obliku preživljavamo i preživimo bez vidljivih posljedica.
Drugim riječima, i kada smo na odmoru – usred diskoteke ili, pak, izolovani od svijeta – mi vršimo radnu obavezu koju sistem od nas zahtijeva.
Prije par sedmica, Toronto su preplavili posteri o akciji “Dar nade”, koji sadrže precizna uputstva o poklonu koji treba da darujemo nekoj od zemalja Trećeg svijeta da bismo usrećili njene stanovnike. Jedan mi je posebno privukao pažnju svojom apsurdnošću.
Na njemu je stajalo: “Poklonite dar nade. Zašto baš drveće manga? Darujući drvo manga koje će posaditi u školsko dvorište, pomažete učenicima da se usredsrede na učenje umjesto da misle na to kako su gladni. Darovi nade su pravi darovi u okviru pravih projekata koji mijenjaju život stvarnih ljudi.”
Dakle, radi se o povoljnoj prilici da učinite dobro djelo, ali po unaprijed zacrtanim pravilima: akcenat je na “pravom” i “stvarnom” – pokloni, projekti, životi su pravi, odnosno stvarni, tako da nije reč o nekakvim apstrakcijama poput, recimo, ideji o promjeni sistema.
Zanimljivo je to što se ova priča odvija u kontekstu praznika koji počiva na imperativu “kupuj da bi poklanjao, uživaj u užitku drugog”: učini dobro djelo ne zato što osjećaš da je to ispravno, već zato što se to od tebe očekuje – to je dio prazničnog raspoloženja.
Zanimljivo je to što se ova priča odvija u kontekstu praznika koji počiva na imperativu “kupuj da bi poklanjao, uživaj u užitku drugog”.
Ovdje je najbitniji efekat koji se pri tom postiže: osoba koja učini dobro djelo za vreme praznika (zato što se to od nje očekuje) osjetiće identičan užitak kao i ona koja to radi tokom godine jer iskreno u to vjeruje. Zašto je ovo problematično?
Nedavno preminuli Kristofer Hičens je, u svojoj fantastičnoj knjizi Misionarska poza: Majka Tereza u teoriji i praksi, beskrajnim nizom argumenata raspršio iluziju o Majci Terezi kao tihom dobročinitelju potlačenih širom svijeta, i predstavio je kao političkog oportunistu koji se protivio strukturnim mjerama za eliminaciju siromaštva.
Dakle, scenario je sljedeći: Majka Tereza odlazi u djelove svijeta koji su predstavljeni kao mjesta socijalnog raspada, zaraznog siromaštva, neprestanog nasilja i sveprožimajuće korupcije, što je stanovništvo bacilo u hroničnu obamrlost. Na scenu stupa Majka Tereza koja siromaštvo predstavlja kao najkraći put ka istinskom iskupljenju, jer siromašni, u svom tihom dostojanstvu i vjeri, zapravo hode Hristovim putem.
Kako glasi prava – dakle, ona ideološka – poruka ovog čina? Govoreći da siromašni i bolesni treba da pronađu spasenje u samoj patnji siromaštva, Majka Tereza skreće pažnju sa uzroka njihovog položaja, pa time zatvara prostor za politizaciju situacije u kojoj se nalaze. Isto tako, kako to Slavoj Žižek sjajno primjećuje, ona mogućnost iskupljena zapravo nudi bogatašima sa Zapada, tako što im stvara priliku da novac doniraju u humanitarne svrhe.
Majka Tereza skreće pažnju sa uzroka njihovog položaja, pa time zatvara prostor za politizaciju situacije u kojoj se nalaze.
Hičens je tako identifikovao ključni moment u kome dolazi do preklapanja dviju najopasnijih formacija u postmodernom društvu – haotičnog kapitalizma i organizovane religije. Kada bogataš da dio svog novca u dobrotvorne svrhe, njegov užitak nije u smanjenju poreza. Ne, niko nije toliko materijalistički vulgaran, čak ni Donald Tramp. Suština je u simboličkoj transakciji između Kapitala i Crkve.
Jedan od najzanimljivijih filmova ove godine došao nam je iz Finske – Rare Exports: A Christmas Tale Jalmarija Helandera.
Tako dobijete “dobrotvore” poput Bila Gejtsa, koji su u stanju da daruju ogromnu svotu novca, dok istovremeno zvjerski nastoje da održavaju tržišni monopol (ili da ga stvore). Tako se slobodno tržište i društvena odgovornost pokušavaju predstaviti kao komplementarni procesi koji kroz djelo “odgovornog kapitaliste” donose fantastične rezultate.
Zato je grijeh Majke Tereze neoprostiv: jer je ona aktivno radila na tome da zemlje Trećeg svijeta predstavi kao pakao na zemlji, kome ne može pomoći nikakva politička akcija (koja bi, recimo, problematizovala društveno-ekonomski sistem tih zemalja, pa se tako fokusirala na strukturne probleme), već da patnju mogu ublažiti isključivo milosrđe i saosjećajnost (što znači, ne tragajmo za uzrokom bolesti, već liječimo njene simptome).
Jedan od najzanimljivijih filmova ove godine došao nam je iz Finske – Rare Exports: A Christmas Tale Jalmarija Helandera. Ono što izdvaja ovaj film od drugih jeste njegova eksplicitna poruka da novogodišnji praznici počivaju na lažnoj fantaziji. Naime, film polazi od teze da je Djeda Mraz stvarno postojao, ali da je bio demon koji je fizički zlostavljao nevaljalu djecu.
Kada ipak pronađu traženo, bivaju istrijebljeni. Jedino preživljava šačica lokalnih lovaca koji za sitne pare prodaju divljač američkim kompanijama.
Kada ipak pronađu traženo, bivaju istrijebljeni. Jedino preživljava šačica lokalnih lovaca koji za sitne pare prodaju divljač američkim kompanijama.
Nakon borbe sa zlim hordama Djeda Mraza [sic!], naši junaci uspijevaju da pacifikuju pomoćnike i odlučuju se da ih prodaju svijetu kao autentične primjerke brenda poznatog kao “Djeda Mraz”.
Helanderov film je značajan zato što operacionalizuje ideju Etijena Balibara o dvije suprotne ali komplementarne vrste nasilja u poznom kapitalizmu: objektivno (stukturno) nasilje koje je inherentno društvenim uslovima globalnog kapitalizma (automatsko stvaranje izopštenih i potrošnih pojedinaca u rasponu od beskućnika, preko nezapošljenih, do žrtava Djeda Mraza na dalekom Sjeveru), i subjektivno nasilje etničkih, religijskih ili, pak, “djedamrazovskih” fundamentalizama.
U tom smislu, konkluzija Rare Exports je nedvosmisleno antilinkolnovska: najveći broj ljudi je sve vrijeme moguće lagati.
Autor filma cinično poručuje da sve fantazije u koje vjerujemo, odnosno konzumiramo – bilo kao djeca (Djeda Mraz), bilo kao odrasli (religija) – nisu ništa drugo do dobro plasirani proizvodi koji su nastali kao posljedica prikrivanja pravog stanja stvari.
U tom smislu, konkluzija Rare Exports je nedvosmisleno antilinkolnovska: najveći broj ljudi je sve vrijeme moguće lagati.
Bonus video:
