"Svako mora imati nekoga", zbirka priča Muzafera Caušija, koja govori o tranzicionoj stvarnosti, a autor je kazao da je počeo da piše onda "kada je osjetio da ima što da kaže i da zažali za boljim danima".
Čauševoj knjizi je govorio pisac Vladimir Vojinović koji je kazao da njegove priče izazivaju pažnju svakog ozbiljnijeg čitaoca, te da pisac to čini na način u kome se vidi proces obrade svima poznatih tema.
"U izvitoperenoj atmosferi svakodnevice žive, egzistiraju i razvijaju se Čaušijevi likovi a ono što njegova književnost u tranzicionoj zbilji ima da poruči je zapravo da pokušamo odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri i koliko je svako od nas lično kriv za nešto što nam se događa, i u kojoj je mjeri postmodemi pojedinac kriv za posljedice koje je donio razoreni kolektiv.
Čaušijevi likovi nas obično tjeraju da se zapitamo koja je naša uloga u cijelom tom procesu i imamo li kao pojedinci realnu snagu da nešto promijenimao", kazao je Vojinović.
Uvijek se nađu nostalgičari
On je rekao da je "bilo perioda kada nije bila aktuelna kratka priča, kao što je početak 90- tih, izuzimajući ratnohuškačke, vapilo se za kratkim narativima koji su se pojavili krajem 90-tih i početkom trećeg milenijuma naročito sa generacijom čiji su predvodnici Andrej Nikolaidis i Ognjen Spahić".
"Počeo sam da pišem priče kada sam osjetio da treba nešto da kažem i da zažalim za boljim prošlim danima"
Vojinović je kazao da danas imamo situaciju da se najmlađi pisci mogu podijeliti na one koji donekle prate ono što su uradili najbolji u generaciji, i one koji pokušavaju napraviti jednu vrstu otklona".
Andrej Nikolaidis je pitao Čaušija zašto je svoju prvu knjigu objavio relativno kasno.
"Počeo sam da pišem priče kada sam osjetio da treba nešto da kažem i da zažalim za boljim prošlim danima. Počeo sam ispisivati svoja sjećanja na bolju prošlost i postavljao sam to na jednu od mnogobrojnih internet pričaonica.
Ljudi su to čitali, komentarisali, uvijek se nađu nostaligičari koji sa pažnjom čitaju priče o našem odrastanju. Tom prvom knjigom sam ispričao priče o odrastanju u prvom dijelu, a drugom o ulcinjskim gusarima, i time sam iscrpio te teme i shvatio da okosnicu za drugu knjigu moram tražiti u ljudskoj naravi.
U drugoj knjizi sam želio da pišem o neobičnim ljudima, odnosno da uđem pod kožu onih koji su drugačiji, zanimalo me da pišem o rubnim životnim situacijama, o ljudima sa egzistencijalnim tjeskobama, interesovala me tajna spavaće sobe, odnosno kakav je neko između četiri zida i šta skriva zbog društvenih konvencija", kazao je Čauši.
Odmak od zavičajnog
Nikolaidis je u razgovoru sa Čaušijem primijetio da većina priča ovog pisca su vezane za Ulcinj i kao takve su nezamislive bez tog grada, pa ga je zanimalo zašto je to tako i da li je pisac razmišljao da neke buduće naracije izmjesti iz Ulcinja.
"Kad uzmem da pišem, volim da to završim odmah i zato sam ljubitelj kratke priče"
"U drugoj knjizi, ima dosta odmaka od zavičajnog u odnosu na prvu knjigu. Jedna priča iz druge knjige je smještena u Valdanosu, a većina dragih se može locirati bilo gdje, jer su samo formalno locirane u Ulcinju, jer ljudska narav je svugdje ista, tako da nijesu nužno vezane za Ulcinj", objasnio je Čauši.
"Kad uzmem da pišem, volim da to završim odmah i zato sam ljubitelj kratke priče, a za dugu formu koju imam u glavi treba mi mnogo vremena, ne fali mi inspiracije nego koncentracije", rekao je Čauši.
Bonus video:
