Macte virtute esto, Gospodaru! - Čast tebi poradi vrline, imperatore! - tako bi kosti svoga monarha pozdravio jedan uzorni Rimljanin iz Cezarovog doba, a možda i kraljev vojnik - bersaljer ili karabinjer - iz vremena potonjeg Savoja, inače zeta još nigdje blaženopočivšeg crnogorskog knjaza, kralja, Gospodara i pjesnika Nikole I Petrovića Njegoša, koji je nesumnjivo imao vladarskih i ljudskih vrlina više nego mana, dok ga nijesu uzele pod svoje nerealne ambicije i kraljevsko-carske pretenzije da preko crnogorskog, pa srpskog, dođe na budući jugoslovenski, a možda i balkanski prijesto, da bude kralje ujedinitelj svih Južnih Slovena i ostalih na ovim i tada i sada nejasno mirnim i nemirnim prostorima!
Macte virtute esto, Gospodaru! I tvojim poradi vrline, zanosima, opijenostima, tragičnim zabludama. I onom tvom, Gospodaru, već staračkom neshvatanju svijeta i vremena oko sebe - drastično nepomirljivog s onim u sebi!
Macte virtute esto, Gospodaru!
I za:
Tada jedinstveni odnos koji si imao prema Albancima i Muslimanima u Crnoj Gori!
Rekao si im:
„Ovo je vaša zemlja kao i svakog Crnogorca!“
Tome se tvome nauku, Gospodaru, i danas opire po koji „ljuti“ Crnogorac, kojemu su sva čula pritisnuta i nadojena mirisom tamjana. Ti si, Gospodaru, imao moralne snage, ljudskosti i vrline da 1879. godine, odmah nakon oslobođenja Bara, napišeš odu Turčinu, posvetivši je „čuvenom Selim-begu, biču božjem raje barskog primorja“.
Turčinu Što te ruže, lave stari, istočnoga care svijeta, orle, koji sred zapada u pohode nam dolijeta? Što te ruže? - Još da nije roda moga spram te bilo, more tvoje, silno more, krst ustrašen bi splavilo! Što te ruže, o viteže? što te ruže bojni grome? A pregnuća kavge car si, ti stravični krunolome! „Otoman je strašljivica“ - i to ti se još govori - a ni Grci, ni Rimljani par ti nijesu, gdje se bori! Žao mi je što te ruže, premda si mi krvnik stari, pitam: u boj ko to može da se s tobom barabari - do nas šaka siromaha!? Pa, sad kad se dobro znamo, ostaje nam jedan drugom da junačku poštu damo! (odlomak)
O nastanku ove posljednje viteške pjesme napisane na Balkanu, ostalo je zabilježeno: Pjesma „Turčin“ nastala je po oslobođenju Bara od Turaka. Poslije ovog događaja, nekada čuveni Selim-beg, bič božji raje barskog primorja i njihov pravi gospodar, dolazio je na Cetinje na poklonjenje knjazu Nikoli. Obično se viđao o velikim praznicima i svečanostima kao i ostali crnogorski glavari. Jednom prilikom, kada je tako došao bio, jedan od glavara iz Katunske nahije, kako je to još S. Matavulj objasnio, počeo je da zadijeva Selim-bega i napominje mu nekadašnju njegovu silu i vlast.
Iako je sve to bilo radi šale, begu je bilo krivo i požalio se knjazu Nikoli, našta mu je on rekao da iste večeri dođe na sjednik u dvoru pa će sve smiriti. Potom knjaz sjede i poče nešto da piše - Po večeri eto ti Selima i za njim svijeh znatnijeh glavara u donju dvornicu (veliku odžakliju). Posijedaše. „Malo prije bjeh nešto dobre volje, te napisah jednu pjesmicu. Biste li radi da vam je pročitam?“ - upita ih knjaz. - „Bismo, kako ne, Gospodaru!“ - odgovoriše jednogrlice. Potom knjaz poče da čita pjesmu „Turčinu“.
S početka svi se prisutni zagledahu, pa ih malo po malo pjesma i zanese. Beg se topljaše od miline. - „A kako se tebi sviđa pjesma“ - pošto završi sa čitanjem, zapita knjaz onoga glavara, koji je bio uvrijedio bega. - „Ma divna je, Gospodaru!“ - „Neka to... nego je li sve istina što je ovdje rečeno?“ - „Jeste, bogami, Gospodaru, sve je tako!“ - „Eto, beže, čuo si iz njegovijeh usta, što će ti milo biti. Je li tako?“ - „Milo, Gospodaru, te kako! Hvala ti po stotinu puta.“ - „A je li ti sad krivo na nj?“ - „Ne, no i njemu hvala, jer da me on onako grdno ne zajede, ne šćaše ni ti tako lijepo spjevati Turcima! Divno li me obradova, Gospodaru, Bog te obradovao! Turske mi vjere, milije mi je što čuh ovakvu pjesmu, no da si mi poklonio oba grada na Primorju!“ - završi veselo Selim-beg.“
Macte virtute esto, Gospodaru! Pedeset i osam si godina vladao Crnom Gorom! Pedeset-knjaževao! Osam-kraljevao! Izgubio samo onaj rat u kojem načelnik Vrhovne komande crnogorske vojske nije bio tvoj oficir!
Kako moga, Gospodaru, zaserdarit jednog karađorđevićkog pukovnika, predati mu vojnu komandu i potčiniti onakve Tvoje đenerale (Vešovića, Vukotića, Gojnića, Martinoviće Mitra i Petra...) koje bi poželjela svaka evropska vojska?! Crna Gora je, Gospodaru, tada izgubila taj rat, a ne kad su pali Lovćen i Cetinje! Kako moga, Gospodaru? Takve grijehove istorija i potomstvo ne praštaju.
Pedeset i osam gospodario, Gospodaru!
Detroniziralo te je vrijeme, mnogo više i prije od one ni velike, ni narodne Podgoričke skupštine, koja je bila po svemu neustavna, nenarodna i naručena za obavljanje poslova u korist srpske dinastije Karađorđevića. Vrijeme te je zakraljilo i raskraljilo, Gospodaru. No, eto kakva je da je bila ta Podgorička skupština - da si se, počem, tog istog dana (26. novembra 1918) iskrcao s pratnjom u Petrovcu ili Baru - svi bi oni podgorički skupštinari, tobožnji narodni predstavnici, potrčali k Tebi i pali pred Tobom na koljena, ljubeći Ti ruke, kao vazda, i zaklinjujući se u doživotnu vjernost Tebi i Tvojoj vladalačkoj kući!
Ti bi im, Gospodaru, vjerovatno, ako si još bio pri duhu, odgovorio kao onom plemenskom glavaru, u vrijeme bombaške afere, kad je došao, s darovima naravno, da Ti se zakune na doživotnu vjenost: „Ajde, ajde, meni je milije da mi bude nevjeran!“ I takvih si Crnogoraca, i to podosta, ostavio u Crnoj Gori, kada si je napustio januara 1916. godine. I još tog soja poprilično ima, Gospodaru!
Nije li Tvoja preduga vladavina, patrijarhalna familijarnost Dvora i naroda oko Dvora, često i prečesto podgrijavanje plemenskog prestiža i mentaliteta, u kojem si do grla i sam bio, Gospodaru, ustoličenje jedne glavarske kaste i kastinskih odnosa; Tvoje svakodnevno (pa i u pjesmaricama) začikavanje i prozivanje „kućica“ i „nikogovine“, Tvoja vladarska sujeta, katkad providna i naivna, katkad vizantijski podla i lukava - stvorila i jedan takav soj Crnogoraca, koji su se - od ulaska stranačkih vremena u Crnu Goru - kao vejka na vjetru, povijali, povodili, privijali i prebijali uz onoga i one ko im dadne više i ko im prije (i više) torbu napuni?! Ne ljuti se, Gospodaru, i takvi su Crnogorci, kao i oni drugi - oni stameni i vazda uspravni, oni mučenički, istinski i pravdoljubivi, oni crnogorski Crnogorci - iz istog naroda, a i jedni su i drugi, u mnogo čemu, takvi zahvaljujući Kući Petrovića, a najviše Petru II Petroviću Njegošu i Tebi, Gospodaru!
Od kad je Crna Gora ponovo vaspostavljena kao kakva-takva država (Republika!) u ipak ravnopravnoj zajednici jugoslovenskih naroda i narodnosti, često si, Gospodaru, bio spominjen - hvaljen i kuđen (ali ne i sramoćen); istorijski ocjenjivan, ali ne i ocijenjen. Kada se s Tebe skinu svi oni klubaški i pravaški, bjelaški i zelenaški slojevi, naslage i namazi primitivnog negiranja i bezrezervnog i nekritičkog hvaljenja - ono što ostaje bićeš tad onaj pravi i istorijski prihvatljivi Ti, Gospodaru!
Kao pjesnik si već postavljen na mjesto koje Ti pripada u literaturi Tvoga naroda; naravno ispred onih tvojih mnogobrojnih epigona, koji čitavog života, po pravilu i dugog (i tu su bili Tvoji epigoni), nikolisaše i lovćenisaše, a mnogo, mnogo iza Tvog Strika, kako si Ti često nazivao Tvog genijalnog rođaka Petra II Petrovića Njegoša, na čijem si grobu, maja 1863. zapisao:
Pun štovanja i gordosti tvoj vječiti dom polazim, do junačke tvoje kosti jednom vrelom suzom skvasim. Užasna je samost mukla, što ostatke tvoje grli, sveta me je želja vukla na brijeg ovaj vrli: po kojem se vile kriju, i s kojeg si polet dava, put nebesa, tvom geniju, kad si „Luču“ sačinjava. Iz gvozdene primih ruke ostavljenu vladu meni, puna truda, puna muke; zahvalit’ ti dođo sjeni – no nasljedstvo pjesmotvorstva tajne knjige još mi treba; puna li je blagorodstva – spusti mi je, striko, s neba! (Na Lovćenu, maja 1863)
Njegoševo je pjesmotvorstvo, Gospodaru, ona čuvstvena i kosmogonijska tajna, koja se jednom u sto ili petsto godina (nikad na isto sljeme) „spusti s neba“ i progovori iz čovjeka. Ti si to, vjerovatno, i znao i osjećao, iako su Te svakodnevno dvorski stihoklepci, udvorice i ona epska pelerinska i odžaklijska kamarila brkatih i ukipljenih spodoba - onih potrpeznih i trpezarijskih, kuhinjskih i kužinskih - poput onog Mićuna Pavićevića, pa čak i jedan genijalni, i pod Tvoj skut ubjegli, Laza Kostić, ubjeđivali da se „pred Gospodarevom Balkanskom Caricom ima postiđeti i Njegošev Gorski vijenac!“
Kada si to pročitao u Glasu Crnogorca, morao si se Ti umjesto njih stiđeti, je li tako, Gospodaru?! Ti si ih, valjda, s čuđenjem gledao i prezrivo osluškivao, znajući da to iz njih govori nezajažljiva ljudska lakomost i podlost laskavaca, kako bi što slađe i silnije pothranili ionako, od glavarskog sloja Crnogoraca često pothranjivanu Tvoju vladarsku i pjesmotvorsku sujetu. Kako su te lagali i obmanjivali, Gospodaru, i to sve da bi dobii što bolje (i Tebi bliže) mjesto za stolom u Tvojoj dvorskoj odžakliji, i kakvu službicu, apanažu ili sinekuru cetinjsku.
Niko ti od njih, od tih, i na cetinsjkom dvoru, već namnoženih podlaca, spletkaroša, lažova i skutonoša, nije smio reći da je Tvoj veliki Striko - veliki, genijalni i neponovljivi pjesnik i mislilac, a Ti, Gospodaru, samo nešto malo kultivisaniji pjesmotvor, dobar osmerački versifikator i za ono vrijeme, naško i surovo, značajan i potreban rodoljubivo-kliktavi lirik! U Tebi je, Gospodaru, pjesnik mnogo pomogao vladaocu, a vladalac mnogo odmogao pjesniku! Ti bi se na ovakvo nekakvo mišljenje, da si ga za života čuo, samo osmjehnuo i rekao: Neka, neka, dijete, to se dvoje u našoj Kući i Lozi, kao ni kafa od čaše rakije, nikad nije razdvajalo.
Da se Tvoji epigoni i dvorjani nijesu plašili i svojih sjenki pod Tvojim čuvenim Brijestom ispred Dvora (gdje si rado sjedio i primao Crnogorce), što je za stihoklepce i dvorske persone razumljivo, da je iko u Tvojoj blizini, izuzev dvorske lude Iva Vrane, smio da govori ono što misli, a tako nešto nije bilo uobičajeno ni na jednom dvoru, pa ni crnogorskom, mogli su Ti reći, Gospodaru, da si Ti od Tvog velikog Strika onoliko veći državnik, koliko je on od Tebe veći pjesnik!
Kada je riječ o Tvoja dva najznačajnija talenta - od kojih je prvi državnički a drugi „liričeski“ (kako si Ti sam znao da kažeš) tu se tek, kao i u svemu čega si se dohvatio i prihvatio, ostvarila Tvoja čudesno kontroverzna i do apsurda iznenađujuća ličnost. Počev od Tvog opismenjavanja na Cetinju, protestantskog školovanja u Trstu i četvorogodišnjeg veoma uspješnog pohađanja Liceja Luja Velikoga u Parizu, Tvoja se državnička i pjesnička harizma, sve do početka prvog svjetskog rata - to već nije bio Tvoj rat - ispoljavala kao velika balkanska ratnička zvijezda i za Evropu egzotičan egzemplar slovenskog barbarogenija oplemenjenog mediteranskom kulturom i klimom, Ti bi, Gospodaru, rekao arijom!
U gotovo riplijevske zanimljivosti ide jedna antikraljevska činjenica u biografiji Knjaza, Kralja i, normalno, autokrate. Riječ je o nesumnjivoj činjenici da si Ti, Gospodaru, rodonačelnik socijalne poezije u crnogorskoj literaturi! I to je jedna od Tvojih kontroverzi: kralj kao začetak socijalne literature u kulturi jednog naroda i jedne zemlje! Srećom, Gospodaru, sve što se o Tebi kaže nije teško i dokazati:
Na grbači od naroda Na grbači od naroda lažni sjedi demagoga, da g’ otolen tobož štiti i od krune i od boga, a čapru mu bi sljuštio sa hrbata i sa šije – u pjančine i skitača zaštitnika puku nije! Brate! Čovjekova poštuj prava, ne osuđuj dobra djela; po zakonu i pravilu priroda se kreće cijela. Ne pritaj’ se u partiji rad ljubavi vladitelja, a upravljam misli, djela, ka’ narodna što je želja.
Čast Tebi i kao prvom socijalnom pjesniku jednog naroda čije je osnovno etičko pravilo bilo da pred tuđinom, strancem, pa ni prvim susjedom, nikada ne prizna da je gladan, da ručka ni večere nema, da je često doručkovao goruždu ire ili škuđelu ljute vode od drenjina, ručao obarene koprive, a večerao pjat kaše od trica ili samljevenih oklasina. Do Tebe su se Gospodaru, i crnogorski pjesnici i crnogorski stihoklepci ustručavali progovoriti o socijalnoj strani bića svoga naroda, stidjeli su se priznati da su živjeli mnogo više jedan bezobročni nego oborčni život, a o izobilju se tu nikada nije moglo ni govoriti, osim u pežorativnom smislu. Do Tebe - kralja i pjesnika - u Crnoj Gori niko nikada, pa ni Tvojoj veliki Striko, nije napisao pjesmu ili bilo kakvo pjesmotvorstvo sa strogo socijalnom („klasnom“) notom, značenjem ili sadržajem, nije se usuđivao da glad svoju i svoga naroda pripusti u božanske zabrane poezije - u koje smiju, imaju pravo i mogu biti pripušteni samo gordi vitezovi, bez mane i straha, napirlitani čelnici i oklopnici, lomljava i zveket zlaćenih noževa, sabalja, kopalja i šestopera, sijevanje munja, urlik gromova, fijuk strijela i let sokola kad uzlijeću s ramena vitkih sokolara. U vrtove himničke, pastoralne, religijske, pa i epske, a pogotovo nazdravičarske poezije, nijesu na pravi način mogle ući narodne muke, grčevi i gorčine (tamo je i sluga morao imati otmjeno ime) da ne naruže svu onu draperijsku ljepotu srednjovjekovlja, koju su ukrašavali odsjaji i odjeci štitova i mačeva - uz povremeni lavež hrtova u lovištima jednog imaginarnog, svitnog gospodarstva u kulama i čardacima od raskošne fikcije i feudalne opsesije kamenim obzidama, bedemima, kapijama, alkama, zvekirima i odajama - popločanim, potavanjenim i ispunjenim maštovitošću sjaja i bogatstva kakvu su imali samo naši gladni, bosi, slijepi i poskitani balkanski rapsodi! Tvoj je veliki Striko (kao u poslanicama i njegov Striko!) vinuo iznad svega toga, njegova je pjesnička postojbina bila i ostala lovćenska i nebeska, a poezija vječna i tragičeska kao u velikih Grka, kakvi su Homer, Eshil, Sofokle i Euripid!
(U Titogradu, 15. III 1989; Iz knjige „Lideri, udbaši, generali, Zagreb, 1990; kraj u narednom broju)
Bonus video:
