Kim Njumen (1959) je engleski novinar, filmski kritičar i pisac fantastike. U svojim knjigama Njumen spaja istoriju filma, horor fikciju i alternativnu istoriju. Njumenov prvi objavljeni roman “The Night Mayor” (1989) bio je smješten u zamišljenu stvarnost zasnovanu na starim crno-bijelim detektivskim filmovima. Najpoznatiji Njumenov roman je “Anno Dracula”, čija se radnja odvija 1888, tokom ubilačke terevenke Džeka Trbosjeka - ali u drugačijoj 1888. od one koju mi znamo, u kojoj Drakula uspijeva da postane vladar Engleske. (Knjigu “Anno Dracula” na srpskom jeziku objavila je izdavačka kuća Vulkan). Autor je kratkih priča, kao i jednog ‘’Doctor Who’’ romana ‘’Time and Relative’’ objavljenog 2001.Tema kojoj se Njumen u svojoj književnosti stalno vraća je njegova sklonost ka reinterpretiranju istorijskih ličnosti i likova iz djela drugih autora u drugačijoj okolini, ili u realističnim alternativnim istorijama ili u potpunoj fantaziji. Njumena često možemo vidjeti kao komentatora i kritičara u emisijama ‘’Sci-Fi Saved My Life’’ na ‘’Discovery Channel’’. Dobitnik je nagrada Bram Stoker, International Horror Guild i BSFA nagrade i bio je nominovan za World Fantasy Award.
Vi ste novinar, filmski kritičar i pisac fikcije. Koje zanimanje od ova tri najradije obavljate?
- Nijesam pravi novinar - iako sam pisao za britanske novine. Održavao sam par paralelnih karijera koje su se razvijale, ponekad i preklapale - pisao sam kritiku novih filmova za časopise poput „Empire“ i „Sight & Sound“ i pisao sam knjige o filmu, kao što su „Nightmare Movies“ (istorija modernog horror filma) i „Video Dungeon“ (zbirka kritika uvrnutih, nejasnih i čudnih filmova); i pisao romane, pozorišne predstave, stripove, kratke priče i tako dalje. Postoji osjećaj da se moj kritičaski rad uhvatio u moju fikciju - neke od mojih priča su o filmovima ili se izvlače iz kulturoloških opažanja. Vjerovatno sam postao malo post-moderan. Neki od djelova moje fikcije podrazumijevaju i kritiku.
Zašto ste se opredijelili za pisanje fikcije?
- Ne znam da li je to zaista bio izbor. Pisao sam priče od kada sam bio dijete. Napravio sam malu klackalicu između pisanja dramskih komada i proze (sada pišem oba žanra), ali pisanje prozne fikcije je i dalje najzastupljeniji i ispunjavajući oblik pisanja - samo čudna zabava stvaranja stvari bez ikakvog drugog razmatranja (poput kako pozorište može priuštiti da napravi veliku bitku) i dalje je neodoljivo za mene. Ja nastojim da reagujem na svijet tako što razmišljam u pričama... šta ako... ako se ovo nastavi... zamislite da... šta je sa vremenom... pogledajte to na drugi način... sve ovo su i dalje odskočne daske za mene.
Poput nekih drugih pisaca i Vi često pišete knjige zajedno sa drugim piscima. Prve dvije knjige Ghastly Beyond Belief: The Science Fiction i Fantasy Book of Quotations, objavljene 1985. napisali ste zajedno sa Nilom Gejmenom. Je li postojao neki poseban razlog za to?
- Nila sam upoznao u pabu 1984. godine i on je želio da napravi knjigu citata naučne fantastike - na kojoj smo konačno zajedno radil. To je bila njegova ideja, ali naslov je bio moj (Ghastly Beyond Belief) a knjigu je u mnogome oblikovala naša divna urednica Fejt Bruker. Originalna ideja bila je malo ozbiljnija i naučnija, ali Fejt nas je ohrabrila da se usredsredimo na blesaviji materijal... Sakupio sam toliko citata koji nijesu ušli u knjigu da ih još uvijek svakodnevno tvitujem. Sa Nilom i Judžinom Bernom i nekoliko drugih, napisao sam dosta šaljivih komada za britanske časopise (uglavnom za ženske časopise) - što je donosilo određeni prihod dok nijesmo baš uspijevali da napravimo bogatstvo bilo gdje drugo, i to nas je ohrabrilo da uvježbamo naša čudna čula humora. Ponekad ponovimo one stare šale. Pisanje je po svojoj prirodi samotna potraga, ali ja sam prilično društven - pisao sam fikciju u saradnji sa Judžinom i piscem naučne fantastike Polom Dž. Mekolijem, i radio sam sa raznim ljudima u pozorištu i na radiju. Trenutno intenzivno radim na romanu - što znači biti dugo vremena sam sa sobom - ali i na TV dokumentarnoj seriji - što znači mnogo sati sjedeti sa nekim prijateljima koji pričaju. Uživam u oba procesa, ali drago mi je da mogu oba da uradim.
Sa vašim kolegom Judžinom Bernom, takođe piscem fikcije, napisali ste knjigu „Britansko pitanje“ koja u Velikoj Britaniji nikad nije objavljena. Zašto? Da li zbog bizarne vizure istorije Engleske, jer se u toj knjizi bavite mnogim intrigantnim pitanjima kao na primjer: kakav bi bio tok Drugog svjetskog rata da su Njemci okupirali Britaniju? Da je njemačka invazija uspjela. Da je kraljevska porodica u izbeglišstvu, pripadnici Pokreta otpora, takođe.
- Mislim da je knjiga bila pisana tokom izdavačke krize - planirana je kao prva u serijalu od šest knjiga, i niko nije bio spreman da se obavezuje. Južin i ja još uvijek volimo taj materijal i želimo da se vratimo na njega, iako smo obojica bili na drugim projektima. Bilo je puno drugih nacističkih romana, a mislili smo da imamo jedinstveni ugao na tu premisu - koji bi postao jedinstveniji, pošto su započete knjige, čija se radnja odvija u narednim decenijama, napisane. Napravili smo mnogo ozbiljnih istraživanja i razmišljali o tome šta se moglo dogoditi u situaciji koju opisujemo - moje druge knjige tipa alternativne istorije su nestvarnije - iako smo na kraju morali preuzeti priču i likove.
Knjiga “The Secret Files of the Diogenes Club” govori o čudnim okolnostima u kojima se našao London. Od negativnih sila, kletvi i manijaka koji kontrolišu ljudski um, spašava ga mistik, čovjek iz Diogenovog kluba. Kako ste stvorili taj lik?
- Bio sam klinac tokom 1960-ih i 1970-ih i želio sam da pišem o junaku - Ričardu Džepersonu - koji se uklapa u te decenije. Zapravo sam ga stvorio kad sam bio u ranim tinejdžerskim godinama i kad sam napisao gomilu (užasnih) priča i jedan (još lošiji) roman o njemu... ali sam uživao u prilici da mu se vratim i da mu dam malo više života, posebno pošto sam morao da se angažujemna onim divnim, raskalašnim psihodeličkim scenama. Kao i većina moje generacije, ja sam bio veoma pod uticajem TV emisija kao što su Doctor Who, Zatvorenik i Osvetnici (a ne baš Marvel stripova, iako sam čitao američke stripove i 60-ih godina) i stvari poput Hamer Filmsa, Šerloka Holmsa i Bond filmova (i knjiga). Ove stvari se nastavljaju u mom radu, primijetio sam.
Ko je Ričard, tajanstveni mladić koji ne pamti svoje djetinjstvo? A ko je Vanesa njegova saradnica?
- Imam neke ideje o tome ko je on stvarno... mada ih još nijesam istražio u pričama (možda ne, samo da zadržim misteriju)... i nedavno sam otkrio ko je zaista Vanesa i razradio sam kako da objasnim njenu istoriju, koja se pojavljuje u još jednoj seriji knjiga koje pišem (The Drearcliff Grange School books).
Pišete i o vampirima. Reklo bi se da vas posebno inspirišu priče o vampiru Vladu Cepešu, poznatijem kao - vampir Drakula. Njime se bavite u knjizi “Anno Dracula”. Šta nam možete reći o ovoj knjizi?
- Uvijek sam osjećao da su razlozi što su vampiri najpopularniji od svih čudovišta ti da postoji toliko različitih načina da ih predstavite - u spektru od vampira iz ulice Sezam, do Nosferatu - tako da su prevazišli pitanje jesu li vampirske priče u trendu i sada? Kao i pitanje koja vrsta vampirskih priča je u trendu sada? A u knjizi „Anno Dracula“, umjesto da se zadržim na nekom tipu vampira ili da se držim jednog seta pravila, stvari sam složio tako da bih mogao da imam svaku moguću vrstu vampira - čak i jednog od Hju Velsovih krvoločnih Martijanaca - u istom svijetu. Originalna vizija romana bila je jednostavno šta ako je Drakula pobijedio? Umjesto da ga Van Helsing uništi, on prevazilazi svoje neprijatelje kada krene u Britaniju 1880-ih i tada postaje suštinski vladar Britanske imperije, izvodeći vampire na otvoreno i stvarati velike promjene u društvu. To je dovelo do serije, u kojoj je istorija 20. vijeka u mnogome onakva kakva jeste, ali sa vampirima kao značajnom manjinskom grupom.
Poslije ove knjige objavili ste i knjigu “Džoni Alukard”. Obje ove knjige govore o vampirima. Koja je suštinska razlika između likova i sadržaja ove dvije knjige?
- “Džoni Alukard” je četvrti roman iz serijala, radnja se odvija u Americi (uglavnom) tokom 1970-ih i 1980-ih godina - ostali romani su „Krvavi crveni baron“ (radnja se odvija u Prvom svjetskom ratu 1918), „Drakula ča ča ča“ (u Rimu 1959) i „Hiljadu čudovišta“ (u Japanu 1899. godine). Tu je i strip knjiga, „Sedam dana u Majhemu“, radnja se dešava blizu vremena prvog romana. Moj sljedeći roman - koji će biti napisan ove godine - pokreće japansku priču, ali u 1999. godini. Svi su različiti u tonu, ali određene teme, likovi i zapleti su međusobno isprepletani.
Znam ljude koji su uvjereni da vampiri zaista postoje, jer da ne postoje vampiri, ne bi postojale ni priče o njima. Da bi čudo bilo veće, te su priče stvarane od najstarijih vremena širom ove planete i po sadržaju su veoma slične jedna drugoj. Šta vi mislite o tome?
- Skloniji sam da razmišljam o vampirima kao korisnim metaforama, ali uvijek sam zainteresovan da čujem nove teorije.Komunistička Amerika i carska Rusija
U knjizi “Return to USSA” govorite o ambijentu u kome SAD nakon revolucije 1917. godine postaju socijalistička supersila, nasuprot drugoj svjetskoj supersili, carskoj Rusiji. Kako je ova knjiga prihvaćena u Americi?
- Mi smo to nazvali Povratak u USSA, poslije povratka Beatlesa nazad u SSSR (koji je bio posle Čak Berijevog Povratka u SAD). To se dogodilo kada se Judžin vratio nazad i ja sam otišao da ga posjetim - Berlinski zid je pao i bilo je puno slave o tome, ali Britanija je i dalje bila ispod željezne pete Margaret Tačer. Počeli smo da pričamo o tome kako bi izgledao 20. vijek da je komunizam američka stvar... i napisali smo niz novela koje su postale knjiga. Nekoliko Amerikanaca bilo je veoma uznemireno zbog cijele ideje - pogotovo pošto su to napisali Englezi (iako je jedna od priča u knjizi o Britaniji) - ali je većinai čitalaca barem našla zabavu.
Da li zaista mislite da bi socijalistiško uređenje moglo uspjeti u SAD? Kako bi to uticalo na političko ekonomske tokove u svijetu?
- To se još nije dogodilo, a šta Amerikancima znači kada kažu da je socijalizam veoma različit od onoga što čini ostatak svijeta... možda je to neka vrsta individualizma tako ukorijenjena u američkoj kulturi da čak i skromno kolektivno mišljenje koje dovodi do toga, recimo, da je nemoguće imati nacionalnu zdravstvenu službu ili donositi zakone kako bi masovne ubice koristili mitraljeze. Po mom mišljenju, to je strano čak i u bilo kojoj od mojih knjiga.
Bonus video:
