Smiješilo se zlato, nakon dvije serije senzacionalno je u bacanju diska na juniorskom Evropskom prvenstvu u Talinu vodio Danijel Furtula (63,43). Ipak, u trećoj je Austrijanac Lukas Vajshajdinger bacio 63,83 metra. Mojkovčanin je u narednim serijama čuvao snagu, probao u posljednjoj, šestoj, ali je disk pao na 63,54 metra. Dovoljno tek za srebro...
"Ne, nijesam bio razočaran. Jednostavno, Austrijanac je imao dan - sreću, jer kako drugačije objasniti poraz ako se zna da sam jedini imao svaki hitac preko 61 metar. Ispunio sam plan, ispratio sam pogledom hitac u posljednjoj seriji i znao sam - to je to, srebro. Možda sam imao formu za bolji rezultat, ali tako je ispalo. Plan je u svakom slučaju bio ispunjen, jer sam i otišao po medalju", priča za „Vijesti” najbolji mladi crnogorski sportista, 19-godišnji atletičar AK Tara.
Zar nije bilo razočaranja ishodom, pogotovo nakon vođstva?
"Ne. Na zaletu, krugu, ne smijete sebi da dozvolite emocije. Koncentracija mora da bude na maksimumu. Tačno je da sam bio zadovoljan, ali gubitak vođstva doživio sam samo kao dodatni motiv. Bacio sam, ali je dan bio njegov, sreća da jednim pravim izbačajem završi posao. Taj poraz sam shvatio samo kao dodatni podsticaj. Pozivi, čestitke, impresije nakon rezultata na kojem su mi svi čestitali odvukli su me sa treninga tek dva dana, dovoljno da „stanem na loptu”.
Otkud sad pa to „na loptu”, kakve veze ima atletika i disk sa tim?
"Pa, i nema, ali sam uporedo sa atletikom trenirao i rukomet. Stigao sam čak i do kadetske reprezentacije, ali je bacanje diska i kugle ipak veći izazov. U poređenju sa ovim disciplinama, rukomet vam dođe nešto kao „mačiji kašalj”. Da, vjerovali ili ne, ali neuporedivo više rada treba za uspjeh u bacanju diska i kugle. Treniram od šest do osam časova svakog dana osim nedjeljom, a godišnji odmor traje 20 dana. I intenzitet treninga se ne može porediti i uspješni takmičari ga, ne bez razloga, nazivaju „đavolskim”.
Ali, šta da se radi. Još u osnovnoj školi me je na času fizičkog vaspitanja profesor Marko Ristić primijetio kako bacam kamen, pozvao u AK Taru na treninge i tako je počelo. Prvo sam trenirao na travi, pa zemlji, a onda smo napravili krug. Zatim smo nabavili jednu spravu, drugu... dobio prve „prave” patike - rasli smo zajedno Tara i ja. I nećemo se zaustaviti, cilj je kluba titula svjetskog prvaka, a ima dosta talentovanih kandidata".
AK Tara je najuspješniji atletski klub u ovoj godini, ali je dobio manje od desetine traženog iznosa na konkursu raspodjele novca od igara na sreću. Kako to komentarišete?
"Nijesam u potpunosti informisan, jer sam tek u četvrtak ujutro stigao sa priprema. Generalno, čuo sam da je sport zapostavljen u tom programu, i ne samo atletika kao bazični sport. Ali, ako je tako, onda je to jako loše za klub. Činjenica je, međutim, i to ne samo kod nas, nego i u regionu, da pravu pripremu dobijate tek nakon ostvarenog uspjeha. Na Svjetskom prvenstvu u Monktonu sam izborio finale, bez prave podrške i priprema, i onda je sve krenulo dobro po mene. Od Atletskog saveza Crne Gore sam dobio prave uslove za napredak, trening i došao sam do evropskog srebra.
Sada, u martu na sjednici ASCG očekujem da će program mojeg daljeg napretka dobiti novu dimenziju, povoljniju po mene. Tako je, uostalom, bilo i sa našom najboljom atletičarkom Marijom Vuković. I ne sumnjam u to, baš kao ni u sopstvene mogućnosti. Uostalom, drugačije me ne bi zapalo da treniram po programu Danila Krtinića u Sremskoj Kamenici. Nakon 15 godina uspjeha, Krtinić prihvata rad samo sa atletičarima koje ocijeni da mogu puno".
Da li je to „puna” olimpijska norma za London 2012. godine?
"Radim na tome. Ako sam išta naučio u Tari, to je da entuzijazma ne smije da fali. Krtinićev program je kompletan, od načina treninga, ishrane, suplemenata... Ipak, još nijesam napravio takav izbačaj, čak ni na treningu. Mada, neću reći koliko, ali sam jako blizu normi. Imam treći rezultat u svijetu sa juniorskim diskom od 1,75 kilograma, ali i najbolji rezultat sa olimpijskim diskom od dva kilograma u ovom uzrastu.
Taj sam disk na zvaničnom takmičenju bacio 60,19 metara, dok je norma na 63 metra. Prvi pokušaj da izbacim olimpijsku normu imaću na svom terenu, u Baru 17. i 18. marta se održava Evropski kup bacača. Sve sam podredio tome, trening, ishranu... Bio sam i na 15-dnevnim pripremama u hrvatskom Medulinu, koji je popularna zimska baza bacača".
Sve za magični krug
"Poseban je osjećaj uspjeh na takmičenju. Kada uđete u krug, to je nešto posebno - magični krug. Koncentracija, volja, želja, sve mora biti na najvećem nivou i dok gledate u hitac znate čemu da se nadate. Neopisiv je to osjećaj, ogromna emocija u samo jednom trenutku... Najveći pokretač mojeg bavljenja atletikom je profesor Marko Ristić, potom njegov sin Nikola. Rad sa Ivanom Ivančićem, jednim od najboljih svjetskih trenera, brzo mi je donio veliki napredak, a za ovogodišnje rezultate zasluge ima Danilo Krtinić. Ipak, rezultat zavisi od podrške. Veliki ciljevi traže veliku pažnju i podršku, ima je, ali mora biti još veća", kaže Furtula.
Treneri kažu da sam bolji u disku
Osim bacanja diska imao si uspjeha i u kugli, da li planiraš pokušaj „viziranja” pasoša za London i u toj disciplini?
"Ne. Tačno je da sam u Talinu izborio finale i u toj disciplini i da sam među 10 najuspješnijih svjetskih juniora, ali morao sam da se opredijelim. Svi moji treneri su mišljenja da su mi u disku veće šanse. Brzina u okretu i izbačaju su karakteristike koje mi daju veće šanse u disku, i u narednoj godini ću sve njemu podrediti. Poslije ćemo vidjeti, ali svakako da nastavak školovanja i kugla moraju da pričekaju kraj Olimpijskih igara. One su san svakog sportiste, i ja se nadam da ću ga ostvariti već u narednoj godini. Ipak, prave šanse su tek nakon Londona".
Zašto?
"Pa, najbolji rezultati se po pravilu u bacanju diska i kugle ostvaruju sa 26-27 godina. Dakle, ima vremena i sa pravim radom i podrškom ću zasigurno ostvariti cilj", zaključio je Furtula.
Bonus video:
