Samo najbolji i odabrani, uz malo sreće i naravno zdravlja, godinama traju i opstaju na vrhu. I ne samo da traju, već su, prve “prve violine” ili među najboljima u kojem god klubu igraju, ili na kojem god takmičenju sa reprezentacijom nastupaju.
Srpski odbojkaš Ivan Miljković je više od decenije jedan od najboljih igrača na svijetu, ne samo na poziciji korektora. O njemu je, praktično, sve ispričano. Nema mjesta na zemaljskoj kugli gdje nisu poznati i priznati kvaliteti “Ivana Groznog” ili “Terminatora”…
"Recept su red, rad, upornost i samokontrola. Želja za nadmetanjem sa igračima sa druge strane je ono što me pokreće. I naravno pobjeda i osvajanje trofeja. Nema ljepšeg mjesta nego kada su ti svi iza leđa. Ili se barem trudim da uvijek bude tako", kaže na početku ekskluzivnog razgovora za “Vijesti” 32-godišnji Nišlija.
Svoj kvalitet Miljković je jednom potvrdio 18. septembra kada je po završetku finalne utakmice sa Italijom (3:1) i osvojene titule Srbije na Evropskom prvenstvu u Austriji i Češkoj, prije nego je podigao pobjednički pehar, proglašen za naboljeg igrača šampionata (MVP). Interesantbo, 10 godina ranije, na Evropskom prvenstvu, igrom slučaja u Češkoj, Miljković je, takođe, bio najbolji igrač prvenstva, u kojem je tadašnja SR Jugoslavija osvojila zlato, pobjedom u finalu opet protiv Italijana (3:0). Za Miljkovića vrijeme kao da je stalo, takav kontinuitet individualnog uspjeha predstavlja, zaista, rijetku priviliegiju malobrojnih …
"Rijetkost možda jeste, ali sam pokazao da je to, ipak, moguće. Dovoljno je da samo neko želi, da se trudi i da uživa u onome što radi. To je jedini recept za ovakav uspjeh. Lično volim da postavljam granice, ali i da pokušam da ih stalno pomjeram", nastavlja priču Miljković.
Prošla su tri i po mjeseca od zlata Srbije na Evropskom prvenstvu. Pošto su se emocije slegle, kako danas, hladne glave, gledaš na neočekivan uspjeh Srbije, i to bez ijednog poraza?
"To je, zaista, bio neočekivan uspjeh, jer ništa tokom ljeta, niti tokom priprema, nije ukazivalo na to da ekipa, takva kakva jeste, može ravnopravno da se nosi sa Italijanima, Poljacima ili Rusima. Samo osvajanje titule je ravno osvajanju sedmice na Lotou, i vjerujem da će se mnoge moje kolege iz reprezentacije složiti sa time. Svako može da priča raznorazne teorije šta je i kako se desilo. Ali, pravu istinu znamo samo mi koji smo proveli 40-tak dana zajedno.
Prije odlaska na EP, izjavio si da je šesto mjesto realan domet? Da li si to zaista mislio, s obzirom da prvi put poslije dugo godina nije bilo Nikole Grbića, ili si, kao kapiten, pak želio da skineš teret s leđa ekipe i tako neku od medalja napadnete iz “drugog plana”?
"Lično nisam razmišljao ni o kojoj medalji. Nije postojao nikakav skriven plan. Teret na ekipi nikada nije postojao ni kada je bio Nikola, niti prije njega. Postojao je samo renome ekipe koja je pobjeđivala i koji je bilo teže odbraniti nego napraviti".
U nedavnom intervjuu za naš list, selektor Igor Kolaković je kazao da je Srbija na Evropskom prvenstvu, za razliku od posljednje Svjetske lige (9. mjesto) u tebi imala lidera, i da si tu ulogu odlično odradio. Da li si se osjećao liderom, što ti po kvalitetu i iskustvu i pripada u ekipi Srbije?
"Stavljam sebe ispred kao “prvog među jednakima”. Mislim da je takav način razmišljanja pomogao prvo meni da zaboravim da imam kapitensku traku, ali i ostalima da se opuste i da uživaju u igri. Svi će vam potvrditi da su tih dana zaista uživali u igri, pa čak i oni koji nisu imali puno prostora, a bili su sa nama tamo".
Kada si zaista shvatio da možete do zlata? Da li nakon sjajne pobjede u polufinalu protiv Rusije (3:2), kada ste bili u nokdaunu u četvrtom setu, kada Rusi nijesu uspjeli da realizuju četiri meč lopte?
"Ja sam, jedostavno, svaku sljedeću utakmicu doživljavao kao novi izazov i nakon te pobjede protiv Rusa sve je bilo mnogo, mnogo lakše… A Rusi su sami krivi što su došli u situaciju da jedna lopta odlučuje o utakmici".
Po povratku u Beograd, obraćajući se javnosti na Surčinu, uputio si “packe” državi Srbiji zbog neisplaćenih premija za bronzu sa Svjetskog prvenstva u Italiji, ali i medijima zbog slabog praćenja tokom šampionata.
"Mediji su zaista obratili pažnju na nas i sve što se dešava oko nas tek nakon neuspjeha košarkaša (Srbije). Ali nam je to i dobro došlo, jer do trenutka dok nismo ušli u polufinale, nije bilo nikakvog “medijskog” pritiska. Kasnije, u borbi za medalju su već svi bili zadovoljni rezultatom, tako da nas ništa ostalo nije ni zanimalo. Želio sam, takođe, podsjetim državu da i mi postojimo i da se isto tako znojimo i treniramo kao i ostali sportisti. Moja namjera nije bila da prozivam nikoga, mada su se pojedini ljudi na samoj konferenciji osjetili prozvanima. Moj jedini cilj je bio da napomenem da nikada niko iz odbojkaške reprezentacije nije kao primaran cilj imao finansije, ali i isto tako da kažem da po zaslugama i medaljama želimo da budemo tretirani jednako kao i drugi naši trofejni sportovi".
U današnjoj reprezentaciji si posljednji iz one zlatne generacije iz Sidneja. Kakav je osjećaj prvi put biti najstariji u ekipi, biti kapiten?
"Jednostavno je bila neminovnost da, prije ili kasnije, i ja budem najstariji u reprezentaciji. Osjećam se kako su se osjećali Nikola, Vanja ili Gerić prije mene. Uvijek će neko morati da bude najstariji. Za nas u ekipi postoje samo oni koji su tu bili, koji jesu i koji će tek doći. Zlatni su oni koji su prozvani tako od strane medija, pa neka oni objašnjavaju šta znaci atribut “zlatni”. Mislim da takva klasifikacija može samo da škodi ostalima u ekipi".
Na Svjetskom kupu u Japanu (osmo mjesto) nijeste bili ni blizu da ponovite rezultat sa EP. Zbog čega?
"Zato što je ovaj Svjetski kup pokazao koliko zaista potencijala ima ova ekipa i na neki način je iz drugog plana došla do izražaja moja prognoza za Evropsko prvenstvo (6. mjesto). U Japanu smo pokazali da, ipak, jos uvijek ne možemo da se nosimo sa svjetskim ekipama u nekoliko utakmica zaredom, kakve su bile na Svjetskom kupu. Sa druge strane, većina igrača je nakon EP imala, više-manje, povrede, a sa polovičnom ekipom se teško postiže rezultat na tako velikom takmičenju".
Protiv Brazila ste, međutim, odigrali odlično i pobijedili 3:1. Vidjelo se da imate poseban motiv, iako vam u rezultatskom smislu ta utakmica nije mnogo značila…
"Značila je pobjedu protiv najjače ekipe na svijetu. Možda smo u tom trenutku mi bili odmorniji i opušteniji, a Brazilci, ipak, pod moranjem, jer svaki kiks ih je udaljavao od Londona i Olimpijskih igara. Ipak, je ta pobjeda predstavljala dosta dobar motiv za kasnije".
Srbija je prvak Evrope, Brazil je prvak svijeta, Rusija je osvajač posljednje Svjetske lige i Svjetskog kupa, Amerikanci su aktuelni olimpijski šampioni. Ko je, po tebi, trenutno zaista najjača odbojkaša reprezentacija na svijetu?
"Brazil, zato što raspolaže sa 14 podjednakih igrača koji u svakom trenutku mogu igrati u visokom ritmu i to je ono u čemu ostale selekcije ne mogu parirati na duže staze".
Nakon 13 godina staža i mnogobrojnih medalja, da li i dalje imaš motiva da igraš za reprezentaciju?
"Dovoljno je pomenuti reprezentacija i dalji motiv se ne traži. Ali, takođe već imam skoro 33 godine i polako neke druge stvari preuzimaju primat, kao što su roditelji, porodica… Uostalom, to je i neminovno, jer uvijek dolaze mlađi i takođe i njima treba dati šansu".
Najduže si se zadržao u Lubeu, sedam godina, osvojio nekoliko evropskih trofeja, među kojima i Ligu šampiona? Da li je to najljepši period u tvojoj klupskoj karijeri?
"Sa Lubeom sam osvojio sve klupske i evropske trofeje koje je jedan klub mogao da osvoji u tom trenutku. Može se reći da je to naljepši period, ali i najteži, jer sam u tom trenutku stasavao kao pravi igrač, osvajajući raznorazne trofeje i igrajući dosta jake utakmice".
Nakon Lubea je uslijedio prelazak u Romu, a onda, nakon jedne sezone, odlazak iz Italije i selidba prvo u Grčku (Olimpijakos), a potom i Tursku (Fenerbahče). Da li je motiv odlaska iz Italije bio finansijske prirode, jer si, ipak, otišao u slabiju ligu, ili, pak, želja za novim izazovima?
"Igrom slučaja, u posljednjem trenutku sam ostao bez kluba, jer je Roma imala problema i nije se prijaivla za A1 ligu te godine. Uslijedio je prelazak u Grčku, a kasnije nije bilo suviše teško ići dalje u neku drugu zemlju. Bilo je malo poteškoća u novoj zemlji sa jezikom i prilagođavanjem, ali je kasnije sve došlo na mjesto".
Na ljeto ti ističe ugovor sa Fenerbahčeom? Kakvi su planovi, imaš li želju da se vratiš u Italiju, možda oprobaš u Rusiji, ili nekoj drugoj ligi?
"Nastavak karijere zavisi od mnogo stvari. Kao i svakom profesionalcu koji zivi od svog rada, ekonomski motiv nije zanemarljiv, ali nakon 13 godina karijere nije presudan u odabiru sredine. Želio bih da igram za klub koji je Željan osvajanja trofeja sa mnom. To mi je najbitnije, jer dobre igre i trofeji kasnije donose novac".
Uvijek biraš broj 14. Da li taj broj ima neko posebno značenje za tebe?
"Jednostavno je taj broj bio slobodan 1998. godine kada sam nastupio prvi put za reprezentaciju i ostao je do danas".
Kojeg igrača, aktivnog ili bivšeg, posebno cijeniš, izdvajaš, odnosno ko je za tebe prototip pravog odbojkaša?
"Ako mene pitate, svakome bih posavjetovao da se ugleda na Nikolu Grbića, u svakom pogledu, ako želi prototip savremenog odbojkaša".
Interesantno, prvo si počeo da se baviš rukometom, što i nije nelogično, s obzirom da je rukomet popularniji u Nišu od odbojke? Kada si shvatio da je odbojka, ipak, tvoj život?
"Nakon dozvole roditelja da sam donesem odluku da li ću karijeru nastaviti u Nišu ili negdje drugo. Od tog momenta su stvari krenule da se menjaju u mom životu, a prvi pravi preokret je došao 1998. i pozivom za reprezentaciju sam se definitivno preusmjerio na odbojku kao buduću profesiju".
Sa svega 16 godina si napustio Niš i otišao u Beograd, u Partizan. Kako se sjećaš tog perioda, koliko je bilo teško za jednog maloljetnika odlučiti se na takav korak?
"Jednostavno: ili ću ja pojesti grad ili će grad pojesti mene. Grickali smo se četiri godine i ipak mislim da se nisam dao…"
Počeo si na poziciji tehničara. želio si to da igraš? Kada je i kako nastupila promjena i prelazak na mjesto korektora?
"Igrom slučaja i zarad nekih kompromisa na tadašnjem Majskom turniru u Beogradu, zaigrao sam na mjestu korektora zahvaljujuci današnjem treneru Terziću, i tu sam ostao do kraja karijere. Istina, da mi je želja bila da budem tehničar, ali iz ove perspektive je “šta bi bilo, kad bi bilo”…Mislim da je i ovako bilo dobro".
Da li si razmišljao o tome čime želiš da se baviš po završetku karijere – da budeš trener, menadžer, rukovodilac u sportu, ili..?
"Najvjerovatnije neću ostati u sportu. Već imam planova da se posvetim nečem sasvim drugom".
Šta si poželio sebi za 2012. godinu?
"Zdravlja i djece!"
Trebalo je Svetozaru Maroviću lično da objasnim da želim u Italiju
Prije odlaska u italijanski Lube, dok je odrađivao posljednju sezonu u Partizanu, Miljković je iz Budvanske rivijere dobio ponudu, od koje je, kako je jednom izjavio, “boljela glava”, jer se radilo “o cifri sa šest nula”. Želja za odlaskom u Italiju bila jača i od finansijski veoma primamljive ponude iz crnogorske metropole turizma…
"Istina je da sam 1999.godine boravio sa tadašnjim predsjednikom Partizana gospodinom Golijaninom kod gospodina (Svetozara) Marovića u Budvi, iako je bilo prebačeno da smo taj razgovor mogli obaviti telefonom. Bilo je potrebno lično objasniti gospodinu Maroviću koji su moji planovi u karijeri i da su, nažalost, oni bili vezani isključivo za Italiju. Apsolutno nisam imao problema sa tim i uvidio sam da Marović razumije moje želje i ciljeve kao mladog igrača koji želi da se razvija i da napreduje u najjačoj ligi na svijetu, u Italiji. Poslije tog razgovora NIKADA nisam imao kontakte NISAKIM vezano za bilo kakav moj dolazak u bilo koji crnogorski klub. Čak, već skoro 10 godina nisam dolazio u Crnu Goru", kaže Miljković.
Lube je te 2000. godine Partizanu, na ime obeštećenja, platio Partizanu u to vrijeme fantastičnih miliona maraka, što je i danas rekordan transfer u svjetskoj odbojci.
"Iskreno se nadam da su ta sredstva utrošena da bi nastala generacija momaka koji su prošle godine osvojili tituli u Srbiji na čelu sa Atanasijevićem", dodao je Miljković.
Kolaković je opravdao mjesto selektora Srbije
Igor Kolaković 2006. godine nije dobio priliku da bude prvi selektor Crne Gore, već je nekoliko mjeseci kasnije tu šansu dobio na klupi Srbije. Da li je opravdao povjerenje i kakvo je tvoje iskustvo s njim kao trenerom?
"Nakon osvajanja medalja i uspjeha, mislim da je opravdao m,esto selektora Srbije. Rezultati su ti koji nas održavaju visoko ili nas tjeraju da mijenjamo sredinu", kaže Miljković.
U raznim reprezentativnim selekcijama si radio sa sa Veselinom Vukovićem, Zoranom Gajićem, Ljubomirom Travicom i Igorom Kolakovićem. Ko je imao najveći uticaj na tvoj igrački razvoj?
"Svako po malo. Od svakoga sam naučio kako treba nešto uraditi, ali isto tako i kako neke stvari mogu biti urađene na drugi način".
Najdraže medalje iz Sidneja i Beča
Spisak kolektivnih i individualnih trofeja i priznanja Ivana Miljkovića je zaista impresivan. Osim dva zlata i tri srebra (1999, 2005, 2007) na prvenstvima Evrope, Miljković sa reprezentacijom ima srebro (1998) i bronzu (2010) na prvenstvima svijeta, bronzu na Svjetskom kupu (2003), te četiri srebra (2003, 2005, 2008, 2009) i dvije bronze (2002, 2004) u Svjetskoj ligi. Naravno, najsjajnije je zlato sa Olimpijade u Sidneju.
Osim dvostruke titule MVP-ja, Miljković je na šampionatima Evrope i tri puta bio najbolji poenter (2001, 2005, 2007), te jednom najbolji server (2005). Bio je četiri puta najbolji igrač finalnog turnira Svjetske lige (2001, 2002, 2003. i 2005), te pet puta najbolji poenter finalnog turnira tog takmičenja, 2002, 2003, 2005 (kada je bio je i najbolji server i dobio ukupno 57.500 dolara novčane nagrade), 2008. i 2009. godine. Miljković je bio najbolji napadač Kupa CEV 2006, te najbolji igrač i bloker finalnog turnira Kupa CEV iste godine.
Sa italijanskim Lubeom je osvojio sve što se osvojiti moglo, titulu prvaka Italije (2006), dva Kupa Italije (2001, 2003), Super kup Italije (2006), tri Kupa CEV (2001, 2005, 2006) i jednu Ligu šampiona (2002). U dresu Lubea je u sezoni 2005/2006 bio najbolji poenter odbojkaške Serije A. Sa Romom je 2008. osvojio kup CEV, Sa Olimpijakosom ima dvije titule (2009, 2010) i jedan Kup Grčke (2009), dok je sa Fenerbahčeom prošle sezone osvojio titulu, a na početku ove i Super kup Turske.
"Drage su mi medalje iz Sidneja kao vrhunac karijere svakog sportiste i posljednja iz Beča, jer sam bio kapiten ekipe, zaključio je Ivan Miljković.
Galerija
Bonus video:
