Postoje događaji u ljudskom životu koji i poslije svog završetka traju, čija svjetlost ne tamni.
Čovjek ih nosi u sebi i osjeća ih kao i onog dana kada su se desili. Oni su ugaoni kamenovi, na kojima počiva i po kojima je prepoznatljiv. Ovo je priča o jednom takvom događaju: 7. maja 1978. godine - BAPS (boksersko amatersko prvenstvo svijeta) u Beogradu.
To vrijeme je bilo era boksa u svijetu i kod nas. Tada sam imao samo dvadeset godina i bio debitant, poneko je mislio da bih uz povoljan žrijeb mogao možda i do borbe za medalju (i ja sam stidljivo pomišljao na takvu mogućnost), jer sam na prvenstvu Jugoslavije krajem marta, u izuzetnoj konkurenciji, u kojoj su bili sve sami reprezentativci i osvajači medalja sa najvećih takmičenja (Hašani, Stanković, D. Jovanović, Rubelj, Z. Bašić), osvojio zlatnu medalju i bio proglašen za najboljeg boksera prvenstva...
Međutim, voljom žreba, već u prvom meču dobio sam najtežeg protivnika - Pedro Gamaro (Venecuela)! Veliki nokauter! Strah i trepet, za sve boksere velter (67kg) kategorije; najveći favorit za zlatnu medalju.
Na Olimpijadi u Montrealu dvije godine ranije je prosto ‘’oduvao’’ sa ringa našeg Marjana Beneša, i finaliste prethodnog svjetskog prvenstva Džeksona (USA) i Koreu (Kuba), nijedan mu nije izdržao tri runde.
E, Bože dragi, je li moguće da baš njega dobijem za protivnika u prvom meču? Vajkao sam se u sebi. Vidim fino, svi me prežalili, tapšu me, i samo što mi saučešće ne izjavljuju. Niko u stvari ne zna šta da mi kaže, neprijatno im je valjda da mi daju lažnu nadu, jer svi znaju (kao i ja) da bi svaka slična priča zvučala neozbiljno. Samo je Vujković (naš kapiten) našao za shodno da me ohrabri, a jasno mi je bilo da i on misli isto što i ostali; ali svejedno, prijala mi je njegova pažnja...
Šta da se radi? Boriću se, daću sve od sebe, pa kako bude (samo što me je mučila neizvjesnost, koliko će to moje sve od sebe, da vrijedi u borbi sa takvim šampionom). Kad ne bih barem izgubio nokautom?
Razmišljam, pokušavajući da nađem smisao izlasku na ring. Jer, na osnovu činjenica, komentara i sažaljivih pogleda koje sam registrovao u mojoj okolini, nametao mi se zaključak da ću borbu sigurno izgubiti prekidom...
Tada se sjetih dječaka sa Rijeke Crnojevića, koji je maštao o tome da jednoga dana bude poput junaka i vitezova o kojima je sav ushićen slušao i čitao. I vidjeh ga kako se sa drvenim mačem i štitom od lastre, bori protiv starijih od sebe u okršajima ljuto zavađenih družina... Osmjehujući se sjećanju na svoje djetinjstvo, rekoh: Evo ti sad prava prilika!
Kako li izgleda taj Gamaro - pitao sam se ispunjen nervozom, činilo mi se da bi mi puno lakše bilo da sam ga već vidio. Znao bih na osnovu njegovog izgleda da pretpostavim šta me čeka, kakvu taktiku da pripremim, čemu da se nadam...
Prvo što sam uradio prilikom ulaska iz hodnika (u kome sam poslije zagrijavanja pokušavao da se smirim i skoncentrišem), u ispunjenu halu “Pionir”, bilo je da krišom, pogledom potražim svog strašnog protivnika. Iskusno oko čika Bruna Hrastinskog (trenera naše reprezentacije), to je primijetilo. Prišao mi je i rekao: ‘’Slušaj me Perune, da se dogovorimo, sad ću da ti kažem tri lozinke... ti boksuj, a kad čuješ da ti viknem - Njegoš, koji je simbol mudrosti, tako ćeš boksovati, ti to možeš i znaš. Mojkovac je grad crnogorskog viteštva, kad čuješ to ime krenućeš u ofanzivu; brata Dragana voliš kao sebe, kad kažem ‘’Dragan’’ ići ćeš na sve ili ništa!’’
Bože dragi, o čemu priča ovaj čovjek? Kakve šifre i lozinke, kao da sam malo dijete, pa mi priča bajke! - pomalo uvrijeđen, i razočaran pomislih (jer sam očekivao neki poseban savjet, koji će mi stvarno biti od pomoći). Dobri čika Bruno, pokušao je da mi ovim lozinkama da do znanja kako (tobože) ozbiljno računa na to da ja imam šanse u ovom meču, i time me ohrabri i motiviše...
Krenusmo prema ringu... Na tribini pored koje smo prolazili grupa studenata iz Crne Gore zapjeva staru rodoljubivu pjesmu: „Oj, svijetla majska zoro...’’, prošli su me žmarci, osjetih neku čudnu snagu i riješenost da se borim kao nikada do sada.
Udarac gonga! Počinje!
Gamaro je krenuo poput neumoljivog egzekutora, da što prije odradi svoj posao, siguran da sa druge strane nema nikakve opasnosti... Ja sam bio fizički izvanredno pripremljen, a psihički...? E, tu je ključ, kojim ako ga imaš, otvaraš vrata za izabrane. Kovanje tog ključa je počeo onaj spomenuti dječak sa Rijeke Crnojevića svojim maštanjima...
Krajem prve runde Gamaro je uspio da plasira svoj strahovit udarac desnom rukom i ja sam se našao na podu! Brzo sam ustao, i pomislio: Evo, desilo se to od čega sam strepio, sad više nemam što da izgubim. Idem u otvorenu borbu pa što bude! Tog momenta sam krenuo ka vratima koja su me čekala...
Put do njih bio je prepun dugih sekundi, od kojih je svaka bila poput visokog stepenika. O, kada bih znao opisati koliko je snage, vještine i hrabrosti potrebno za uspinjanje po njima. Jer, svaka od njih može biti ona - na kojoj ćete se spotaći, proklizati, ili izgubiti ravnotežu i strmoglaviti se u ambis!
Publika je tri runde bila na nogama, vodila se prava rovovska borba na sredini ringa, puna teških udaraca, bez posustajanja i bez predaha. Od jednog mog udarca u trećoj rundi Gamaro je pao na konopce, sudija mu nije brojao nokdaun, nastavili smo u istom stilu...
Gong! Kraj borbe! Odlukom sudija 4:1 ja sam pobijedio! Bio sam do krajnosti iscrpljen, ali još više srećan i ponosan. Napravio sam senzaciju, pobijedio najveću zvijezdu (uz Teofila Stivensona sa Kube) BAPS-a!
Lijevo oko mi je bilo zatvoreno od velikog otoka, ali i desnim sam mogao da vidim ona vrata odškrinuta!
Bonus video:
