,,Kume krvi bi ti dao, a ne 10 eura, al nemam'', čuh u kafiću repliku iz Vašeg video klipa. Kako ste došli na ideju da ih snimate i publikujete i da li ste očekivali ovakav odjek u javnosti?
- Citat iz klipa koji ste čuli, kumari i meni kroz osmjeh svakodnevno upućuju naši sugrađani, i ne samo taj. Pošto zbog posla obilazim Crnu Goru, moram reći da se to dešava u svim našim gradovima. Imponuje mi kad oštro kritikujem naš mentalitet, a pritom ih nasmijem, mislim da jedino tako kritika i uspijeva.
Ideja je posljedica moje ,,bolesti" što ne snimam, i sigurno je ovo jedna terapija koja mi prija. Ideja mi dolazi samo u trenucima kad sam sam, kad je pozivam, kad samo o njoj mislim. To traje djeli sekunde, u kojoj mi se izvrti klip, i u kojoj ga usvojim. Snimanje i montaža traju oko pet minuta. Nema tu ponavljanja snimajućeg dubla, to se sve iz prve snimi, bez razmišljanja o tehničkim detaljima, kompoziciji kadra, loše snimljenom zvuku itd... To je draž klipa, da bude iskren, amaterski i da ideju istakne u prvi plan.
Što se odjeka tiče, nisam razmišljao o tome. Jer ako uživate u tome sto radite, i to zabilježite, onda ne sumnjate da neće i drugi uživati, i da će se preispitati, kao što se i ja preispitujem, a to je jedini cilj mojih klipova. Mi kao društvo nismo skloni tom preispitivanju, a to je vrlina, to je jedna prava vrijednost. Kumara više prati odjek, kaže da smo pokrili Balkan, ali i da smo stigli do kompletne dijaspore, na svim kontinentima, ali obavezno uz to konstatuje da nemamo buve (eura).
Kapiraju li gledaoci ovaj vid satire, kako komentarišete reakcije?
- Nisam baš siguran da svi kapiraju, a to vidim kroz komentare na portalu Vijesti, koji objavljuje naše klipove. Tu je nekim ljudima strašno bitno jesmo li Podgori ani ili smo ovi drugi, i njihovo interesovanje za takve stvari samo otkriva da su oni u stvari naša prava ciljna grupa. Igrom slučaja smo Podgoričani, imamo podgorički naglasak, što ama baš nikakve veze nema sa ovim što radimo.
Planirate li snimanje filma ili je to još uvijek ,,nemoguća'' misija u crnogorskim uslovima?
- Planiramo naravno, ali u našoj državi je nemoguća misija bilo što uraditi ako ne pripadate nečemu čemu ja ne želim da pripadam. Baviti se umjetnošću podrazumijeva da ste pod broj jedan slobodni, a većina naših ,,umjetnika" sklizne u partiju i zastupa mišljenje partije. To je smiješno, to je jedan od razloga što smo došli u situaciju iz naših klipova, jer umjetnici služe vlastima, a ne vlast umjetnicima. Voljeli bismo da snimimo film, imamo gotov scenario, podijeljene uloge, tu su Brčko, Sejdo, Dejan Ivani, Miga, Ljubo Đurkovi , Julija Milačić, Dušica Vugdelić, slikar Miki Popović i ostali, ali novca za snimanje nemamo, iako bi sa bijednih (kad je snimanje filma u pitanju) 20 hiljada eura završili film, koji bi iz jednog potpuno atipičnog ugla, skenirao godine našeg propadanja. Nedavno je u Crnoj Gori osnovan Filmski centar, koji se bavi dodjelom sredstava za snimanje filma, ali koji je opet jedna politička institucija, a ja se ježim od takvih institucija. Tako da ste u pravu kad kažete ,,nemoguća" misija za ljude koji ne pripadaju političkim partijama i nemaju mišljenje partije.
Umjetnost može biti subverzivna, žigosati mane društva, vlasti, mentaliteta, ali takvi vidovi kreativnosti u Crnoj Gori su još na nivou ekcesa. Kako to tumačite?
- Mi smo postali jedno plagijatorsko društvo u svim segmentima, pa i u umjetnosti. Nikad me kopija nije mogla inspirasati, a nadam se da se to i vidi iz ovih klipova koji su tema ovog razgovora. ,,Ne talasaj" je ključ uspjeha u ovom društvu, sa kojim se moj mentalni sklop i karakter nikad neće saglasiti. ,,Pripadanje" je jedna sigurnost koja vam garantuje mnogo lakši put u životu, ali to je put koji ne vodi niđe.
Nakon prvog klipa nisam razmišljao o serijalu, međutim pozvao me moj bivši profesor iz TV režije na FDU Cetinje Draško Đurović koji mi je odmah rekao da moram da nastavim, jer će klip kog je vidjelo oko milion ljudi na društvenim mrežama i portalima, upravo biti eksces ako stanem. Shvatio sam da je u pravu i nastavio, i najiskrenije mislim da je nastavak snimanja njegova zasluga.
Čini se da i nema baš neke smislene alternative, a mladi uglavnom ćute. Što je razlog tome?
- Alternative ima, ali je u godinama, što je samo po sebi apsurd. Društvo u kom je alternativna scena u petoj ili šestoj deceniji života, je društvo koje stagnira tri decenije, čega smo svi svjedoci, iako svi to nećemo priznati. Ćento s Dodestovcima, Brčko, Miško Đukić, Sejdo, Miga, Saša Radović, Zoko... su bili alternativa devedesetih godina, ako me sad pitate ko pripada našoj alternativnoj sceni, reći ću vam Ćento s Dodestovcima, Brčko, Miško Đukić, Sejdo, Miga, Saša Radović, Zoko... tako da je to najbolji primjer za moju tvrdnju da smo u teškoj stagnaciji, a samo pokušajte da zamislite kakva bi to alternativna scena bila da su tada imali internet, mobilne telefone, društvene mreže... Mladi, za koje jedino i možemo vezati alternativu, ćute. Meni je to jedna ozbiljna nepoznanica za koju se često interesujem, a koju stvarno ne umijem da objasnim u tehničko-tehnološkoj eri, u kojoj vam je potreban samo telefon, kog
Crnogorci dobiju najkasnije za osmi rođendan, da kažete svima sve što mislite. Ali ako moram da kažem što je razlog tome, rizikovaću da kažem neku glupost, pa ću reći da su opet političke partije umiješale prste, pa vrbuju mlade članove u adolescenciji, što je užasno, i što je jedan sektaški pristup tim mladim ljudima. Gledam ih svakodnevno na društvenim mrežama kako nose nekakve kutije sa potpisima, mašu nekakvim zastavama i aplaudiraju nekakvim vođama. Iskreno mi ih je žao.Opštirnije čitajte u "Monitoru"
Bonus video:
