Doajen srpskog i južnoslovenskog glumišta Predrag Ejdus, nedavno je održao predavanje u Podgorici.
Ejdus je odigrao preko 200 pozorišnih uloga, snimio više od 50 filmova, televizijskih drama i serija.
U intervjuu za “Vijesti” kaže da mu gluma i pored mnogo odigranih uloga i dalje predstavlja zadovoljstvo i da je za neke uloge tek sad spreman, te da mu nagrade dođu kao satisfakcija, a posebno najnovija u velikoj kolekciji priznanja “Dobričin prsten” koju je 2008. godine dobio jednoglasnom odlukom žirija.
Najveće glumačko priznanje u Srbiji, nagradu „Dobričin prsten“ dobili ste u trenutku kada ste na vrhuncu svoje karijere, što nije bio slučaj sa većinom dobitnika ovog priznanja. Kako komentarišete ovu činjenicu?
Kada dobijete jednu ovakvu nagradu u trenutku kada nijeste završili životno djelo, već ste na vrhuncu karijere, onda kad to još dobijete od svojih kolega uđete u red najznačajnijih glumaca koji su obilježili epohu to je veliko zadovoljstvo.
Kao što ste i rekli, većina nagrada je uglavnom dodjeljivana nakon penzionisanja, a nas nekoliko je dobilo u 50-tim, 60–tim godinama života i onda je to za nijansu veća satisfakcija. Ali to i nije toliko bitno.
Meni je najznačajnije to što ova i druge neke nagrade, a dobio sam ih u životu dosta, meni služe kao podstrek za dalje, a ne lamentiranje za nečim što je prošlo i što se više nikada neće ponoviti.
"Nije mi dosadilo, nijesam zamoren, imam znatiželju, želim i dalje da učim"
Ja se već profesionalno bavim preko 40 godina ovim poslom, a kada uzmem u obzir i svoj amaterski period bavljenja glumom, to je već skoro 50 godina na sceni. Ambicija mi je da radim dok god imam mentalnog i fizičkog zdravlja, iz prostog razloga što me glumački posao još uvijek veseli.
Nije mi dosadilo, nijesam zamoren, imam znatiželju, želim i dalje da učim, da se potvrđujem i pokažem možda neke nove elemente svog glumačkog umijeća i znanja, a s obzirom na to da se i fizički mijenjam, spreman sam za neki tip uloga koje nijesam mogao da igram kao mlađi i ima ih dosta zanimljivih koje bih mogao u pozorištu da odigram, a što se tiče filma i televizije to je nepredvidivo i tu čovjek ne može da procijeni šta ga čeka.
Žiri za dodjelu nagrade, kao što ste i rekli, činili su istaknuti pozorišni umjetnici, koji su bili jednoglasni da vama pripadne nagrada za životno djelo. Koliko Vam imponije upravo ta činjenica da ljudi iz struke verednuju vaš rad?
Pa ja mislim da je to najveća satisfakcija, jer kada skupite tri ili četiri glumca, reditelja pogotovo ako su različitih generacija, teško ćete naći jednoobraznost u smislu da se slažu u nečemu, jer svaka generacija nosi nove ukuse i novo poimanje umjetnosti.
Jednoglasnost u grupi koja je meni dodijelila nagradu je meni bila najznačajnija, jer su tu bili ljudi i mlađe i srednje generacije, pa i oni koji pripadaju najstarijoj generaciji.
Kako gledate sa ove pozicije, dakle, umjetničke zrelosti, koja vas je uloga ili momenat u karijeri plasirao visoko u glumačkom svijetu?
Ne mogu da kažem da je to jedna uloga. A ako mogu da lociram svoj iskok iz nekog prosjeka onda je to bilo dosta davno, prije 30-tak godina, kada sam počeo da igram neke uloge koje su bile primijećene i nagrađivane, čak i na ex jugoslovenskom prostoru, na tim velikim festivalima kao što je festival MESS u Sarajevu koji je za nas glumce bio veoma značajan, jer je i konkurencija bila ogromna.
Doći na taj festival je bilo mnogo komplikovano, jer su u konkurenciji bili veliki teatri Jugoslavije, a onda dobiti jednu ili dvije nagrade u konkurenciji od oko 150 glumaca bio je zaista veliki uspjeh. E, takvu jednu nagradu sam ja dobio već krajem 70-tih, kasnije još jednu. Mislim da je to početak mog iskoraka, iako sam možda i ranije igrao neke uloge koje sticajem okolnosti nijesu dobile širi publicitet.
"Igra, gluma zahtijeva stalni trening, stalni kontakt sa publikom"
Kasnije su se počeli nizati veoma značajni naslovi, igrao sam svjetsku i domaću klasiku, igrao sam u predstavama koje su se prikazivale preko 1800 puta, igrao sam naslove koji su išli po 200 do 300 puta, igrao sam po cijeloj Jugoslaviji. Sada je u Narodnom pozorištu obilježeno 20 sezona “Kir Janje”, kojeg sam ja igrao preko 200 puta. Imao sam tu sreću da igram u predstavama koje dugo traju.
Kako i na koji način ste uspijevali sve ove godine da zadržite glumačku magiju?
Teško je to objasniti. Možda je tu riječ o kondiciji, za koju ja imam teoriju da se održava samo igranjem. To je na kraju krajeva kao i u sportu, jer glumac ako ne izađe na scenu nekoliko godina, a ima takvih slučajeva, i u pitanju su dobri glumci, onda ima strah od povratka.
Igra, gluma zahtijeva stalni trening, stalni kontakt sa publikom, stalno preispitivanje sopstvenih sposobnosti. Kada niste dugo na sceni gubite sigurnost i želju da nešto novo kažete i onda tu gubite uživanje igranja. A kada se na sceni osjećate kao riba u vodi, onda je zaista veliko zadovoljstvo iz dana u dan igrati različite uloge. Većina glumaca ovdje ima privilegiju da ako hoće da radi, ako ima dara, ako su se na neki način probili i da reditelji hoće da rade sa njima imaju tu mogućnost, da igraju raznovrstan repertoar i da vježbaju cijelog života.
Kada sam pričao sa jednim američkim glumcem prije 15-tak godina, i kada sam mu rekao da igram po 15 naslova, on je mislio da sam lud, jer to tamo nije moguće jer je drugačiji sistem igranja, pozorišta , ugovora... Ima jedna kineska poslovica koja kaže: „Odaberi profesiju ili posao u mladosti koji voliš i želiš da radiš i cijelog života nećeš raditi ništa“, u kojoj se ja apsolutno pronalazim.
S obzirom na to da ste izuzetno dobar poznavalac pozorišta, šta mislite gdje ide savremeni teatar, postoje li tendencije da se predstave stvaraju samo za uži krug ljudi?
Ovo je jako teško pitanje, pogotovo kuda ide savremeni teatar. Pratim festivale, odlazio sam vani, gledao sam predstave u vrlo različitim sredinama, i rekao bih da sve zavisi od tipa pozorišta.
U velikim centrima postoji do 100 pozirišta koja imaju svoje umjetničke pravce i svoje umjetničke rukovodioce i gaje jednu vrstu teatra. Prije svega, svako pozorište u svijetu, radi zbog publike, a to kad neko priča kako radi iz ličnog zadovoljstva, da bi pravio eksperimente i da ga ne interesuje šta će reći javnost, kritika, a posebno publika, to su ludaci ali takvih je malo.
"Teatri imaju publike, čak više publike nego na fudbalskoj utakmici..."
Postoje vrste teatra koji nije za najširu publiku, ali šta uopšte znači „široka publika“, šta znače „mase“ , umjetnost i kultura nijesu fudbal. Ono što ubija teatar i umjetnost je prije svega siromaštvo, zatim, sve slabije školovanje, a onda mediji koji srozavaju nivo ukusa masa.
Ja najviše poznajem situaciju u Srbiji, mada sam igrao dosta i u Podgorici, i mogu reći da teatri imaju publike, čak više publike nego na fudbalskoj utakmici, a to ljudi ne znaju. Na jednoj našoj predstavi u Jugoslovenskom dramskom pozorištu “Mletački trgovac” bilo je više publike nego na nekim fudbalskim utakmicama prve lige.
Kakva je vaša vizija nacionalnog tetra? Kakva bi trebalo da bude koncepcija, a kakav repertoar jednog nacionalnog teatra?
Prije svega mislim da naši nacionalni teatri nijesu dobro organizovani. Prva stvar koja po mom mišljenju treba da se mijenja je tip radnog odnosa jer u pozorištima ne bi mogli i ne bi smjeli ljudi da budu stalno zaposleni , a to je ovdje najteže promijeniti.
Pozorište postaje socijalni buvljak, socijalana institucija, a umjetnost je u petom planu. U manjim pozorištima to možda nije toliko dramatično ali preveliki je broj ljudi koji ne radi ništa ili slabo radi. Onda pitanja planiranja, budžetskog finansiranja, pitanje upravljanja je sve nešto što je nakaradno.
"Mnogi ljudi koji krenu dobro iz nekih razloga nestanu. Mora se mnogo raditi na sebi, biti uporan, mora se imati fanatizma, sreće..."
Kriterijumi za vrednovanje onoga što jedno pozorište kreira i stvara su nebitni. Sve ovo je nešto što zahtijeva ozbiljne promjene do kojih će doći, samo mora da postoji volja da se uradi.
Svoje glumačko znanje prenosite studentima „Akademije umjetnosti“. Da li među svojim studentima prepoznajete buduće dobre glumce i možda laureate ovako značajnih nagrada?
Mnogi ljudi koji krenu dobro iz nekih razloga nestanu. Mora se mnogo raditi na sebi, biti uporan, mora se imati fanatizma, sreće... Ali ono što je po mom mišljenju najbitnije je da se shvati da je to proces.
Poslije, kada se okrenete za sobom, možete da analizirate i da tačno znate kojem dijelu karijere pripada taj kamenčić. Mnogi naprave čudo prvih nekoliko godina i onda nestanu, uglavnom sopstvenom krivicom. Ima ljudi koji se otvore tek poslije deset ili 15 godina karijere.
Ako je uopšte moguće sve mjeriti , onda je u ovom poslu potrebno deset odsto inspiracije, a 90 odsto transpiracije. Ja sam kao profesor strog prema onima koji su daroviti, a blag prema onima su malo slabijeg dara.
Galerija
Bonus video:
