Pisac, prevodilac, antologičar David Albahari, od 1994. godine živi na relaciji Kalgari (Kanada)– Beograd-Zemun. Prvu zbirku priča “Porodično vreme” objavio je 1973. godine, napisao je deset knjiga priča, četrnaest romana i tri zbirke eseja.
Knjige su mu prevedene na šesnaest jezika, a dobitnik je mnogih priznanja za svoje knjževno stvaralaštvo. Ovogodišnji je laureat nagrade “Stefan Mitrov Ljubiša”.
U intervjuu za “Vijesti” govorio je o procesu svog stvaranja, književnom ukusu Evropljana i Kanađana, kao i o svom postmodernističkom stavu koji od početka svog stvaranja zastupa.
Važite za jednog od najpopularnijih, najprevođenijih i najuticajnijih srpskih pisaca u drugoj polovini XX vijeka. Međutim, često ste govorili da kada pišete, ne razmišljate o čitaocu i da je to Vaš „postmodenistički stav“ . Jeste li i dalje pri ovom stavu i zašto?
I dalje sam pri ovom stavu, zato što smatram da pisac zapravo piše za samog sebe. Naravno da postoji čitalac koji to čita, ali on stvara svoju priču, on ne čita moju nego svoju priču. Dakle, iako je to pomalo postmodernistička igra za mene je i dalje pisanje otkrivanje onoga što imam u sebi ili oko sebe, a čitaocu prepuštam na osnovu onoga što pročita u mojoj priči da formira neki svoj svijet koji uopšte ne mora da bude onaj koji sam ja zamislio.
S obzirom da su teme o kojima pišete kompleksne. Kako ulazite u proces stvaranja?
Smatram da kompleksnost postižem u tekstu, a da teme kojima se bavim nijesu kompleksne. Zapravo, bavim se uslovno rečeno jednostavnim temama, ljubav, rat , smrt, prijateljstvo... Volim da pišem priče i kratke romane kao neku vrstu kružnog ili spiralnog kretanja. Ta priča ili tekst nikada nije u stanju mirovanja već se uvijek kreće i prepliće. Kada pišem roman uvijek imam dvije ili tri niti koje uplićem na način kao kada se plete pletenica od kose ili kada uplićete neka tri slamke. Nekada to uplitanje uspije bolje, a nekada ne uspije.
Kada ste objavili roman „Pijavice“ inače do sada najobimnije vaše djelo na 300 strana, kritičari su tada rekli da taj roman nije za „svakog čitaoca“, a Vi ste objasnili da niste pisac „za sve čitaoce“ i da ima dovoljno pisaca koji pišu za „sve“. Kako Vi u stvari posmatrate sveukupnu književnu scenu i možete li da poredite književni ukus Evropljana i Kanađana ?
Pa, ukusi su sasvim različiti, mada književnost koja se najviše čita je svugdje ista. Svi čitaju iste bestseler pisce, pisce krimića, ljubavnih ili horor romana. U onoj drugoj grupi pisaca u kojoj se ja nalazim broj čitalaca je potpuno nepredvidiv. U nekim zemljama se čitaju jedni pisci, a drugim ti isti nijesu uopšte zastupljeni. Recimo, ja sam u Njemačkoj i Francuskoj dosta prisutan kao pisac, a u Italiji i Španiji uopšte nijesam prisutan kao pisac. Još uvijek nijesam otkrio zašto to funkcioniše kao mehanizam, ali je činjenica da takve razlike postoje. Američki čitaoci ne vole ništa što je komplikovano bez obzira da li su to njihovi pisci ili pisci koji dolaze sa strane, dok su Evropljani spremniji da se bore sa tekstom. Bitna razlika je i ta što u Evropi dobra kritika dosta znači za knjigu, a u Americi je za knjigu bitna samo prodaja.
Američki čitaoci ne vole ništa što je komplikovano bez obzira da li su to njihovi pisci ili pisci koji dolaze sa strane, dok su Evropljani spremniji da se bore sa tekstom
Pomenuli smo „Pijavice“ u kojima pišete o predrasudama koje utiču negativno na ljude. Smatrate li da savremena književnost može da se bori protiv predrasuda?
Književnost je krhko biće i ne vjerujem da baš ima veliku moć. Ipak, se književnost piše za neki intimni prenos od srca pisca do srca čitaoca i teško je u srcu čitaoca izazvati tako burnu promjenu, da bi se odlučio da promijeni svoje predrasuda. Za to je potrebno mnogo više rada, tradicije, uticaja... Po mom dubokom uvjerenju književnost je veoma skroma i ne može mnogo da dosegne na opštem planu, ali može da izmijeni nekog pojedinca zauvijek, što je možda i dovoljno, jer bolje i jedan nego nijedan.
Šta mislite o hiperprodukciji koja je zahvatila prostore bivše Jugoslavije?
Kada kažemo hiperprodukcija onda i ja spadam u te pisce jer svake godine objavim novi kratak roman. Mada, ne bih rekao da je to hiperprodukcija bar u mom slučaju jer vjerujem da bih mogao još više da uradim, ali izdavači ne mogu da postignu da objave. Ne vidim to kao hiperprodukciju sve dok se knjige čitaju. Za mene će biti hiperprodukcija kada više niko ne bude htio da čita te knjige.
Da li ste upoznati sa crnogorskom savremenom književnom scenom, i njenim mladim piscima koji su napravili otklon od tradicije?
Nažalost, nemam uvid u najmlađu crnogorsku književnost, ali se nadam da ću nakon ove posjete Crnoj Gori i upoznavanja nekih mlađih pisaca imati prilike da se detaljnije upoznam sa njihovim djelima. Inače mislim da bi trebalo neprekidno između svih djelova bivše Jugoslavije da postoji neprekidna komunikacija, razmjena kulturnih vrijednosti, razmjena djela.
Vi ste po profesiji prevodilac. Da li je prevodilaštvo kod nas posljednjih godina zapostavljeno kao profesija?
Mislim da nije. Kada pogledamo kako se malo prevodi u Americi onda je broj prevoda kod nas i te kako veliki. Međutim, kada je riječ o kvalitetu rekao bih da su mnogi prevodi dosta aljkavo i traljavo urađeni. Često prevode rade prevodioci koji možda i nijesu dobri, ali žure da to urade za izdavačke kuće kojima je stalo da što prije objave bestselere. Ali, kao što u svakoj djelatnosti imamo ljude koji su dobri u svom poslu i one koji to nisu, tako je i u prevodilaštvu.
Kada pogledamo kako se malo prevodi u Americi onda je broj prevoda kod nas i te kako veliki
Kada prevodite neko djelo, da li se to reflektuje i na Vaše stvaralaštvo?
Kako da ne. Sve što sam radio kao prevodilac našlo je traga u mojoj prozi, u većem ili manjem obimu. Posebno tu ističem, djela pisaca kao što je Nabokov, Pinčon i niz drugih.
Karakteristika Vašeg pisanja je tekst u jednom pausu. Da li imate bojazan da taj „gusti“ tekst odbija čitaoca?
Svi moji romani su u jednom pasusu. To svakako odbija neke čitaoce i to znam jer su mi neki to i rekli. Za mene je to najlakši i najjednostavniji način da onu vrstu proze koju želim da pišem, a to je ono o čemu sam govorio ranije kružno ili spiralno kretanje, na taj način u tom jednom pasusu ili tunelu od teksta to ostvarim. Zamišljam čitaoca koji na početku čitanja uđe u taj tunel od teksta, izgubi se u mraku i onda ne može da se vrati nazad, već se trudi da što više ide naprijed i tako sve dublje zalazi u moju prozu. Ovaj način pisanja je bio karakterističan i za Kafku, Beketa, Benharda... Najviše uticaja na mene je imao Benhard koji je naravno učio od Kafke i Beketa, a mi smo svi učili od njih. Tako da je dobro biti u ovom društvu pisaca.
Bonus video:
