(Slobodna adaptacija priče “Dođi i slijedi me”, autora Pola H. Dana)
Neki čovjek, po imenu Mogo, navikao je da bez ikakvog značenja gleda na Božić. Prema njegovim riječima, veče 24. decembra bilo je najtužnije u godini, jer su mnogi ljudi tada shvatali koliko su usamljeni ili su mislili na dragu osobu koja je umrla te godine.
Mogo je bio dobar čovjek. Imao je porodicu, nastojao je da pomogne svojim bližnjima i bio je pošten u svojim poslovima. Međutim, nije mogao da prizna da su ljudi tako naivni da vjeruju da će Bog morati da siđe na Zemlju samo da bi utješio čovječanstvo. Budući da je čovjek od principa, on se nije plašio da govori svakome da je Božić, više tužno nego srećno slavlje, te da se takođe temelji na nestvarnoj priči - da Bog postaje čovjek. Kao i uvijek, uoči proslave Hristovog rođenja, njegova žena i djeca su bili spremni da idu u crkvu. I kao i uvijek, Mogo je odlučio da ih pusti da idu sami, govoreći:
“Bilo bi licemjerno od mene da idem sa vama. Biću ovdje i čekaću vaš povratak.” Kada je njegova porodica otišla, Mogo je sjeo u svoju omiljenu stolicu i osvjetljen plamenom iz kamina počeo da čita novine od toga dana. Međutim, ubrzo ga je omeo zvuk sa njegovog prozora, a zatim još jedan i potom još jedan. Misleći da je to bio neko ko baca grudve, Mogo je uzeo svoj kaput i izašao napolje, nadajući se da će iznenaditi napadača.
Čim je otvorio vrata, on je primijetio jato ptica, koje su zbog oluje izgubile svoj pravac i sada su drhtale u snijegu. Pošto su primijetile zagrijanu kuću, pokušale su da uđu - ali udarale su u prozorsko staklo, povrijeđujući svoja krila, bile su u mogućnosti da ponovo lete, tek pošto ozdrave.
“Ne mogu ostaviti ta stvorenja napolju,” mislio je Mogo. “Kako da im pomognem?”
Mogo je otišao do garažnih vrata, otvorio ih i uključio svijetlo. Međutim ptice se nijesu pomjerale.
“One su uplašene,” pomislio je Mogo.
Vratio se u kuću, uzeo neke mrvice od hljeba i uputio se u zagrejanu garažu. Ali, njegova strategija nije bila uspješna.
Mogo je raširio ruke i pokušao da utjera ptice govoreći im blago iš, nježno ih gurajući jednu pa drugu, ali ptice su postale još više nervozne i počele su da se otimaju, stremeći u svim pravcima na snijegu, uzaludno trošeći i to malo snage koju su još imale. Mogo nije znao više šta da radi.
“Mora da mislite da sam zastrašujuće biće,” rekao je naglas. “Zar ne vidite da mi možete vjerovati?” Očajan, povikao je: “Kada bih, u ovom trenutku, imao priliku da postanem ptica za samo nekoliko minuta vidjele biste da ja zaista želim da vas spasem!” U tom trenutku, crkveno zvono je zazvonilo, najavljujući ponoć́. A jedna od ptica se pretvorila u anđela i upitala Mogoa:
“Sada shvataš zašto je Bog trebalo da se pretvori u čovjeka?” Sa očima punim suza, klečeći na snijegu, Mogo je odgovorio: “Oprostite mi Anđele. Sada shvatam da možemo imati povjerenje samo u one koji su poput nas i prolaze kroz iste stvari kroz koje mi prolazimo.”
(Preveo Vujica Ognjenović)
Bonus video:
