Porazi su se ređali, činilo se da je njegova karijera u nezaustavljivom padu, da jedan od ljubimaca crnogorske nacije tone sve dublje. Ali, čovjek koji je osvojio srca svih zemljaka nevjerovatnom borbenošću na Olimpijskim igrama u Pekingu, kada se i pored slomljene kosti u stopalu ravnopravno borio sa najboljim džudistima svijeta, pokazao je da je upravo srce njegov najjači adut.
Kada bi mnogi odustali, kada je počeo i sam da sumnja u svoje mogućnosti, Srđan Mrvaljević je pokazao koliko je veliki sportista. Izdigao se iz svih problema i 2011. godinu krunisao na fenomenalan način - osvajanjem srebra na Svjetskom prvenstvu u Parizu. Dilema nije bilo, niti je moglo da ih bude, 27-godišnjak rođen u Beogradu je jednoglasno proglašen za najboljeg sportistu Crne Gore.
"Godina je bila turbulentna, sa dosta oscilacija. Imao sam jedan dosta loš period, gubio sam nevjerovatno mečeve od mnogo gorih boraca od sebe, ali sam u istoj ovoj godini napravio najveći rezultat. To samo pokazuje da treba biti uporan, treba izdržati i morate da budete najjači onda kada je najteže. Ako radite puno i pošteno, rezultat mora da dođe", kaže Mrvaljević na početku intervjua za novogodišnji broj “Vijesti”.
Da li je bilo trenutaka kada si sumnjao u sebe?
"Bilo je i strahova, i neprospavanih noći, i suza. Čak sam Srećku (otac i trener, op. a.) u jednom trenutku poslao poruku sa pitanjem da li misli da mogu više ikoga da pobijedim, pošto sam na četiri-pet vezanih turnira završavao nastup već u 1. kolu. Uz njegovu veliku podršku, kao i čitave porodice i ljudi koji su vjerovali u mene, uspio sam to da prebrodim. Eto, napravio sam rezultat koji je nevjerovatan i za mene i za Crnu Goru. Stvarno sam ponosan".
Koliko su ti značila ona dva osvojena Svjetska kupa u Mađarskoj i Venecueli?
"Poslije četiri, pet, šest poraza u prvim kolima, više ni ja ne znam koliko ih je bilo, svaka pobjeda puno znači, a ne kada se osvoji Svjetski kup. Značilo mi je mnogo, jer smo i ja i ljudi oko mene vratili vjeru u moje mogućnosti. Kruna svega je bio Pariz i sigurno je da su ta dva pehara bila pravi uvod u ono što se desilo na Svjetskom prvenstvu.
Džudo je vrlo surov sport, jer su sve borbe u jednom danu. Kako si izdržao tih šest mečeva u Parizu?
"Nije nimalo lako, 90 najboljih na svijetu je bilo prisutno. Kada se sastanu borci koji su među prvih 30-40 na listi, svako svakoga može da 'bije', samo je pitanje dana, trenutne spreme... Fizički je jako teško da se to izdrži. Ako u prethodnom kolu imate težak meč, a vaš protivnik riješi borbu iponom za 30 sekundi, dok ste vi radili osam-devet minuta, sigurno je da u sljedeći okršaj ulazite hendikepirani. Zaista, sve kockice moraju da se slože da bi se u džudu napravio ovako 'jak' rezultat.
U finalu Svjetskog prvenstva poražen si od nevjerovatnog Korejca Džae Bum Kima, koji je već dvije godine nepobjediv na najvažnijim takmičenjima (dva puta prvak svijeta, četvorostruki šampion Azije i srebrni sa OI u Pekingu). Šta je presudilo i da li možeš da ga savladaš u nekom narednom okršaju?
"Ni on nije pobjeđivao na ipone, radio je cijele mečeve, tako da nisam bio fizički mnogo iscrpljeniji od njega. Eto, u tom trenutku je bio bolji za toliko koliko je bio. Jedna moja nepažnja mu je omogućila da me uhvati u zahvat, u parteru me je držao 20-ak sekundi i dobio taj poen koji je na kraju odlučio. On je već dvije godine praktično nepobjediv, sjajan je borac, tako da je veliki izazov da se još više trenira, kako bih ga eventualno savladao u nekom narednom meču.
Kakav je plan priprema u 2012. godini?
"Nastupiću na dva gran prija u Parizu i Diseldorfu, kao i dva Svjetska kupa u Beču i Pragu, a poslije svih tih turnira ću biti i na kampovima. U martu ću boraviti na kampovima u Nimburku i Tatabanji, tako da će to, uz dodatni rad kod kuće, biti dovoljno da na Evropskom prvenstvu u Čeljabinsku budem u uzlaznoj putanji, ali ne u 'špicu'. Očekujem da na EP budem u nekoj solidnoj formi, a ako ne bude povreda i budem zdrav, da na Olimpijskim igrama budem u formi kao na Svjetskom prvenstvu. Ako budem tako spreman, zaista imam pravo da se nadam svemu.
Računaš li na medalju u Londonu?
"Moj cilj jeste medalja, ali prije svega da na Olimpijskim igrama dam maksimum kao u Parizu, da kada izađem sa borilišta znam da nisam mogao više. Ako se pojavi neko bolji, čestitaću mu, kao što sam čestitao Kimu na Svjetskom prvenstvu. Mislim, zaista, da mogu svakoga da pobijedim i kao vicešampion svijeta imam pravo da se nadam nekoj od medalja u Londonu.
Da li ti je Evropsko prvenstvo, ipak, u drugom planu zbog Olimpijskih igara, jer je teško tempirati formu za dva velika takmičenja u tako kratkom roku?
"Sigurno da jeste, teško je dostići dva 'špica' u tako kratkom vremenskom roku. Želim da na Evropskom prvenstvu budem u uzlaznoj formi, a u Londonu na vrhuncu. Naravno, ne odustajem ni od Evropskog prvenstva, sigurno je da bi mi medalja mnogo značila, to bi bio ogroman rezultat i za mene i za zemlju, tako da ću probati to da uradim.
Na Olimpijskim igrama u Pekingu si oduševio naciju nevjerovatnom borbenošću, dobio si i nagradu „Olimpijski podvig” od sportskih redakcija „Vijesti”, TV Vijesti i „Arene”. Da li si, ipak, naučio kako neke stvari ne bi trebalo da radiš pred London?
"Biću bogatiji za jedno veliko iskustvo. Na ovim Olimpijskim igrama biće mi mnogo lakše, jer sam sve to već doživio. Nažalost, u Pekingu sam bio hendikepiran povredama, nadam se da to ovog puta neće biti slučaj. U svojoj glavi sam svjestan da je ovo takmičenje kao bilo koje drugo i da ga ne treba gledati drugačije, jer samo bih sam sebe opterećivao. Trudiću se da izađem na borilište i da se ponašam kao da je u pitanju bilo koji turnir.
Kakvi su ti planovi poslije Olimpijskih igara?
"Volio bih da završim karijeru nakon Olimpijskih igara! Mislim da je ovo bilo dovoljno, ali je možda još rano da o tome pričam. Kada bih uzeo medalju, gotovo sigurno bih završio karijeru, osim ako bi baš bilo zahtjeva da ostanem i još četiri godine se posvetim novom olimpijskom ciklusu.
Koliko je teško finansijski se baviti džudom, kada dolaziš iz Crne Gore?
"Mnogo, pogotovo ako nemate potporu u porodici i finansijsku sigurnost sa neke druge strane. Zaista je jako teško biti profesionalni džudista u Crnoj Gori. Srećom, sarađujem sa nekim ljudima koji se trude da mi omoguće što bolje uslove. Da se razumijemo, uslovi nisu sjajni, ali ja sam odlučio da živim od toga i guram nekako.
Gušić je budućnost
Kako ti se čini budućnost crnogorskog džuda?
"Narod u Crnoj Gori ima strahovit potencijal, jer su djeca jaka, zdrava, samo bi ih trebalo pravilno usmjeriti. Mora puno da se radi na edukaciji, a ove medalje i rezultate trebalo bi iskoristiti da se podigne kvantitet, da se ubace stručni ljudi i da se stvori sistem, kako bi iz tog kvantiteta bio stvoren kvalitet, i izašao neki novi Mrvaljević.
Trenutno time ne mogu da se bavim, ni da o tome razmišljam, to prepuštam ljudima koji vode džudo. Potencijala ima, samo ih treba prepoznati i voditi računa o njima i biti strpljiv bar četiri-pet godina, jer se rezultat u džudu ne pravi preko noći. Medalja se uzme na svakih 20-30 godina...
Ko od crnogorskih džudista ima potencijal za neke veće rezultate u karijeri?
"Mladi Gušić iz Akademika je ove godine pokazao da vrijedi i da zavređuje pažnju svih, nadam se da će to ljudi iz Džudo saveza da prepoznaju i da će ga sačuvati i pomoći mu da napravi što bolje rezultate. Što se tiče seniora, ne vidim da za tri-četiri godine možemo da ostvarimo neki ozbiljniji rezultat.
Kada završiš karijeru, da li ćeš ostati u džudu?
"Volio bih da jedan dio mene do kraja života bude u džudu, da na neki način probam da vratim ovom sportu sve što mi je dao. Vidjeću kakve će mogućnosti da budu ponuđene, ali bih volio da pomognem mlađim takmičarima, jer znam šta proživljavaju i koji su najveći problemi svakog mladog sportiste
Galerija
Bonus video:
